Je li moguće da je Vladimir Šeks jedini političar novijeg doba koji je u stanju osjećati moralnu odgovornost? Čini se da jeste. Na kraju bogate političke karijere, jedan od utemeljitelja HDZ-a (17. lipnja 1989. u NK Borac na Jarunu je osnovan HDZ i tada je Franjo Tuđman izabran za predsjednika, a Šeks za potpredsjednika), jedan od ključnih ljudi koji su HDZ iz pokreta pretvarali u političku stranku, glavni kreator Božićnog Ustava iz 1990. godine, najveći majstor saborske procedure, nikada prvi u HDZ-u, ali često najmoćniji, ključni igrač u svim stranačkim razračunavanjima, najčešće omražen, ali nikada osporavan u kompetentnosti, lukavosti i pronicljivosti, zauvijek se izbacio iz politike, i to zbog običnog dilera.
O Šeksovoj ostavci, naravno, nema dvojbe. Nakon što je predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović podvalio pomilovanje trgovca drogom Vanje Goldenbergera, i to zato što je diler bio prijatelj njegova pokojnog sina, Šeks se morao pozdraviti i odstupiti s mjesta posebnog savjetnika predsjednice. Što se tiče samog Šeksa, stvari su jasne kao dan. Ostavka je jedina solucija! Sporno je, međutim, što se iza Šeksova osjećaja moralne odgovornosti skriva čitava plejada uglednih ljudi koje se itekako ima pitati za odgovornost koja možda nije samo moralna. Predsjednica Grabar-Kitarović vjerojatno nije imala pojma tko je Goldenberger dok mu je potpisivala pomilovanje. Nije ni morala znati. Ali je sve o Goldenbergerovu slučaju trebala znati predsjedničina Komisija za pomilovanje.
Postoji li odgovornost predsjednika Komisije dr. Davora Derenčinovića, inače predstojnika Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, te svih članova komisije, od Miroslava Šumanovića, Damira Primorca, Marijana Hranjskog, Mirjane Kralik, prof. Eduarda Kunšteka, do Ivice Tolušića? Je li i njima Šeks podvalio ili su imali obavezu upozoriti predsjednicu kome dijeli milost? Uostalom, u istoj rundi ima još spornijih pomilovanja. Što je s Leonom Sulićem? Zar predsjednica nikada nije čula za Sulića, tajkuna čiji se kriminal vuče iz privatizacije, koji je izbjegavao pravosuđe, fingirao bolesti i nikada nije namirio počinjenu štetu? Je li joj netko podvalio i Danka Seitera, poslovnog partnera Nikole Hanžera, izdašnog donatora njene kampanje?
Moralo se znati kome se dijeli milost. U slučaju da čak i ne postoje prepreke da se ovim ljudima ublažava kazna koju su im sudovi dosudili, moralnim i odgovornim političarima prepreka za davanje milosti bila bi to što se radi o donatorima HDZ-a. Predsjednica bi morala znati da, bez obzira na to koliko je jako odjeknula Šeksova ostavka, ona ipak neće, i ne može, prekriti dojam da je financijska spona pomilovanih sa strankom na vlasti jača od svih pravila i moralnih normi.
Grubo zvuči, no Šeks je isluženi političar koji više nikome ne treba. Stranka ga je nadživjela, a političari novog doba pregazili. Ali to ih ne priječi da politički potrošenog, a sada potpuno isključenog i osramoćenog Šeksa još malo šutnu. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nije se tako libio reći da je razrješenjem Šeksa predsjednica pokazala principijelnost “za koju se i mi zalažemo”. Istina je da ne pamtimo dugo, ali nije prošlo ni tjedan dana od kada je taj isti Karamarko u slučaju Mije Crnoje govorio da su “moralna i politička odgovornost relativan pojam”. Branio ga je do zadnjeg daha iako se pokazalo da je Crnoja lažno prijavio prebivalište, na tome ishodovao povoljan kredit i zemljište, a da kredit uopće nije iskoristio u dobivenu svrhu, da je izbjegavao zagrebački prirez, i da je još uz sve to prijavljivan za nasilništvo... Za Karamarka je on i nakon smjene ostao častan čovjek koji nije, tvrdi šef HDZ-a, kazneno odgovoran. Mjereno, dakle, Karamarkovim aršinom, ispada da je Crnoja i dandanas častan, dok je Šeks nečastan.
Kada se sve zbroji, nema tu nikakvih moralnih načela. Onaj tko je trenutno na poziciji moći, a u ovom slučaju su to predsjednica Grabar-Kitarović i prvi potpredsjednik Vlade Karamarko, taj određuje i ljestvicu moralnih vrijednosti. A pravila su uvijek jasna; onaj tko može dobro služiti moćnicima i od koga imaju koristi, taj na ljestvici stoji visoko, a onaj tko se potrošio, taj pada.
Pravila su politički univerzalna, barem što se tiče Hrvatske. Ako netko sumnja, dovoljno se sjetiti početka premijerskog mandata Zorana Milanovića koji je visoko podigao letvicu i smijenio Mirelu Holy radi maila. A nakon toga mu je prolazila sisačka županica Marina Lovrić Merzel, gradonačelnik Vukovara Željko Sabo i još štošta.