BLESIMETAR

Odgoj znanstvenika u Hrvatskoj

    AUTOR:
    • Saša Ceci

  • OBJAVLJENO:
  • 27.05.2014. u 14:47

Vaš omiljeni bloger nedavno je predložio znanstveni projekt Hrvatskoj zakladi za znanost - i bio je odbijen. Na prvi pogled ništa čudno. Čak i puno bolji znanstvenici s neviđeno dobrim idejama u svijetu se odbijaju cijelo vrijeme, a gdje neće ovaj vaš domaći goljo. Vaš bloger je jednako tako mislio, dok nije pogledao malo širu sliku. A tada je imao što vidjeti. (Napomena: ovaj tekst je manje-više u ovom obliku napisan 27.3.2014.)

(…)
moj bože,
koliko demagogije
sustavno poredane
u artiljerijske salve

koliko pokradenih misli
iza kojih ne stoji ništa
osim mržnje, sujete, vlasti

i koliko pokvarenosti treba
da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja
dovedena suština prevare
(…)

— Azra, Kad fazani lete

Ako nešto ne volim, to je čitanje otvorenih pisama raznih likova koji lamentiraju nad sudbom kletom koja je baš njima dala da se rode na ovom od Boga i od vraga (Vraga?) napuštenom mjestu i da mu je dosta i da odlazi na neko bolje mjesto gdje su djevojke (ok, ili dečki) ljepši, trava zelenija, a država kvalitetno podržava i potiče one poduzetnije. Ne kažem da nisu u pravu. Dapače - siguran sam da jesu. Samo me umara čitanje nečijeg kukanja. E sad, i ovo počinje kao jedna takva priča u kojoj jedan kuka nad samim sobom. Ali, kao što ćete uskoro vidjeti, nije. Baš suprotno.

I moram dodati da jako ne volim pisati o našem znanstvenom sustavu. Ne volim, jer sve što pišem ubrzo završi s nabrajanjem naših problema. A svako njihovo isticanje zvuči mi (a vjerujem i vama) kao traženje kruha preko pogače. Na kraju krajeva, mi imamo relativno siguran posao (ako nismo znanstveni novaci - oni nemaju), imamo redovite plaće natprosječnog iznosa (novaci su negdje oko prosjeka) i radimo u manje-više OK uvjetima (o tom potom, ali neću sad ulaziti u to). No ovaj put moram napraviti iznimku i vjerujem da će vam do kraja postati jasno zašto sam to napravio.

SAGA POČINJE

Prije par tjedana stiglo mi je pismo iz Hrvatske zaklade za znanost. Doduše pismo je stiglo u "emajlu", što bi rekao jedan naš ustavni sudac, ali s potpisom i pečatom i svim pa je valjda OK. U njemu me se obavještava da mi je odbijen projekt. Što je to projekt, pitate. Znanstvenici se svako toliko okupe u manje timove (donedavno je najveći bio osam ljudi) i predlažu neke probleme koje bi željeli ili mogli riješiti. Sve to nadrobe na nekih 20-30 stranica u kojima se detaljno navede zašto je to što predlažu uopće bitno istraživati, zašto su baš oni ti koji mogu doći do nekog otkrića u tom području, i navedu koja sredstva za to istraživanje trebaju. Taj buljuk stranica se naziva projektni prijedlog, a mi to kolokvijalno zovemo - projekt.

E sad, nije ovo prvi put da je meni, ili grupi u kojoj radim, odbijen projekt. Daleko od toga. Prvi put nam je projekt odbijen još davne 2006. godine. Tada se skupina naših super uglednih znanstvenika okupila i pregledala sve projekte koje su poslali naši znanstvenici - njih više od 2000 predlagača. Ono što mi je bilo vrlo neobično je da smo tijekom postupka iz te ekipe svako toliko dobivali prijateljske sugestije da povučemo naš prijedlog - jer će biti odbijen. Nisam shvaćao zašto bi itko tražio tako nešto od nas. Naime, standardna procedura bila je da čak i uz odbijenicu dobijemo recenziju projekta.

PAMETNI ZNAJU ČEMU SLUŽI RECENZIJA

Ono što mi zovemo recenzija je tekst u kojem ugledni i po mogućnosti strani znanstvenik (ili više njih) daju opisnu ocjenu za naš prijedlog projekta. Tipa, jesu li ljudi u timu dovoljno kompetentni da mogu riješiti taj problem (i je li to uopće relevantan problem), je li to kako bi ga oni to rješavali dobra ili glupa ideja, te je li lova koju traže razumna. Iz toga možemo vidjeti što je bilo loše pa to onda možemo popraviti za drugi put. Ako sami povučemo projekt, ostat ćemo zakinuti za tu informaciju.

Na moje veliko čuđenje, u spomenutoj odbijenici iz 2006. godine bila je samo informacija da je grupa naših uglednih znanstvenika zaključila da smo mi toliko loši da se naš projekt ni ne treba slati na recenziju.

Jesmo li doista bili loši? Iskreno, kad danas gledam na to razdoblje sredine… (kaže li se to nultih godina?) lako moguće. Nakon magisterija 2003. godine, iz kojeg sam radove jedva objavljivao u ne baš pretjerano dobrim časopisima, odlučio sam raditi nešto drugo za doktorat. Posljedica je bila pauza u objavljivanju od par godina. Dakle, po nekim objektivnim pokazateljima, doista nismo baš bili jako dobri. Upravo suprotno.

CLOSE, BUT NO CIGAR

Međutim, spomenute 2006. godine stvari su se počele mijenjati. Prihvaćen nam je niz radova na kojima smo radili u razdoblju neobjavljivanja, od kojih je najjači bio u fenomenalnom časopisu Physical Review Letters, popularnom PRL-u. Ne samo da smo objavili u super kul časopisu (većina mojih profesora s faksa ih je tada imala cirka dva u cijeloj karijeri), nego smo mi to objavili kao grupa znanstvenika iz naše zemlje. To je, navodno, bilo bitno jer je tada kružio mit među našim znanstvenicima da je nama iz male Hrvatske nemoguće samima objaviti u PRL-u. Nekako mi se čini da sam baš tada zavolio razbijanje mitova.

To je bila fora i zato jer je baš kratko prije toga tadašnji ravnatelj IRB-a svim zaposlenicima poslao nekoliko emailova u kojima je naglašavao važnost međunarodne prepoznatljivosti IRB-a i da je super da naši znanstvenici “s hrvatskom adresom” objavljuju u jakim časopisima i da će on to znati nagraditi. Hej, pomislili smo, pa to smo mi.

I tako smo po objavljivanju tog PRL-a došli po “nagradu”. I što smo dobili? Dobili smo tapšanje po ramenima i lamentaciju o teškoj financijskoj situaciji. Pazite, pričamo o 2006. godini. Svi u sustavu trače lovu kao da sutra ne postoji, a on nama prodaje fintu o teškoj situaciji. Mi smo rekli da znamo da je teško (šatro), ali da je nama jako teška situacija jer su nam godinu ranije loše ocijenili naš prethodni projekt, koji je još bio u tijeku, i ukinuli financiranje.

Zbog te činjenice se meni nekako činilo da je sustav zapravo radio - ako ne proizvodiš dovoljno radova, ukine ti se financiranje. Iskreno, apsolutno podržavam taj pristup. Samo, kad se to trebalo dogoditi nekim drugima u sličnoj situaciji - stvar bi nekako negdje usput zapela. Možda se zato u javnosti često priča o našem poslu da radili mi dobro ili loše - dobijemo lovu. Kao što možete vidjeti, moje iskustvo nije samo da ukoliko ne radiš dobro onda ne dobiješ lovu, nego da love nema bez obzira radili mi dobro ili loše. Tako je bilo i nakon ovog razgovora “na vrhu”.

DŽABA SMO KREČILI

Na domaćem terenu, u vlastitoj firmi, očito ništa. Zato smo pokušali nešto ušićariti drugdje. Čim smo doznali da nam je spomenuti fensi šmensi članak prihvaćen, poslali smo obavijest i onim mudrim glavama koje su odlučivale o našem projektu. Činilo mi se logično da će njima biti važna informacija da smo konačno počeli objavljivati (čitaj: raditi svoj posao kako treba) i da smo udarili prilično visoko pa da bi bilo OK da dobijemo barem neko minimalno financiranje.

Evo zašto to mislim. Mi smo bili mali tim - voditelj i dva nabrijana znanstvena novaka, i tražili fakat malo love jer se bavimo teorijskom fizikom pa ne trebamo kupovati veliku i skupu opremu ili mjesecima boraviti na eksperimentalnim postrojenjima u inozemstvu. Uglavnom, tražimo kikiriki a objavljujemo sami u jako dobrom časopisu. Činilo mi se nevjerojatno da bi nam netko odbio projekt, naročito zato što je tada njihova prolaznost bila nevjerojatnih 90 posto. Dakle, za odbijanje morali smo biti u 10 posto najgorih. Kao kod onog Jacka Welcha. A sličnost je još veća jer po tadašnjim pravilima znanstvenik koji godinu dana nema projekt, dobiva otkaz. No, bio sam u krivu. O, kako sam bio u krivu.

Kao što sam ranije spomenuo, dogodilo se to da smo unatoč kul članku dobili odbijenicu. I to nije bilo sve. Uz odbijenicu smo, umjesto očekivane recenzije, dobili i obavijest da smo toliko loši da naš projekt uopće nisu poslali nikome na recenziju.

Zanimljiv rasplet, zar ne? Mimo procedure su nam dojavili da ćemo biti odbijeni. Mi smo njima istim putem dojavili da bi to moglo ispasti blesavo, jer ispada da neko ugledno povjerenstvo smatra da je netko tko objavljuje u prestižnom časopisu iz fizike u 10 posto najgorih u sustavu znanosti. No jedino što je na kraju ispalo blesavo, bili smo - mi. Meni je bilo malo čudno da to baš nikom nije bilo čudno. I moram priznati da me malo zabrinulo da za to nikoga u sustavu nije bilo briga.

GODINE SU PROŠLE PUNE... ŽULJEVA

Mi smo tako prvo oko godinu dana bili bez love nakon ukidanja financiranja, a onda još cirka jednu godinu zbog odbijanja projekta. To nam je uzrokovalo prilične praktične probleme. U tom razdoblju, malo prije nego što sam završio doktorat, treći put mi je riknuo kompjuter (drugi put otkad mu je istekla garancija). I naravno da nismo imali love za popravak. Pukao sam k’o kokica, otišao u dućan s kompjuterima i kupio drugi za nešto manje od svoje tri plaće. Na tri kartice.

Vrlo rijetko smo išli na znanstvene skupove, što je jako umanjilo našu vidljivost i mogućnost za suradnju sa stranim kolegama. A kad smo ipak otišli negdje na put, žicali bi da nam oni tamo plate sve. Za ono što nam ne bi platili, posudili bismo lovu od drugih projekata naših kolega. Lovu koju smo onda godinama vraćali.

U jednom navratu pitao sam ranije spomenutog ravnatelja zna li možda zašto mi nismo dobili projekt i jesmo li, po njegovom mišljenju, doista tako loši. Rekao mi je da nismo, ali da je moj mentor nekome stao na žulj. Pitao sam ga nije li njegov posao kao ravnatelja da tom nekome da flaster za žuljeve. Nije mi ništa odgovorio.

TKO JE JAMIO, JAMIO JE

Nedugo nakon povratka s poslijedoktorskog usavršavanja iz SAD-a, negdje tijekom 2009. godine, objavili smo drugi PRL. Ovaj put to je bio komentar na rad kineskih kolega u kojem smo ukazali na njihovu ključnu pogrešku. Otprilike u to doba dobili smo i novu ravnateljicu, a mi smo i dalje bili u popriličnoj besparici. Ona je napravila sastanak s nama mlađima - to je bilo prvi put, koliko ja znam, da je neki ravnatelj napravio sastanak s mlađim kolegama. Rekla je da zna da imamo dosta problema i da ih ona želi riješiti. Ja sam joj se javio, opisao našu situaciju i rekao da kronično nemamo para.

Moram ovdje naglasiti da smo 2007. godine ipak dobili projekt (15 000 kuna po članu tima godišnje), ali je problem da nam je skoro sva ta lova odlazila na stare dugove - u koje se, naravno, nije ubrajalo to da sam ja potrošio svoju vlastitu lovu na znanstvenu opremu za posao. To je moja privatna stvar - tako su mi rekli. Uglavnom, dao sam joj jasno do znanja da ne vidim kako mi uopće više možemo funkcionirati. Ona je rekla da je to strašno i da će pokušati napraviti sustav u kojem svi koji objave neki dobar rad dobiju neku nagradu. Što je rekla, to je i napravila.

Ubrzo smo dobili obavijest da će svaki tim koji je objavio rad u nekom ultra dobrom časopisu, i koji je napravio značajan doprinos na tom radu, dobiti Ruđerovu nagradu koja uz papirnatu pohvalnicu i slikanje za Ruđerovu web stranicu, donosi i 20 000 kuna na projekt. Časopis je morao biti prestižan - što je naš svakako bio, a kako smo autori bili samo nas trojica s Ruđera - i drugi uvjet je bio zadovoljen. Konačno.

No kad se pojavila lista nagrađenih, možete zamisliti moje iznenađenje kad sam skužio da nas nije bilo na njoj. Kako, pitate? Nadležna osoba na vrhu, koja je bila zadužena za taj posao, zaboravila nas je kandidirati. Ravnateljica je sljedeće godine predložila da mi ipak naknadno dobijemo nagradu, ali je povjerenstvo na IRB-u koje je osnovano za provjeru jesu li uvjeti ispunjeni odlučilo da neće davati nagrade za dvije godine unatrag. Tko je dobio, dobio je. Tko nije, njegov problem.

SVAKA ŠKOLA SE PLAĆA

Nakon tog iskustva i još nekih slučajeva koji bi nas predaleko odvukli od ove priče, polako ali sigurno sam naučio da moram po svaku cijenu izbjegavati svako povjerenstvo u kojem sjede naši znanstvenici. Nešto prije toga činilo mi se da su još neki ljudi došli do slične spoznaje jer su pokušali izbjeći da o financiranju projekata odlučuje tako da se okupe neke naše mudre glave koje će onda prihvaćati ili odbijati projekte. Naime, pomoću kredita Svjetske banke oformio se Unity through Knowledge Fund (UKF). Ja sam tamo prijavio projekt čim sam mogao.

Nažalost taj fond, koliko god da je bio dobro organiziran, nikako nije bio za mene. Ja se bavim teorijskom fizikom u području koje nema industrijsku primjenu čak ni u Njemačkoj i najviše surađujem s njemačkim znanstvenicima, dok se u uvjetima ovog fonda preferirala suradnja s hrvatskom privredom i našim znanstvenicima u dijaspori. Unatoč svemu, pokušao sam. To mi je bio prvi pravi prijedlog projekta i dobio sam prvu pravu recenziju. Pisalo je da sam mlad i neiskusan (je), da imam malo radova (istina) i da sad trebam stisnuti i nastaviti objavljivati super radove kao onaj PRL (tad sam još imao samo jedan). Dobio sam neke jako loše ocjene zbog nekih svojih glupih propusta, ali sad sam barem imao neku povratnu informaciju - što radim dobro, a što loše. Točnije, što drugi smatraju dobrim, a što lošim. Prvi put. Bio sam istovremeno i tužan jer nisam prošao dalje, i sretan jer sam konačno barem otprilike znao što se od mene očekuje da radim.

Nakon toga sam nastavio prijavljivati projekte svugdje gdje je imalo nekog smisla. Tako sam ipak dobio jedan (do sad jedini) mali projekt od HAZU pa sam si mogao kupiti računalo koje trebam za posao, a da ne moram platiti novcima od svoje plaće.

KONAČNO KORISTAN ODBIJANAC

Drugi fond iz kojeg smo se mogli financirati bila je spomenuta Hrvatska zaklada za znanost iliti HRZZ. Iako postoji već barem jedno desetljeće, Zaklada nije počela funkcionirati do prije par godina. A kad je krenula, imala je jako malo love. No svejedno sam htio isprobati to čudo koje će jednom umjesto Ministarstva znanosti davati lovu za sve znanstvene projekte u Hrvatskoj. Davali su lovu tek za desetak projekata pa smo znali da će prolaznost na početku biti nevjerojatno mala. Sada desetak, a u ranijem ciklusu ih je više od 2000. No shvatio sam da, ako se želim baviti ovim poslom, moram pisati projekte. I napisao sam ga. Potpuno očekivano - bio sam odbijen. Ali moram priznati da mi je to bila najbolja odbijenica ikad.

Da bih prošao u drugi krug, trebao sam imati minimalno ocjenu osam od deset. Znate koju sam imao ocjenu? Osam od deset. Čitao sam recenziju u njoj je pisalo sve o našoj ideji i o meni kao voditelju. I, jesam li bio dobar? Recenzent kaže da sam u gornjoj četvrtini na svjetskoj razini. Iskreno, nemam pojma kako je lik to izračunao i moram priznati da mi je to bilo malo sumnjivo, ali svejedno je lijepo tako nešto vidjeti - makar i u odbijenici. A je li ideja koju smo predložili dobra? Mislim, znao sam da to nije nešto za Science i Nature. Da se ne lažemo, ni ja, ni naše područje, ni kvaliteta naše ideje nije ništa epično. No svejedno sam dobio ocjenu 4 od 5 za ideju. Vrlo dobra prolazna ocjena. Da ne davim - bio sam prilično zadovoljan, a za moje kolege koji su išli dalje, koji su svi imali ocjenu iznad osam, znao sam da su stvarno jako dobri i iskreno sam se veselio njihovom uspjehu.

UČITI, UČITI, I SAMO UČITI

Što sam naučio iz ovog uspješnog neuspjeha? To da je problem da mi je bivši mentor na projektu – možda im je bilo sumnjivo da to nije neka naša muljaža. I problem je da je on na svim mojim radovima (što je duga priča za jednu drugu priliku). Sljedeće godine opet su objavili natječaj za projekte. I ja sam se opet javio i u novom prijedlogu popravio sve što sam mogao.

U istraživanje sam uključio svoje njemačke kolege i predložio potpuno novo istraživanje. Moji Nijemci su imali neki dupli integral koji se trebao ponovno računati u svakom koraku proračuna (a tih koraka je bilo na milijune). Mi smo imali jedan integral koji se mogao izračunati unaprijed. To naše je trebalo biti jednostavnije i brže, a odstupanje od njemačkoga rješenja je (barem u teoriji) trebalo biti - podnošljivo. Moj mentor se sam povukao s tog projekta jer je predlagao drugi projekt u medicinskoj fizici, a po propozicijama natječaja predlagatelj nije mogao biti na dva projekta.

Sve smo malo poboljšali i čovjek bi očekivao da će to sad biti barem devetka. No mi u znanosti znamo da je recenzijski postupak sve samo ne savršen. Dobio sam recenzenta koji mi je srušio ukupnu ocjenu ispod 8 jer je izrazio sumnju da se ono naše s jednostrukim integralom može napraviti. Ništa. To je život, i vozimo dalje. Za ovu novu stvar morao sam provesti neko vrijeme u Njemačkoj, pa kako za to nismo imali love, nastavio sam neka svoja istraživanja u nekom trećem smjeru odvojeno od svog mentora i od njemačkih kolega.

NOVA NADA

Kao rezultat tog mog odvojenog istraživanja prošle godine mi je prihvaćen treći rad u PRL-u. I opet smo na njemu bili autori samo par nas s IRB-a. Pomislio sam da sad konačno imam sve što mi treba da prođem dalje. I baš u pravi trenutak, jer je došlo vrijeme za prijavu pravih velikih projekata na Hrvatskoj zakladi za znanost. Velik broj onih koji su vodili ranijih 2000 projekata, ali i neki novi - poput mene, sada su konačno mogli predložiti novi pravi projekt. S veseljem sam prihvatio izazov.

Ideja je bila da nastavim istraživanje na onom što smo objavili u PRL-u i kombiniram to s onim što je moj mentor napravio u međuvremenu. Čovjek je smislio fakat fora metodu za koju mislim da je pomoću nekih trikova iz našeg PRL-a mogu napraviti efikasnijom, i poslije je takvu primijeniti na nešto što kolegama iz Njemačke (ne onima gore spomenutima, nego jednima drugima) treba za analizu novih eksperimenata.

I tako smo počeli pisati projektni prijedlog. Od 2000 ljudi koji bi predložili projekte, očekivalo se da neće proći više od 300. To je opaki omjer, ali znao sam da smo sad puno iskusniji i da ćemo projekt sigurno napisati kvalitetnije. I znao sam da imamo rezultate bolje nego ikad ranije, kao i to da ja imam sve one stvari koje nisam imao (samostalan rad u prestižnom časopisu i koješta). OK, naravno, i dobru ideju koja sigurno radi - napravili smo preliminarne testove i može samo biti bolje nego što je dosad objavljeno.

Stvar koja me dosta mučila je to da je asistentu u našem timu isticao ugovor. Čovjek se javio za stalan posao na IRB-u. S ovakvim rezultatima i s odobrenim projektom, bila bi veća šansa da dobije posao (nakon čega bi, po planu, odmah išao na par godina u njemački dio našeg tima). Da stvar bude zeznutija, po kriterijima natječaja za projekte, meni je to bila zadnja godina u kojoj sam se mogao javiti za voditelja nove grupe. Kasnije mogu postati samo voditelj nešto kao postojeće grupe. Ako sad ne prođemo, i ova sadašnja grupa će biti nepostojeća. Tako je ispalo da nam je svima ovo ne samo prva ozbiljna, nego i zadnja realna šansa. A to nikad nije dobro.

POVIJEST SE PONAVLJA

Sori ljudi za ovaj predugi uvod, ali htio sam da ovo što ću sad napisati bude u što je moguće jasnijem kontekstu. Kao što sam napisao cirka 23 stranice ranije, taj zadnji projekt nam je odbijen. Svi koji su pročitali ovo gore znate da će mi to dosta zakomplicirati život. Ali, takav je život - ne dobivamo uvijek. Pogledajmo recenziju da vidimo što smo zeznuli ovaj put.

A kad ono - nema recenzije.

Kako - pitate se. Vrlo lako. Umjesto da Zaklada naše projekte pošalje stranim znanstvenicima (kao što je to bilo zadnja dva puta), oni su oformili skupine naših uglednih znanstvenika koji su pogledali prijedloge svih nas koji smo slali i odlučili da naš projekt ne treba ni slati recenzentima.

Zašto sad to - pitate se. I ja sam, pa sam pogledao što su napisali u obrazloženju. Jesam li ja nedovoljno dobar za voditelja? Ne, jer po njima imam super radove na kojima sam glavni autor i imam međunarodnog iskustva. Je li ideja loša? Ne, kažu da je ideja dobra. Što onda ne valja? Imam, kažu, premalo ljudi…

Premalo ljudi?! Hajde da vidimo. U projektu imam sebe - to je jedan. Imam kolegu koji čeka posao - to je dva. Imam postdoka kojeg mi projekt financira - to je tri. Imam znanstvenog novaka kojeg ćemo tražiti - i dobiti ako prođemo, jer ćemo biti jedni od najboljih 15 posto u hrvatskoj znanosti. To je četiri. I imam bivšeg mentora (s 30 posto, jer on i dalje predlaže svoj projekt iz medicinske fizike, ali istovremeno uspješno objavljuje u našem području). Dakle ima nas pet u grupi. Oni koji se sjećaju, znaju da nam je grupa do sad imala trojicu fizičara. Kad sam bio na postdoku, grupa tamo je imala trojicu fizičara: šefa, postdoka (mene) i novaka. Moj njemački kolega s kojim sam predložio onaj raniji projekt s integralima - dobio je poziciju u SAD-u (i, ako se pitate, sad radi na onom što je meni ovdje obijeno) i vodi novu grupu s jednim postdokom i jednim novakom. Bit će da naši ugledni znanstvenici imaju malo drugačija iskustva od mene. Događa se.

Na kraju obrazloženja mi poručuju da sam ja zapravo super i da se svakako javim sljedeći put. Samo što sljedeći put neću moći predložiti novu grupu jer će proteći previše vremena od doktorata (sedam godina), a stara grupa će biti u potpunom raspadu. Bez novog projekta nema šanse da dobijemo novaka, a po mnogima onda nema ni nekog smisla zapošljavati onog kolegu. I to je to – mogu zatvoriti dućan.

Ali tu nije bio kraj.

Nakon prvobitne depresije, na koju sam već navikao da me puca nakon mnogih (svih?) poteza odgovornih u sustavu znanosti, poslao sam email svom ravnatelju u kojem sam, uz birane riječi (ma znate, one koje smiruju dušu) poručio da mi doista nije problem gubiti od boljih - što sam, mislim, i jasno pokazao u dosadašnjim natječajima na koje nisam imao nikakvih primjedbi čak i kad se nisam baš jako (čitaj: uopće) slagao s mišljenjem recenzenata. No to da mi uopće ne pošalju projekt na recenziju s nekakvim morskim objašnjenjem je, po mom u tom trenutku mrvicu (čitaj: jako) nadrkanom mišljenju, bezveze (čitaj: svinjarija).

I onda mi se vratilo sve ovo što sam vam gore napisao. Sve što sam radio do sad i napravio kako treba ne znači ništa jer naš projekt u situaciji u kojoj mogu konkurirati, ako ne najboljima, ono barem jako dobrima, nitko neće vidjeti. Ali, kažem, ovo nije trebala biti kuknjava priča o meni. Ja sam tu tek kao početna ilustracija problema. Prava priča tek počinje.

SEREŠ

Prvi osjećaj u ovakvim situacijama mi je – ne traži krivca u drugima i analiziraj što si pogriješio. Možda bilo lakše da sam imao puno solidnih radova (recimo 50-ak) i koji PRL više. Pa sam pitao frenda koji ima baš to da mi kaže kako je on prošao. Veli - nikako, odbili su ga kao i mene u prvom krugu bez strane recenzije. “Sereš.” - iznesem ja njemu stručnu evaluaciju informacije koju mi je prenio. “Nažalost, ne.” - kaže on i pokazuje mi zašto su mu odbili projekt. Čitam i ne vjerujem. Bez zezancije, obrazloženje ne drži vodu ni dok majstori pričvršćuju zadnju cijev.

Evo, pazite ovaj biser. Taj frend je htio da mu daju financiranje posdoka samo za zadnju godinu i za to razdoblje od svoje institucije je tražio, i pismeno dobio, mjesto na kojem će taj čovjek raditi. Naši stručnjaci iz Zaklade zaključili su da njega njegova institucija očito ne podržava jer mu nisu dali pismenu podršku i za prve dvije godine - dakle, za razdoblje za koje ju on uopće nije tražio. I to je razlog za odbijanje projekta.

Dragi čitatelju, siguran sam da kao razumna osoba vjeruješ da je ovo sitan nesporazum koji će se u žalbenom postupku trivijalno riješiti. E pa najvjerojatnije neće, jer se kod nas nikada ništa (barem da sam ja to ikad čuo) u žalbenom postupku nije riješilo.

Prirodno, barem za mene, pomislio sam da se ni jednom od nas dvojice magaraca ne bi dogodilo da nas odbiju da smo možda koji put pokušali poslati koji članak u Nature i Science. Ne kažem da bi nam upalilo. Za sebe sam uvjeren da ne bi - zato nisam ni slao tamo. No da smo slali i uspjeli, sad zasigurno ne bi imali takve glupe probleme i nesporazume.

SEREŠ NA KVADRAT, ILITI MALA ZEMLJA ZA VELIKI ČUŠPAJZ

Zato jer sam pitao drugog frenda, koji uz hrpu radova i veći broj PRL-ova od nas dvojice (zajedno) ima i objavljen taj famozni Nature, kako je prošao na natječaju. Ne znam zašto bih ga uopće pitao za to kad znam da je prošao - pa uz sve je još radio u Njemačkoj u grupi s nobelovcem, a poslije je proveo i dvije godine na MIT-u. Da smo onaj prvi frend i ja kao ovaj drugi - mlađi, pametniji, talentiraniji, marljiviji i hrabriji - sad bi naš projekt bio na recenziji, jel da? E pa ne bi, dragi moj čitatelju, jer su i njemu odbili projekt na isti način kao i nama dvojici.

Sad vam je, siguran sam, jasnije zašto pišem sve ovo. Ako se ja osjećam ovako bljak, kako li je tek ovim ljudima toliko boljim od mene. U obrazloženju odbijanca, ovom frendu je baš kao i u našim slučajevima, čušpajz od faktičkih pogrešaka, čudnih nesporazuma i totalnog besmisla.

Razgovarajući dalje s ljudima ubrzo sam shvatio da postoji cijela gomila mladih pametnih ljudi s izvrsnim prethodnim karijerama i znanstvenim rezultatima koji nisu prošli. Kako je to moguće?! Prirodno je to se zapitati svakome tko zna išta i o čemu, a kamoli osobe koje nadziru te koji su donosili ove odluke. No njih, zbog nekog razloga, ta pitanja uopće nisu mučila. Kako znamo? Službeno nikako. Ali...

Kao i prošli put, davne 2006. godine i ove godine su nam počele stizati neformalne poruke iz visokih visina povjerenstava. Te da su mladi u svojim timovima trebali imati veće grupe (otkud im više ljudi), te da su sve odluke konačne i da se nema smisla žaliti (jer je tako to uvijek kod nas). Nije stoga čudno da se dio izvrsnih ljudi nije žalio, iako su imali osnove. Kad vam netko tko će više puta u vašem radnom vijeku odlučivati o vašoj karijeri, o tome hoćete li napredovati, dobiti znanstvenog novaka, držati nastavu ili dobiti projekt - ne želite ulaziti u sukob s njima. I stručnjaci iz Zaklade to znaju. A i mi ovdje spomenuti to dobro znamo. Ali smo se ipak žalili.

Ne samo da smo se mi žalili. Institut Ruđer Bošković je uputio dopis Hrvatskoj zakladi za znanost da što to oni rade i zašto ne poštuju pravila koja su si sami propisali. Tako nešto - da se institucija zauzme za ljude kojima je odbijen projekt se, barem koliko je meni poznato, nikad prije nije dogodilo. Većini ljudi u Znanstvenom vijeću IRB-a projekti su prošli prvi krug i znam da mnogima od njih nije bilo u interesu da se dalje čačka po tome. Ali ti ljudi su svejedno reagirali.

I nikom ništa.

NA MLADIMA SVIJET (NE) OSTAJE

Ono što me naročito smeta je to što se događa mladim znanstvenicima, asistentima i novacima u ovakvim situacijama. Kad su nama 2006. godine odbili projekt, odbili su ga još nekim znanstvenicima koji su imali znanstvene novake (bilo nas je 20-ak novaka). Za neke od njih sam znao da su jako dobri. Jedan od njih je nedavno objavio u časopisu Cell, koji se gleda tu negdje kao Nature.

A sada, 2014. godine, kao kolateralne žrtve našli su neki od najboljih asistenata i novaka koje imamo. Opet slučajno znam jednog koji je prije posla na institutu dobio dvije rektorove nagrade i - nećete vjerovati - pokrenuo znanstveni časopis na svom faksu. Što mislite o čemu razmišlja taj čovjek danas?

ODGOJ ZNANSTVENIKA U HRVATSKOJ

Kako, dakle, odgajamo znanstvenike u Hrvatskoj? Da, istina je možeš biti dobar koliko god želiš i zadovoljavati sve uvjete natječaja, svejedno nećeš dobiti projekt, ako netko na vrhu, tko zna zbog čega, tako odluči. I nema ničeg na ovom svijetu što možeš napraviti da to promijeniš. Osim da odeš van. Ili da shvatiš da ne moraš biti jako dobar da bi dobio projekt. Bitno je samo da si jako dobar s bitnim ljudima. Ne znaš koji su bitni ljudi? Možda i nisi baš toliko pametan koliko misliš da jesi, mladi znanstveniče.

Što zapravo želim poručiti svim tim prekrasnim, pametnim i mladim ljudima - da pobjegnu koliko ih noge nose? Da bježe i da se ne okreću? Zapravo, ne. Rekao sam da ovo nije jedan od onih kuknjavih tekstova. Možda ću odlazak preporučiti generaciji svoje djece, ako im doista ne uspijemo ostaviti sustav koji vrijedi čuvati i braniti. No ovim ljudima sada kažem da je došlo vrijeme da jasno kažemo – dosta! Dosta je muljaža, dosta je pritisaka, dosta je toga da si netko napumpava važnost umjesto na vlastitim znanstvenim rezultatima, preko leđa drugih ljudi. Dosta je bilo!

Što napraviti da se stvar popravi? Kad su znanstvenici putem svojih žalbi upozorili Hrvatsku zakladu za znanost na propuste, ljudi iz Zaklade nisu napravili ništa da bi ih ispravili. Neformalnim kanalima doznajemo da su frajerski odbacili žalbe kao neosnovane. Kad su ih cijele znanstvene institucije, poput Instituta Ruđer Bošković, upozorile da se u proceduri nisu držali ni svojih vlastitih pravila - ne samo da nisu poduzeli ništa, nego se nisu udostojali ni odgovoriti im.

Neki na mojoj znanstvenoj instituciji predlažu da im opet pismeno pošaljemo naše viđenje situacije pa da sljedeći put kad će se birati projekti procedura bude bolja. Zvuči kao razuman prijedlog. Međutim, ja ne vidim koji mehanizam bi ljude koji su ovaj put nekažnjeno porušili neke nedvojbeno kvalitetne ljude i njihove projekte te, po svemu sudeći, promovirali neke nedvojbeno nedovoljno kvalitetne ljude i projekte potaknuo da ne ponove istu stvar na sljedećem natječaju Zaklade (čak i ako to budu neki sasvim drugi ljudi). S našim viđenjem, ili bez njega.

TKO ČUVA ČUVARE?

Stvar je u tome da nitko od članova sadašnjih povjerenstava u Zakladi nije i, kako stvari stoje, neće biti sankcioniran zbog ovoga. Ne znam za vas, ali moje iskustvo s ljudima je da su rijetki apsolutno moralni i etični, baš kao što su rijetki apsolutno nemoralni i neetični. Ako se ljude stavi u sustav u kojem je neetično ponašanje nešto što drugi potpuno nekažnjeno rade, nemali broj ljudi će se početi ponašati neetično. Zvuči vam poznato, zar ne? To je problem i s našom zemljom. A rješenje je isto kao kod društva - sustav treba organizirati tako da omogućuje da se pogreške ispravljaju, da kompetentni upravljaju, da se nesposobni smjenjuju i da se krivci kažnjavaju.

Koliko je meni poznato, nitko od onih koji su trebali organizirati i nadzirati sustav u Zakladi nije napravio ništa da se barem one najočitije pogreške poprave. A onda je procurila informacija da je Zaklada projekte već poslala na recenziju prije kraja žalbenog postupka. To bi, ako je točno, objasnilo zašto je na mnoge vršen pritisak da se ne žale. Trenutno provjeravam nevjerojatnu priču u kojoj se jednom od inicijatora Ruđerove žalbe prijetilo da će mu projekt, iako je prošao dalje, na kraju biti odbijen. Bila to istina ili ne, stvari već i s ovim što znamo stoje jako loše.

THE GREAT ROCK 'N' ROLL SWINDLE

Šteta koja je napravljena za mnoge je znanstvenike teško nadoknadiva. Za one kojima su projekti odbijeni već se sada se po raznim sastancima na našim institucijama priča da su jednostavno - napravili loš posao. Da su loše napisali projekte. Kad će se birati nove znanstvene novake, čak i ako se ispune obećanja Zaklade da će se oni natječajem dodjeljivati i mentorima koji nemaju projekte, jasno je da će znanstveni novak radije doći tamo gdje postoji projekt (ili šansa za projekt). A onda će se, jednom kasnije, za napredovanje znanstveniku gledati je li imao znanstvene novake i je li vodio projekte. I tako je ovo muljaža koja će, ako uspije, one uspješne višestruko nagraditi, a ove smuljane višestruko kazniti. Nije, stoga, čudo da se ljudi upuštaju u takve stvari, baš kao što nije čudo da dio kolega zadnjih dana najozbiljnije razmišlja o odlasku iz Hrvatske.

I to je cijeli problem. Hrvatska zaklada za znanost trebala bi imati svoju funkciju u društvu. Njezina funkcija je, jednostavnim jezikom rečeno, da se brine da sredstva koja naši građani izdvajaju iz poreza budu raspoređena tako da ih dobiju oni koji su pokazali da imaju najveći potencijal za kvalitetno znanstveno istraživanje. Unatoč očitim indikacijama da nešto nije u redu s rezultatima, jasnim upozorenjima od uglednih znanstvenika da se ne poštuju ni vlastita pravila, i konkretnim argumentima navedenim u svim pojedinačnim žalbama, oni su svjesno odlučili ne služiti svojoj funkciji. I nikom ništa.

Ako će svi nastaviti šutjeti o ovome, ispast će da nikakve muljaže nije ni bilo. U tom slučaju, bolje nismo ni zaslužili.

(…)
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke brzo se peru

— Azra, Kad fazani lete

Izdvajamo