Danas se u misama ponovno čita ulomak iz Markova evanđelja o smrti Ivana Krstitelja (Mk 6, 14-29). Stradao je zbog javnog protivljenja preljubničkoj vezi kralja Heroda sa ženom njegova brata Filipa. Ljudi su već bili navikli podnositi vladarevu bludnost i preljub - kao što to čine i danas. Ivan Krstitelj smatrao je da u ime biblijske vjere mora prosvjedovati. Žena je pronašla trenutak kad se kralj napio i nerazumno obećao ispuniti svaku želju zanosne plesačice, njezine kćeri Salome. I Ivan ostade bez glave.
Stav vjernika prema rastavljenima i ponovno vjenčanima i danas je mučan. U narodu koji se zove katoličkim već je razveden barem svaki peti brak, u Istri - kažu - svaki drugi! Isus je rastavu jednostavno nazvao preljubom. Ali Crkva je prema rastavljenima i ponovno vjenčanima na svoj način neodređena. Ne daje im sakramente ispovijedi i pričesti, ali ih ne kažnjava izopćenjem. To je grijeh bez anateme.
Za razliku od pobačaja koji se svaki put kažnjava baš izopćenjem. Žena koja pobaci izopćena je iz Crkve, i pokaje li se mora biti iznova u Crkvu primljena. Žena koja se razvela i s drugim vjenčala - kao i takav muž - ne može dobiti odrješenje u ispovijedi, ali se smatra članom Crkve. Posebni crkveni dokumenti upućuju svećenike kako s takvima postupati. Pozvani su dolaziti na misu, dobro činiti i moliti. Zašto? Kao da crkvena vlast dopušta mogućnost da Bog u konkretnim slučajevima ima podatke do kojih ta crkvena vlast ne može doći da bi brak proglasila ništavnim i dopustila novu ženidbu.
Crkvena je vlast diskretno poslušna Božjoj volji. Gdje ona ne vidi rješenja, Bog možda vidi. Ali svjedočenje Ivana Krstitelja protiv razbludnoga kralja i njegove priležnice nije dopuštalo olakotnih okolnosti.