RONIN

PIŠE DENIS KULJIŠ Drug Kardelj bio je slab na sobarice, navaljivao je, navodno, na drugarice higijeničarke

Ova priča ima povijesni uvod, koji je zabavan koliko i poučan. Dakle, kad je 1979. umro neprežaljeni sin naših naroda drug Edvard Kardelj, zvan Krištof, Sperans i Brik, kojemu se Tito intimno obraćao nadimkom Bevc, nekrolog je napisao - a tko bi drugi? - Kardeljev vlastiti šogor, nešto manje poznat, ali ništa manje utjecajan drug Ivan Maček - Matija. Matija je bio general i narodni heroj, brat Kardeljeve žene, rezervne potpukovnice i narodne heroine Pepce, ali, najvažnije, bio je slovenski šef Ozne.

Zadužen usto za Italiju, Milano i garibaldinske divizije u Julijskoj krajini koju Jugoslavija nije poslije rata uspjela zaposjesti, iako je sve do 1954. Prva proleterska divizija JNA bila garnizonirana u Duinu, na pola puta između Trsta i Venecije. No, to je druga, duga priča o Titu, Ozni i Titovu “tajnom imperiju”, megalomanskim planovima, njegovim europskim ambicijama i svjetskim pothvatima. Sad samo kao fusnota koja pokazuje koliko je drug Matija bio važan režimski čovjek, važniji možda i od Ivana Krajačića - Steve, koji je u Hrvatskoj imao sličnu funkciju.

Po riječima Josipa Manolića, koji bi to mogao znati jer je bio Stevin najpouzdaniji suradnik još i kad su obojica otišli u penziju (udbašku, koja nije prava), Stevo i Matija bili su “organizacioni sekretari” hrvatske i slovenske partije koju su nominalno (kao “politički sekretari”) vodili Kardelj i Bakarić. I Tito je imao svog organizacionog, bio je to Ranković, ali ga se brzo riješio. U svojoj nomenklaturi Tito je bio šef aparata, a ideologijom, poslom “političkog sekretara”, bavili su se “honorarno” upravo Kardelj i Bakarić. Evo, sad kad smo objasnili odnose, vraćamo se na tu pričicu. Dakle, neočekivano umire Kradelj (u 69. godini, nježnoj dobi za te dinosaurske komunističke faraone) dvije godine prije Tita kojega je trebao naslijediti.

I Matija se laća pera pa piše za Delo članak “V mladom rodu bo vzklilo seme ki ga je sejal” (U potomstvu će uroditi sjeme koje je on posijao). Nije to bilo neko prigodno drljanje koje odradi šef kabineta, nego stvarne uspomene, recimo epizoda u kojoj se opisuje kako je Bevc imao puno para dok je u Moskvi predavao na kominternovskom sveučilištu KUMZ, ali nije bio škrt, nego je druge Slovence, partijce poput još dvije godine mlađeg Matije, koji je po liniji Službe također bio ondje na školovanju, pozivao u restorane na večere… Čak je ta pričica zanimljiva i za historičara jer se spominje kako bi se nalazili i u stanu kod druga Ivana Regenta, s kojim je Kardelj imao “malo napete odnose”. Nije ni čudo. Regent (dvostruko stariji od Edvarda) pravi je osnivač slovenske Komunističke partije (utemeljene, naravno, u Trstu, a ne u Ljubljani), samo što je Tito 1937. izveo udar, izbrisao svu prethodnu povijest i organizaciju povjerio mladom Bevcu, koji je bio njegov, a ne samo moskovski čovjek. Od tada drug Edvard figurira kao osnivač KP Slovenije, što, naravno, nije sasvim istinito.

Na kraju nekrologa imamo dirljiv prizor - na samrtnoj postelji Bevc prima unuke na koje je bio jako upućen - najmlađu Katru (Katarinu), Janeza i Igora. Upravo među njihovim vršnjacima, obećava Matija, niknut će ono sjeme koje se spominje u naslovu… Zapravo je u toj obitelji bilo dosta tragedija. Kardeljev sin Borut ubio se 1971., a udovica Pepca objesila se 1990. o vodokotlić u WC-u na dan kad je Slovenija iz naziva Republike izbacila pridjev “socijalistička”. Tu je pretjerala, jer ako se ime i promijenilo, sadržaj nije toliko da je baš morala očajavati.

Kardeljeva kći ostala je u drugom stanju dok je još pohađala maturalni razred gimnazije na Dedinju, što je onda bila grozna sramota, pa su je brzo udali i otpremili u Ljubljanu. Borutov sin Janez Kardelj postao je akademski slikar, a Igor Šoltes (1964.), sin Kradeljeve kćeri, šef slovenske državne revizije. I bio je vrlo uspješan - ulovio je Janeza Janšu, arhineprijatelja ljevice, u korupcijskoj aferi dobave oklopnih vozila Patria. “General Glanzkopf”, kako ga ustrajno naziva Mladina, osuđen je na dvije godine zatvora.

Kad je Alemka Bratušek formirala vladu, ponudila je Igoru ministarstvo zdravstva, ali su se suprotstavili - Socijaldemokrati, postkomunisti, koji ne žele da im se tu mota neki Kradeljev unuk, koji valjda nije na dovoljno čvrstoj žnori. SD-u (bivšem slovenskom SDP-u) dobar je bio za prvog predsjednika Ciril Ribičič, sin generala Mitje Ribičiča, ali Mitja je kao šef Ozne i Udbe (školovan u Moskvi skupa s Matijom) organizirao “Križni put”, likvidaciju blajburških zarobljenika i sustav konc-logora u kojima je u Sloveniji provedeno “konačno rješenje” njemačkog problema. Dakle, određena napetost uvijek ostaje između linije “organizacionih” i “političkih”, čak i u trećoj generaciji…

Navlači li ova priča na Udbu, udbaše, SDP/HDZ i hrvatske izbore? Ne, nema ni jednu izravnu poveznicu, to je tek povijesni uvod da se opiše jedna štamparska greška (koja nije mogla biti slučajna). Štamparska greška kunderinskih razmjera načinjena je u rečenici Matijina nekrologa koja je trebala glasiti: “Vselej je imel posluh na ljudi, za sodelavce, soborce” (Uvijek je imao sluha za ljude, suradnike i suborce). No ispalo je “… za ljudi, za sodelavce, sobarice”. Zaista se pričalo da je drug Kardelj bio slab na sobarice. Onako malo tunjav, smiješnoga hoda (hodao je na prstima, što je posljedica bolesti u mladosti) navaljivao je, navodno, na drugarice higijeničarke. Pa i njegov vrhovni šef oženio se jednom, drugaricom Jovankom, bojnicom saniteta, koju je u rezidenciju kao higijeničarku instalirao - poslije odgovarajuće provjere - sam drug Stevo.

Dakle, umro je Kardelj, režimski broj dva u Titovoj strogo kontroliranoj Jugoslaviji, nekrolog mu piše šef Ozne, Udbe i aparata, a opet, u slovenskom centralnom dnevniku, suborce su zamijenile sobarice. To je bit - medije ne možeš kontrolirati, naročito ne komunističkim metodama zastrašivanja i represije. Može, dakle, Milanović šarafiti HRT, zastrašivati izdavače koji vide da nije pri zdravoj, pa im se baš ne isplati da mu se zamjere dok je u tom minotaurskom zanosu, ali mu to ipak neće pomoći da se sakrije činjenica kako njegov potpredsjednik i šef policije koji opoziciju naziva “petokolonašima”, šefu te opozicije (koji ima sasvim realne izglede da za dva mjeseca postane premijer provedu li se izbori na regularan način), zabranjuje da posjeti Prevlaku, gdje je bez ikakvih ustavnih ovlasti proglasio opsadno stanje.

Premijer dotle javno vrijeđa predsjednicu preko dirigiranih i “reality” medija govoreći da je, odlazeći na Generalnu skupštinu UN-a, zapravo “išla u šoping” (a on sam privatno je putovao na dva tjedna u Australiju, te prije toga obišao Ognjenu zemlju). Ipak, to mu neće pomoći, naravoučenije je priče o Kardeljevu nekrologu, ljudi misle što misle, bez obzira na kurentne fraze i političke istupe. Općenito, postkomunističkom režimu puno su korisniji potplaćeni mediji, razni portali koje financira Ministarstvo kulture (a kakva su kultura ti ušljivi politikantski blogovi?).

Također i novine koje su uspjele dobiti kredit financijske ustanove što se našla u velikoj nevolji jer je prala novac narkomafije, ali Ministarstvo financija ipak nikoga ne prijavljuje, niti policijski Uskok podnosi istražne zahtjeve. Dakle, taj više “sanaderovski” model kontrole medija i upravljanja javnim predodžbama kanaliziranjem novca puno je efikasniji od starog, komunističkog modela gole represije. U “milanovićevskom” kombiniranom pristupu (koji me podsjeća na definiciju jednog mog prijatelja, engleskog geja, da su biseksualci oni koji vole i vojnike i mornare) pokazuje da se već zamalo bivši premijer ničega ne susteže, gonjen jedino neutaživom željom za moći, samoodržanjem na vlasti, posve spreman da riskira četiri godine kaosa i ludila, makar se Rim utopio u Tibru...

Izdvajamo