KOMENTAR

Paprena cijena pobjede struke nad interesnim lobijima u kulturi

Boris Kovačev/CROPIX

Vlatki Lemić mnogi su prijetili. Ali, prijave koje je ona podnijela policija i DORH još uvijek drže u svojim ladicama

Eto, i to je moguće – argumenti struke po svoj su prilici nadjačali prizemne, ali dobro umrežene interese takozvanih poslovno - političkih lobija. Kažemo po svoj prilici, jer još ništa nije gotovo, iako se kreće u dobrom smjeru. Ministarstvo kulture je, kako se čini, odustalo od prvotne namjere da trajno legalizira nakaradnu praksu uvedenu 2007. prema kojoj su privatne tvrtke dobivale unosne poslove čuvanja državne arhivske građe i napokon “okrenulo ploču”.

Prošlog je tjedna u javnu raspravu pustilo prijedlog novog Pravilnika prema kojem se arhivsko gradivo od državnog interesa više neće moći predati na čuvanje privatnim tvrtkama, već će se čuvati isključivo u mreži javnih arhiva. Ostaje za nadati se da će Ministarstvo 1. rujna taj dokument i usvojiti. Do toga “kopernikanskog preokreta” u Ministarstvu kulture, međutim, nije došlo ni brzo ni lako. Prethodili su mu tjedni i mjeseci pregovora između ravnateljice Hrvatskog državnog arhiva Vlatke Lemić i njezine arhivske struke na jednoj, te činovnika Ministarstva kulture na drugoj strani.

Ministarstvo je na kraju popustilo. Prekid isporuke državne arhivske građe na čuvanje privatnim tvrtkama nakon pomnog proučavanja propisa i obavljenog stručnog nadzora, zatražila je ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić. Stručni nadzor obavljen u ljeto prošle godine otkrio je da su privatne tvrtke državnu arhivsku građu čuvale protivno pravilima arhivske struke, nerazvrstanu po kutijama u kojima je i transportirana, nerijetko u neprimjerenim uvjetima, zbog čega je dio dokumentacije počeo propadati.

U trenutku kad je zatražila obustavu štetne prakse predaje državne arhivske građe na čuvanje privatnim tvrtkama, Vlatka Lemić vjerojatno nije ni slutila da će iskusiti paprenu cijenu koju je u ovoj državi potrebno platiti da bi argument struke nadjačao interesne lobije vođene lakom zaradom i njihove političke pokrovitelje. Ono što je u posljednjih godinu dana prolazila ta doktorica arhivskih znanosti koju je početkom 2013. ova Vlada imenovala na čelo Hrvatskog državnog arhiva, mješavina je trilera i horora u čijoj su režiji sudjelovali ne samo vlasnici privatnih tvrtki koje su masno zarađivale na tobožnjem “arhiviranju”, već i država. Čovjek ne bi vjerovao kako je unosan taj posao “arhiviranja” državnih dokumenata.

U proteklih sedam godina desetak privatnih tvrtki po grubim je procjenama na njemu zaradilo najmanje 57 milijuna kuna. Neki od vlasnika tih tvrtki na najgori su način ostvarili svoju prijetnju upućenu ravnateljici Lemić - da će je, ustraje li na odluci da im ukine dopusnice za skladištenje arhivskog gradiva, javno dezavuirati u medijima. Javnom čerečenju ravnateljice obol su dali ne samo opskurni desničarski mediji već i poneki “main stream” medij. Lemić je primala i izravne prijetnje i “dobronamjerna” anonimna pisma upozorenja gurnuta ispod vrata njezina ureda.

Za vratom je imala i policiju koja je hitro postupala po anonimnim kaznenim prijavama podnesenim protiv nje. Iako bi policija naposljetku prijave odbacila, ostajao je gorak okus. Ministarstvo kulture poslalo joj je upravni nadzor koji još traje. Međutim, kaznene prijave koje je ona podnijela protiv sumnjivih poslova prethodne uprave Hrvatskog državnog arhiva, policija i DORH još uvijek drže u ladicama.

Izdvajamo