ZAGREB - Uvijek su mi neopisivo išli na živce parovi koji se neprestano svađaju. Pritom ne mislim na male ili malo veće privatne rasprave u svoja četiri zida, već na neka obiteljska druženja iz mog djetinjstva, na one parove koji su ih imali potrebu začiniti raznim kajlanjima, spuštanjem svojoj boljoj polovice.
Sjećam se kako su se nama dječici oči već sklapale, no znatiželjna srca (i uši) održavali su nas jedva jedvice budnima, samo da čujemo urlanje, vrištanje, vrijeđanja, a ponekad i javne demonstracije tog poslovičnog neslaganja. Nije se radilo samo o tome što ih je ražestilo tu večer (karte, politika, odgoj, poslužena hrana, popijeni alkohol), već o njihovom neslaganju - općenito.
U čudu sam piljila u prijatelje mojih roditelja za koje sam potajno mislila da bi i njima i njihovoj djeci bilo najbolje da se rastave, slušala kako se “časte” znojno stišćući svoju Barbiku i zaklinjala se kako ću uvijek biti na strani svog partnera, pa makar bio i u krivu! Stvar se uvijek može raspraviti mirno na putu kući, a ne nužno pred ljudima, zar ne, razmišljala sam gledajući teniski meč to dvoje nesretnika, što je najčešće završavao njezinim suzama i njegovim bijesnim pokušajem odlaska u pokvarenom Yugu (moj tata morao ga je gurati da se pokrene).
Nakon jedne takve predstave upitala sam sneno majku:
- Zašto su teta Livia i striček Jozo (imena su, naravno, promijenjena) - neprijatelji?
Za odgoj uvijek spremna majčica, za divno čudo samo bi poglasnila autoradio i rekla mi da je vrijeme za spavanje. No, to pitanje me nikad nije prestalo progoniti.
Negdje baš u to vrijeme izašao je film “Neprijatelj u mom krevetu”, gdje je prelijepu Juliju Roberts zlostavljao suprug manijak; sa zadovoljstvom zaključila sam kako pravi neprijatelji jedan drugoga doslovno žele ubiti, zadaviti. Ukratko, to su oni koji se mrze, a ne oni koji se - vole.
Trebale su proći godine da shvatim kako to nije baš uvijek slučaj. Trebala sam kročiti u nježne godine zajedništva da se moj zamišljeni balon međusobnog poštovanja i vječnog udvaranja s podržavanjem bespovratno (zar?!) - raspline. Odjednom sam se i sama našla u situacijama koje su djelovale gotovo kao iz maločas spomenutog filma. Nikoga nisam htjela ubiti, no ako me pitate jesam li tisuću puta poput Ally McBeal imaginirala svoje ruke na nečijem vratu ili vidjela kako francuski ključ pada ravno na nečiji potiljčić - ah, priznajem, naravno da jesam. Doduše, držala sam se svog dječjeg zavjeta kao da će mi spasiti život i nikada nisam željela javno poniziti ili uvrijediti svog partnera. Jer, ako mu to radim, zašto onda s njim dijelim život? Neka nit vodilja kroz sve veze, lagodne mladenačke i kasnije ne baš tako lagodne, bile su mi riječi moje bake: nikad ne govori loše o onome s kim živiš, to zapravo govori loše o tebi.
Sve dok nisam lupila u zid koji baka nije najavila. A i kako bi, kad na njega nikad sama nije naletjela? Zid zvan kompeticija narastao je u jednom trenutku pred mojim očima; majke mi, izgledao mi je kao Berlinski ili čak Kineski, težak, tvrd, stamen i - beskrajan, čim se magla prve zaljubljenosti raspršila.
Ahhh, bako, najdraža moja bakice, NARAVNO da si uvijek ponosno držala svog Blaža ispod ruke, popravljala mu naherenu kravatu i iskrenog srca pljeskala kad je dobivao godišnju nagradu u firmi. Naravno da si mu radila frizuru za tu večer, istovremeno kuhajući ručak s maramom zbog trajne za sutra. Naravno, jer firma koja je tebi mogla dati nagradu bila je samo - obitelj.
Stvari su se malo promijenile. Iz tih romantičnih vremena, kad su žene bile isključivo podatna potpora, mekane ljubavnice i privatne maserke ili doktorice za oslobađanje muškaraca od stresa, ušle smo u razdoblje u kojem mnoge od nas očekuju neku nagradu za sebe, nešto što nije samo dječji ili suprugov osmijeh. Ne želim reći kako to možda nisu najljepše nagrade na svijetu, no ne tako davno prije rođenja moje generacije, žene su vlastitom voljom pomakle biološki sat, odrezale kosu i odjenule poslovne kostime da bi mogle glasno reći - i mi želimo, bar ponekad, nositi hlače u kući! I mi želimo masaže za opuštanje od stresa, skuhan ručak i popravljanje kravate!
Našim su željama možda najbrže (ili kažu pesimistice, jedino) udovoljili homoseksualni modni dizajneri pa postoji velik izbor hlača, odijela, smokinga i kravata za žene, no “full service” s druge strane postelje najčešće izostaje. Taj ženski iskorak u aktivnu životnu ulogu napravio je, logično, disbalans u odnosima.
Dan prije vjenčanja baka mi je objasnila kako je njezin savršen brak uspio tako dugo ostati savršen:
- Kad bi Dida ušao u kuću, ja sam već s vrata znala kako mu je bilo na poslu. Čitala sam ga kao knjigu. Ako je imao loš dan, nisam ništa pitala, šutjela sam. Moglo je trajati i par dana, no znala sam da će mi se on kad tad otvoriti. A gdje bi došao da ga ja još zamaram i s kućom!
Super. Jedini je problem što, za razliku od Dečka, ja ne dolazim s posla, već po cijele dane sjedim za svojim poslom i što i ja očekujem da s vrata on čita mene, a ne samo ja njega. I tako nekako, vrlo benigno, počevši od temeljnih ljudskih prava, počinje borba za prevlast koja, kako mi neki govore, može zaista postati borba na život i smrt.
Podržavati svog partnera možda je najbitniji postulat koji određuje uspjeh svake veze, no kako to činiti svakodnevno, kad i vi želite biti podržavani? Može li veza dvoje ambicioznih ljudi uopće uspjeti, ako je zaista ljubavna veza, a ne ugovoreni, gotovo poslovni odnos, kakvom su mnogi uspješni ljudi skloni?
Zaklinjala sam se u zdravu kompeticiju sve dok nisam bila ostavljena u kući, dok je on otišao na višemjesečno snimanje po Žumberku, Sljemenu i okolici. Ponosna? Apsolutno. Osamljena? I više od toga. No, od samoće više mi je smetalo što je moj posao odjednom manje bitan, manje vidljiv, manje naporan, manje cijenjen.
Kao da me neki okrutni vremeplov vratio u vrijeme odrastanja s mlađim bratom, koji je svaki put na dan prezentacije mojih nemuštih plesova kod Edite Cebalo imao natjecanje i redovno postajao prvak Hrvatske na 50 metara kraul ili nešto slično. Moje ranjivo dječje srce ocu je nečujno vikalo: “Ali to što ja nemam sluha ni osjećaja za ritam, posve je nebitno, i ja se trudim! I ja nastupam!”
Tako sam nekako ulovila sebe da ovaj put naglas vičem:
- I ja radim! I vodim psa u šetnju! I kuham! I brinem se o računima!!!
- Ali ja snimam 14 sati dnevno! Na snijegu i na zimi, bez pauza, već mjesecima.
- TO.TI.JE.TAKO.KAD.ŽELIŠ.BITI.ZVIJEZDA.
Zastala sam kad sam čula samu sebe kako izgovaram tu bezobraznu rečenicu, koja je osupnula mog supruga, no mene i više. Kao duhovi iz prošlosti u sjećanje su mi se vratili Livia i Jozo. Zahvalila sam Bogu što našoj svađi nije svjedočilo nepoznato dijete s Barbikom u ruci. (Psi srećom mogu govoriti samo u filmovima). Kako je Sylvia Plath uspjela živjeti u sjeni Teda Hughesa, u njihovo vrijeme puno priznatijeg i poznatijeg od nje? Nikako, rekli bi zlobnici, gurnula je glavu u pećnicu.
Naravno, Sylvia je bila depresivna i s Tedom i bez njega. No, padaju mi na pamet mnogi parovi u kojima oboje imaju izraženu želju za uspjehom - Dora Maar, poznatija kao ljubavnica nego kao umjetnica, Frida, dobar dio te veze poznata samo kao žena Diega Rivere, Bela Krleža o čijem talentu zapravo ne znamo puno, ali znamo jako dobro tko joj je pisao tekstove.
Što se događa kad ljubav nije upitna, no uz nju se u vaš krevet polako uvuče zavist zbog pozicije, plaće, uspjeha, tretmana? Počinjemo li onda zaista spavati s neprijateljem? Zaboravimo velike ljude, umjetnike. Liječnici, kemičari, pravnici, novinari, roditelji, svi prolaze isti test - kako ne upasti u zamku ljubomore jer je njemu u jednom trenu krenulo bolje, a vi ste dobili otkaz ili, recimo, vaše dijete više vjeruje njoj nego vama? I dok su djeca zaista sklonija više vjerovati mami, čini se da je svijet još uvijek skloniji više vjerovati muškarcu, pa je čak i Hillary Clinton, glavom i bradom državna tajnica Sjedinjenih Američkih Država, prasnula na novinara koji ju je nedavno upitao:
- A što o tome misli vaš suprug?
Izmijenila je šesnaest boja lica i, uz nevjericu svih prisutnih, počela urlati:
- To je vaše pitanje?! TO je vaše pitanje?! Baš me briga što moj suprug misli o tome, JA sam ministrica vanjskih poslova, a ne on!!!
Prisilili su je da se ispriča, no ja znam iz kojeg je naoko pasivnog vulkana izbila lava njezina bijesa. Svaka, pa čak i benigna referenca na “naše mjesto” u rađaonici, crkvi, bračnoj postelji, uz kolijevku, svagdje, samo ne na broju jedan, dovodi moj tip žena do trenutnog ludila i nesposobnosti razlučivanja.
Sigurno pretjerujemo, no kako prepoznati stvarno omalovažavanje i normalnu promjenu snaga u jednom zdravom odnosu? Kako biti sigurna da ti On ne želi blokirati put k samoostvarivanju dječjim kolicima ili ti u ruku koja bi trebala pisati/slikati/fotografirati ne gura kuhaču, a u usta da ne kažem što? Kako se opustiti i ne živjeti s neprijateljem?
I tako smo preko kreveta Julije Roberts došle do čitavog života, koji se može pretvoriti u igru bez granica, sve do razvoda ili nečije prerane smrti. Živjeti na rubu sukoba, uz ljubomoru i paniku, zavist i zamjeranje? Grozno. No živjeti kao moja baka? Nemoguće.
U ljubavi i ratu sve je dopušteno, kaže izreka, no što kad se ljubav pretvori u rat? Besmisleno. Gdje je sredina i kako se do nje dolazi? Hillary, ako to ikada saznaš, molim te da nas odmah obavijestiš.