RONIN

PIŠE DENIS KULJIŠ: Smrt represiji, sloboda novinarima! HND je u krizi identiteta jer se ne bavi mojim i ostalim problemima profesije, nego politikom

Ranko Šuvar / EPH

Najveći problem aktivnih novinara danas je bezumna sudska represija slobode riječi, pogotovo nakon usvajanja besramnog Lex Šeks-Miljenić zakona o blaćenju. To je slučaj bez premca u svjetskim okvirima

Novinari masovno napuštaju Hrvatsko novinarsko društvo - solidariziraju se sa Željkom Peratovićem koji se žali na predsjednika Društva Sašu Lekovića i na upravu Društva jer mu, kaže, nisu pružili potporu dok je bio izvrgnut pritiscima. Još je i pretučen jer je, kako tvrdi, svjedočio protiv Josipa Perkovića pa se zamjerio najmoćnijim strukturama hrvatskog obavještajnog podzemlja!

Peratović na internetu uređuje blog “45 lines” u kojem vodi rat protiv hrvatskih tajnih službi, policije, Karamarka, Ranka Ostojića i ostalih špijunskih šefova, te razvija sveobuhvatne teorije zavjere u koje sam (tvrde mi oni koji to čitaju) i ja ponegdje (lateralno) involviran. S Peratovićem imam i neposredno, ne baš pozitivno iskustvo. Kao i s Lekovićem, uostalom. Obojicu sam bio nekoć zaposlio - Peratovića u Globusu, a Lekovića u Areni, pa sam prvoga ubrzo otpustio jer sam zaključio da je beskoristan, a i drugi bi slično prošao, samo što sam ja ranije otišao iz izdavačke kuće EPH koju sam s Pavićem osnovao, pa se Leki prebacio u Crnu kroniku Jutarnjeg lista i zatim u neke lukrativne šeme međunarodne novinarske instruktaže u Gruziji i na sličnim mjestima. Postao je svjetski ekspert za investigativno novinarstvo, predmet koji je na zagrebačkom fakultetu novinarstva predavao sam Inoslav Bešker, ali ja nisam upućen da je nešto otkrio ili nekoga razotkrio - mislim Leković… A sad je postao predsjednik našeg strukovnog društva upravo u konkurenciji sa samim Peratovićem, blogerom i istraživačem najopasnijih zlodjela, koji je zbog svog opasnog zanimanja, kako kaže, i dospio u pogibelj.

Sredinom prošle godine Peratovića su u njegovoj vikendici u Luci Pokupskoj kod Karlovca napala trojica ljudi i ozbiljno ga premlatili. Dok se oporavljao u bolnici, rekao je policiji da su ga napadači, dok su ga makljali, optužili da ih je u štampi ozloglasio zbog ilegalnog iskopavanja šljunka na njegovu zemljištu. To nije bilo posve točno - on je o tome samo dao izjavu na televiziji. Napad je pak pripisao svojem bavljenju osjetljivim političko-sigurnosnim temama. Policija je uhitila počinitelja Zihniju Gragovića i protiv njega digla optužbu – zaposlen kod građevinskog poduzetnika ne doima se kao vrhunski obučen killer Tajne službe, niti kao publika za Peratovićeve obavještajne analize na “45 lines”. Kvalifikacija je oscilirala između “pokušaja ubojstva” (jer je u birtiji prijetio da će Željka ubiti) i “nanošenja teških tjelesnih ozljeda”, koje su Peratovićevu nesumnjivo nanesene.

Leković je o ovom slučaju pisao Predsjednici, premijeru, saborskim prvacima i međunarodnoj novinarskoj organizaciji stavljajući slučaj u kontekst opće nesigurnosti novinara u Hrvatskoj - te dobivaju batine, te dobivaju otkaze, a sad im još ministri prijete ukidanjem dotacija za neprofitne medije u kojima su mnogi od otpuštenih našli privremenu egzistenciju. Sve to ne čini se Peratoviću i mnogim drugima dovoljno militantno i beskompromisno pa su se stali masovno ispisivati iz Novinarskog društva. Još ranije ispisala se grupa ljudi koji su bili nezadovoljni “ljevičarenjem” predsjednika Društva, činjenicom da se počeo naveliko baviti regionalnim inicijativama koje uživaju bogatu materijalnu potporu europskih institucija, a možda im je smetalo i to što je Crnogorac. Na čelu tih otpadnika koji su osnovali svoju posebnu udrugu je, naime, Velimir Bujanec - Bujo, koji Lekiju doduše nije poklonio četničku kapu pripadnika srpskih paravojnih odreda izgubljenu prilikom kaznene ekspedicije u Hrvatsku, jer ih je možda ponestalo na domoljubnom lageru, ili pak simbolička komunikacija na toj razini možda i nije bila potrebna...

Je li Novinarsko društvo, dakle, zapalo u krizu identita? Po mojem mišljenju - nesumnjivo jest, i to stoga jer se ne bavi mojim i ostalim profesionalnim problemima, nego politikom. Kad sam se u Društvo upisao, vodio ga je autentičnom, dežmanovskom linijom Ante Gavranović, stari, ugledni novinar koji je nastojao našu asocijaciju sačuvati od političkih pretenzija tadašnjeg ministra informiranja Milovana Šibla. Potom je Društvo preuzela Jagoda Vukušić iz Novog lista, silno ga politizirala, poljevičarila i pretvorila u idejni pogon riječke filijale SDP-a. Tu je došlo i do nepoželjne komercijalizacije, osnivanja “novinarske škole” u vili koja je ranije pripadala opatijskoj Ozni, pa se financijski repovi vuku do danas. Pulski kadar Dragutin Lučić Luce, dionizijski filozof i sindikalac, rekao bih, nije ostavio dubljega traga, i u toj konkurenciji posljednji leader, Zdenko Duka, iako donekle neartikuliran u javnom nastupu, bio je još najpozitivniji.

Saša Leković Leki izabran je glasovanjem masovnog članstva koje se više ne sastoji od aktivnih novinara, nego od onih koji su bili novinari, ali više nisu jer su otišli u penziju, ili to samo žele biti, a nisu jer nemaju pravi posao u novinstvu, nego eventualno dopisuju u nekom od dirigiranih vladinih elektronskih medija ili naprosto divljaju na Facebooku. Glasanje za Lekija bilo je političko, glas nezadovoljstva, ali ne u smislu programske mobilizacije djelatnog novinarstva u stvarnom kontekstu današnjeg žurnalizma. Najveći je problem aktivnih novinara danas - bezumna sudska represija slobode riječi, pogotovo nakon usvajanja besramnog Lex Šeks-Miljenić zakona o blaćenju.

Kako to izgleda u stvarnosti novinarskog života osjetio sam neki dan primivši od Županijskog suda u Zagrebu dopis kojim odbijaju moju žalbu na prvostupanjsku osudu Kaznenog suda (također u Zagrebu) u predmetu - klevete putem SMS poruke. To je slučaj bez premca u svjetskim okvirima. Uvidom u moju kaznenu evidenciju sud je ustanovio da u prethodnih oko 150 parnica nisam osuđen, te nisam, dakle, ranije osuđivan za klevetu, što mi je olakšavajuća okolnost. Morat ću ipak platiti punitivnih oko 8 tisuća kuna (plus parnične troškove) jer sam u SMS poruci bivšoj ministrici Mireli Holy, vedeti Milanovićeve Vlade, sugerirao da ponovo razmisli o imenovanju na mjesto najbliže pomoćnice jedne svoje bliske prijateljice koja je, po mojim izvorima, osoba spornih kvaliteta.

Po našem zakonu o kleveti nije bitno je li ta poruka zaista imala kakav negativni učinak (nije, Holy je navode odbacila, tekst proslijedila toj intimnoj prijateljici i još otišla kod javnog bilježnika da ovjeri prijepis moje dobrohotne poruke). Po našem zakonu nije važno ni to što je širenje “lažnih navoda” stiglo samo do jednog “korisnika”, pa je riječ o “kleveti” jedan na jedan, što se u građanskom životu inače smatra kao bezazleni trač, a nije važno ni to što sam ja poruku slao uvjeren u istinistost svojih navoda, dakle “bez nakane da naudim širenjem lažnih vijesti”. Po mišljenju sudaca prve i druge instancije, ja sam imao upravo takvu nakanu, a po čemu su to oni zaključili, nije mi jasno… Mislim da su se rukovodili idejom da je nužna velika strogost i slijepo uvažavanje “paragrafa”, jer je to opći duh koji politika i sudstvo danas nameću štampi i javnosti - novinare je potrebno disciplinirati i zaštititi nedužne političare.

Tako sam, napokon, i ja dolijao. Izvukao sam se od Arkanove tužbe za klevetu, zatim od Glavaševe i od Merčepove, dok je Đuro Brodarac umro u zatvoru pa me nije stigao tužiti, ali njegov zamjenik jest - uzalud, dobio je (pravomoćno) deset godina za zapovjednu odgvornost za ubojstvo i torturu deset srpskih civila u Sisku. Obranio sam se od Siniše Rimca, koji je prema nalazu istrage (koju je vodio Nobilo) ubio Aleksandru Zec (ali je oslobođen). Šefa Tajne službe Tureka tužio sam ja i od države dobio 50.000 kuna jer su me u brifingu predsjedniku i premijeru oklevetali kao srpskog špijuna.

Nedavno sam pisao o mogućoj sukrivnji Milanovićeva ministra poljoprivrede za ratne zločine u Sisku, a on me (još) nije tužio, a što se tiče sadašnje - nove Vlade - obranio sam se od tužbe jednog od visokopozicioniranih ministara. Vodim sudski proces s Hrvojem Hribarom iz HAVC-a. Sloboda javne riječi, te zajamčena inviolentnost novinara koji služe istini, upravo je najvažniji izazov i glavno pitanje za novinarsku udrugu. Kako će se pritom odnositi nova Oreškovićeva Vlada prema dosadašnjoj represivnoj politici koju su prema novinarima i novinstvu provodili Milanovićev osobni režim i Josipovićevo suodgovorno predsjedništvo, umiješano u Perkovićev i sve ostale skandale pravosuđa, od Ustavnog suda na dolje? To je za mene reformni prioritet broj jedan - smrt represiji, sloboda narodu!

Izdvajamo