Jutarnji list često polemizira s institucijama Katoličke crkve u Hrvatskoj. To je sasvim normalno: naša je bazična orijentacija liberalna, a naša Crkva od liberalizma zazire puno više nego od komunizma (iako tvrdi suprotno).
Međutim, nikada, ni u Jutarnjem listu, ali ni i u krajnje anarhističkim novinama poput pokojnog Ferala; baš nikada u protekla dva desetljeća, nigdje u hrvatskoj javnosti, nisam pročitao tako žestok napad na Crkvu kao u intervjuu stigmatika Zlatka Sudca Večernjem listu.
Kao u dobrom krimiću
Podsjetimo, Sudac je u Večernjaku izjavio kako su ga desetak godina sustavno trovali, o čemu, navodno, postoje materijalni dokazi. Zlatko Sudac proteklih je desetak godina proveo u okrilju Crkve: uglavnom je živio unutar crkvenih institucija.
Ako ga je bilo tko sustavno trovao, trovači su mogli dolaziti jedino iz Crkve.
Zlatko Sudac je, dakle, neizravno optužio pojedince unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj da su ga željeli likvidirati ili, barem, da su mu željeli fizički naštetiti. Takvu optužbu protiv Crkve, dostojnu dobrih krimića, ili pak sotonističkih filmova, već dugo nitko nije izrekao. (Naravno, ne bi nas čudilo da Sudac sada kaže da nipošto nije mislio na bilo koga unutar Crkve: ali, tko ga je onda deset godina trovao, zar lokalni krčki ili lošinjski buregdžija?)
Zlatko Sudac svojim je najnovijim intervjuom bacio na Crkvu višemegatonsku atomsku bombu: Sudac, svećenik čije se knjige izvrsno prodaju; Sudac, karizmatik koji u Širokom Brijegu može privući četiri tisuće ljudi (što je mogao još jedino fra Jozo Zovko, glavni ideolog čuda u Međugorju, kojeg je Crkva zamolila da se ne pojavljuje u javnosti i u masi); Sudac, čovjek koji godinama proturječi “službenoj“ Crkvi, sada je tu “službenu” Crkvu, ili barem neke njene svećenike ili časne sestre, neizravno optužio za pokušaj ubojstva.
Tom je senzacionalnom optužbom Zlatko Sudac nastavio s ideologijom crkvene distinkcije, kojom se bavi otkako je postao poznat. Zlatko Sudac vjernicima želi reći samo jedno: s jedne sam strane ja, koji zastupam pravu vjeru i živog Isusa, a s druge je strana zla Crkva, koja ne razumije ni vas, ni mene, i koja se brine jedino za svoje materijalne i političke interese.
Želio bi promijeniti svijet
Naravno, Zlatko Sudac ne može takvo što reći izravno i doslovno. Dapače, Sudac je, otkako ga Crkva pokušava marginalizirati, postao politički pažljiv, pa je u istom intervjuu, u kojem je ustvrdio da posjeduje dokaze da ga se godinama sistematski trovalo, izrazio punu poslušnost svom biskupu Županu, kao i načelnu lojalnost zagrebačkom nadbiskupu Bozaniću.
U Crkvi je, naravno, najopasnije formalno prezirati institucije.
Zlatko Sudac odlučio je formalno poštovati institucije (izražavajući poslušnost biskupu i nadbiskupu), da bi ih na susjednoj stranici stao razarati optužbama o trovanju. Zlatko Sudac nanio je zagrebačkom Kaptolu (jer se Crkva u Hrvatskoj nužno gleda kroz zagrebački Kaptol i zagrebačkog nadbiskupa, iako to formalno nije tako) najteži mogući udarac i najgoru moguću štetu.
Nad “službenom” će hrvatskom Crkvom sada dugo visiti stigma trovača, i to trovača najpopularnijeg narodnog svećenika.
Sučaj Zlatka Sudca nadilazi, međutim, crkvene okvire.
Sudac je čovjek koji se, očigledno, želi baviti mijenjanjem svijeta.
U redu, mijenjanje svijeta imanentno je svećenićkom pozivu. No, Sudac, čini se, želi mijenjati svijet tako da samog sebe stavlja u središte naše, lokalne stvarnosti.
Moram priznati da sam u posljednjih nekoliko mjeseci razgovarao s vrlo ozbiljnim, obrazovanim crkvenim veteranima, koji su uvjereni da Sudac doista ima autentične stigme, i da fizički proživljava, kako je bio rekao jedan od mojih sugovornika, “Isusove muke”.
Međutim, Sučevi javni istupi, od njegove knjige, preko web stranice, CD-a, pa sve do recentnog intervjua, svode se na blasfemični trash.
Sudac je svećenik koji želi izgledati kao Isus, koji želi da svi vjerujemo kako on može hodati po vodi, i koji se želi nametnuti kao glavni moralni arbitar:
Istodobno, sudeći po njegovim intervjuima, kao i po knjizi, on je toliko intelektualno nezanimljiv, da ne kažemo plitak, da s njim nema nikakva smisla ozbiljno raspravljati.
Zašto poštovati kardinala
Zlatko Sudac ustvari je glavni predstavnik estetike i politike trasha na hrvatskoj vjerskoj sceni. Ono, dakle, što je Jakov Sedlar, njegov bliski suradnik, u filmu, ono što je, recimo, bio Milan Bandić u politici do predsjedničkih izbora, ono što je Dijana Čuljak na televiziji, to je, zapravo, Zlatko Sudac u Crkvi: populistička estradna zvijezda koja, možda nesvjesno, ali sasvim beskrupulozno, uživa u svojoj nepristojnoj bahatosti.
Zlatko Sudac, hrvatski vjerski kralj trasha, zapravo je, sam po sebi, solidan razlog da se počnemo s puno više poštovanja ponašati prema kardinalu Bozaniću, pa i prema Ivanu Mikleniću, glavnom uredniku Glasa Koncila.
S njima se, ako ništa drugo, čovjek može pristojno ne slagati.