Sukob predsjednika Josipovića s premijerkom Kosor i Hrvatskom demokratskom zajednicom oko Jospovićeva posjeta Bosni i Hercegovini još je jednom zorno demonstrirao da bosansko pitanje ne pripada prošlosti, nego najaktualnijoj srži hrvatske politike.
Bosna je podjednako važna i za međunarodnu zajednicu: zapadne analize jasno poakzuju da je baš BiH, a ne Kosovo, najopasniji centar nestabilnosti u Europi (izvan bliske ruske interesne zone).
Naposljetku, bosansko pitanje jedno je od ključnih mjesta srpske državne politike, koje, zapravo, duboko kompromitira predsjednika Tadića: dok god Tadić, makar i neziravno, podržava Dodikovu secesionističku retoriku, Tadić istodobno prihvaća stigmu još jednog od, zapravo, duboko neprihvatljivih srpskih političkih lidera (jedino se Zoran Đinđić uspio riješiti te stigme).
Bosna i Hercegovina ostaje, očigledno, jedan od najvažnijih političkih problema i za Hrvatsku, i za međunarodnu zajednicu, i za Srbiju. Pravimo li se da problem ne postoji, kao što su to činili i Ivica Račan i Ivo Sanader, samo ćemo ga, dugoročno govoreći, uvećati.
Suština bosanskog problema vrlo je jasna.
Bosna i Hercegovina, s jedne strane, mora opstati kao državna zajednica.
Bilo kakav raspad Bosne i Hercegovine mogao bi izazvati strahoviti, fizički opasan kaos na prostorima bivše Jugoslavije.
S druge strane, narodi Bosne i Hercegovine ne žele živjeti u zajedničkoj državi.
Srbi otvoreno prijete secesijom Republike Srpske, Hrvati žele treći entitet kako bi, pod tom egidom, obnovili neke funkcije Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Herceg-Bosne, dok Bošnjaci, vrlo grubo rečeno, u mnogo čemu pokušavaju Hrvate učiniti neravnopravnima.
Problem Bosne i Hercegovine jest, dakle, u tome što se radi o državi koja mora nastaviti postojati, i to u dugom razdoblju (kao jamac mira na ovim prostorima), a koju njeni građani naprosto ne žele. Barem ne ovakvu kakva je trenutno na snazi. Dapače, ako bismo željeli biti potpuni pesimisti, morali bismo konstatirati kako je BiH u stanju permanentnog građanskog rata, koji se manifestira bilo kroz prijetnje odcjepljenjem Republike Srpske, bilo kroz okrutne navijačke ulične ratove Bošnjaka i Hrvata, koji u Bosni i Hercegovini, nažalost, nemaju mnogo veze s nogometom.
Da bi se stvorile mogućnosti za novu, produktivniju politiku u Bosni i Hercegovini, potrebno je raščistiti s nekoliko mitova, koji strahovito opterećuju identitete te zemlje.
Prvo, potrebno je raščistiti s mitom o skladnom suživotu tri etničke i vjerske grupacije u susjednoj državi, koji je, navodno, funkcionirao sve do početka devedesetih godina.
Evo što, nasuprot tom famoznom mitu o etnički i vjerski harmoničnoj Bosni, kažu činjenice, kako ih iznosi dr. Mirjana Kasapović u briljantnoj i užasno važnoj knjizi “Bosna i Hercegovina, podijeljeno društvo i nestabilna država”, tiskanoj u Zagrebu 2005. godine.
Kasapović, među ostalim, konstatira kako su se, već u vrijeme austrougarskog upravljanja Bosnom (dakle, u zadnjoj četvrtini devetnaestog stoljeća), hrvatska, muslimanska i srpska zajednica toliko međusobno izolirale da su međusobni brakovi postali ekscentrično rijetki, dok međuvjerskih prelazaka gotovo uopće nije bilo.
Primjerice, od 1879. do 1915. godine samo su 44 stanovnika Bosne i Hercegovine prešla na muslimansku vjeru, dok je iz nje izašlo 68 stanovnika Bosne i Hercegovine.
Očito je, dakle, da su etničke i vjerske zajednice u BiH bile čvrsto izolirane jedne od drugih još prije 130 godina.
U uvjetima tako snažne izolacije uistinu je odveć idealistički govoriti o zajedničkom bosanskom idenitetu.
Kada je riječ o političkom opredjeljenju bosanskohercegovačkog stanovništva, stanje je još mnogo kompliciranije.
Bosna i Hercegovina nije se podijelila na etničke stranke 1990. godine, kao što to mnogi i na ovim područjima, i na Zapadu, pogrešno tvrde, nego se ta podjela dogodila najkasnije u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Naime, u to vrijeme glavna hrvatska stranka u BiH postaje Hrvatska republikanska seljačka stranka Stjepana Radića (dakle, stranka sa središnjicom u Zagrebu, baš kao HDZ 1990. godine).
Glavna muslimanska stranka jest Jugoslavenska muslimanska organizacija Mehmeda Spahe (dakle, opet vjerska i nacionalna, a nipošto općenita bosanska stranka), dok Srbe pretežito zastupa Radikalna stranka, sa sjedištem u Beogradu.
Sve to pokazuje da se već dvadesetih godina dogodio “fenomen” podjele BiH na hrvatsku stranku sa sjedištem u Zagrebu (HRSS, odnosno HSS), na srpsku stranku sa središtem u Beogradu (RS) i na lokalnu muslimansku stranku (JMO).
Ta se podjela iz dvadesetih godina, opet vrlo grubo govreći, ponovila 1990. godine s HDZ-om, SDS-om (koji je tek formalno bio autohtona stranka, dok je, ustvari, ovisio o Beogradu), te s Izetbegovićevom Strankom demokratske akcije.
Političko-etničko-vjerska podjela Bosne i Hercegovine traje, vidljivo je, već skoro devedeset godina i nije nikakva nova pojava vezana uz raspad Titove Jugoslavije.
Ovdje je, digresije radi, zgodno konstatirati da su autentične hrvatske i srpske stranke u BiH imale značajan politički utjecaj prije stvaranja prve Jugoslavije.
Skoro stoljetne političke podjele u Bosni, uvijek po istim linijama, ruše mit o BiH kao o mjestu skladnog suživota tri naroda, koji su dijelili zajednički identitet.
Drugi mit o Bosni i Hercegovini, koji valja srušiti, prije bilo kakvog novog strukturiranja održive bosanskohercegovačke politike, jest mit o hrvatskom karakteru BiH.
Taj je mit užasno star, i jedan od najpogubnijih za brojne hrvatske državne politike, u različitim povijesnim okolnostima. Franjo Tuđman nipošto nije bio jedini značajni hrvatski državnik koji je bio podlegao tom mitu.
Primjerice, dr. Kasapović navodi da je Stjepan Radić još 1908. godine napisao kako “Hrvatska može tražiti da joj se vrate područja Bosne i Hercegovine koja su prije osmanskih osvajanja bila dio hrvatske države”.
Nada Kisić Kolanović, u svojoj nedavno tiskanoj knjizi “Muslimani i hrvatski nacionalizam”, uvjerljivo opovrgava tezu da su se bosanskohercegovački muslimani ikada, u većinskom broju, smatrali Hrvatima (usprkos tome što su se brojni muslimanski političari, uključujući i članove JMO-a, kao i mnogi muslimanski intelektualci, bili izjašnjavali kao Hrvati).
U vrlo dobroj analizi uloge Ademage Mašića, bogatog muslimana iz Tešnja koji je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća bio jedan od korifeja hrvatskog nacionalizma u Bosni, Kisić Kolanović pokazuje da se hrvatska ideja među bosanskim muslimanima zadržala samo u uskom, elitnom sloju i da nikada nije zaživjela u narodu.
Čak je i Mašićeva majka žestoko kritizirala svog sina zbog njegove hrvatske orijentacije.
Treći mit koji je potrebno srušiti da bi se pristupilo ozbiljnoj izgradnji funkcionalne Bosne i Hercegovine jest mit o obnovi predratne Bosne.
BiH, naprosto, nikada nije bila idilični prostor suživota tri nacije i tri vjere (iako se to nekome moglo činiti, sredinom osamdesetih, na ulicama centra Sarajeva) i nikada više to neće postati. Međunacionalne se napetosti u Titovoj Bosni nisu manifestirale prije svega zbog snažne komunističke represije.
Današnja obnova Bosne nije pitanje obnove izmistificirane multietničke idile, nego pokušaj stvaranja elementarne multietničke i multireligijske snošljivosti unutar jednog, čvrsto zadanog državnog i kulturnog prostora.
Jedini stvarni put za obnovu Bosne i Hercegovine, jedini stvarni novi dogovor za Bosnu, može se temeljiti samo na dvije činjenice.
Prvo, sva tri naroda Bosne i Hercegovine moraju biti suočena s brutalnom voljom međunarodne zajednice da se BiH ne može i ne smije raspasti, ali i da BiH ne može postati dominantno bošnjačka država, nego da mora ostati nacionalno ravnopravna.
Tek kada svaka fantazmagorija o srpskom odcjepljenju bude odmah i najodlučnije odbačena, tek kada međunarodna zajednica počne sprječavati bošnjačku dominaciju u Federaciji i tek kada se Hrvatima stane beskrajno dugo ponavljati da u realnom vremenu ne mogu računati ni na kakvo oživljavanje Herceg-Bosne, stvorit će se uvjeti za početak političkih pregovora o novoj BiH.
Drugo, Zagreb i Beograd moraju ohrabriti hrvatske i srpske političare u Bosni i Hercegovini da nikada i nipošto ne smiju računati na razaranje države Bosne i Hercegovine i na stvaranje državnih veza s “matičnim” zemljama.
To su minimalne realne pretpostavke za početak obnove BiH kao funkcionalne države, koju bi njeni narodi mogli barem tolerirati, ako je već ne vole.
Nažalost, srpski predsjednik Boris Tadić, svojom više ili manje otvorenom potporom predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, trenutno je najveća operativna prepreka bilo kakvom novom dogovoru o budućnosti Bosne i Hercegovine.