WASHINGTON MAIL

PIŠE JANUSZ BUGAJSKI Europske političke zvijezde padalice

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 19.11.2015. u 17:38

Božo Petrov, Most
Cropix

Uspjeh Mosta na hrvatskim izborima podcrtava ustrajni fenomen u europskoj politici. Novi ambiciozni pokreti prvo dovedu u pitanje politički establishment, dobiju entuzijastičku javnu podršku, a zatim nestanu bez traga već u sljedećem izbornom ciklusu. Stoga se mogu promatrati kao zvijezde padalice u političkom sazviježđu.

Fenomen zvijezde padalice može se uočiti diljem kontinenta i ne bi se baš svi takvi pokreti mogli definirati populističkima - ili takvima koji svakome obećaju sve samo da budu izabrani. Najuspješniji među njima u pravilu se fokusiraju na jednu ključnu temu, kao što je ekonomski razvoj ili nacionalna sigurnost, i uvjere birače da upravo oni imaju nova rješenja.

Politički centar se u mnogim zemljama EU razlama. Protekla dva desetljeća klatno se između ljevice i desnice njihalo u relativno uskim granicama. Lijevi i desni centar većinom su se preklapali i nisu više zastupali snažne ideološke pozicije. Biračko tijelo je glasalo bilo za osobnosti, bilo prema posebnim temama ili je jednostavno glasalo protiv onih na vlasti.

Ta je struktura bila stabilna dok su ekonomski uvjeti bili povoljni za većinu građana. Ali, proteklih je godina došlo do disbalansa zbog rastuće ekonomske nesigurnosti i nezadovoljstva zloporabama cijele vladajuće elite.

Brojne tendencije vrebaju na političkim rubovima i nastoje ostvariti korist od javnog straha, konfuzije i bijesa, a neke su bitno radikalnije od drugih. Politički ih se može klasificirati prema bojama: smeđa, crvena, crna i plava. Rastuća amorfna masa građana razočaranih političkim establishmentom lako se može okrenuti prema tim formacijama.

U “smeđoj struji” su radikalno-nacionalističke i neofašističke skupine koje su uvijek postojale na političkoj margini. Kadgod se EU suoči s fiskalnim, ekonomskim ili izbjegličkim problemima, oni oglašavaju zoru “Europe nacija”, slobodne od okova bruxelleske birokracije. Bilo je čak pokušaja da se formira “nacionalistički internacionalizam”, ali to je vrlo teško ostvariti među susjedima čiji su nacionalizmi uzajamno konfliktni. Smeđi militanti odbacuju političare centra kao nacionalne izdajice jer se klanjaju Bruxellesu ili otvaraju vrata imigrantima koji navodno kradu poslove i socijalne povlastice lokalnim stanovnicima. Antiimigrantske strasti se kombiniraju s islamofobijom, rasizmom i antisemitizmom i smeđu patrioti se opisuju kao čuvari nacije od asimilacije ili nestanka. Zlatna zora u Grčkoj je najuspješniji primjer tog fenomena, ali drugi čekaju svoju priliku u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Britaniji i drugdje.

Baš kad smo mislili da je militantni komunizam umro, ekonomske teškoće su opet vratile na scenu spektar “crvene struje”. Ona je manje koherentna nego što je bila u 20. stoljeću i često je vode idealisti ili intelektualci koji osuđuju “neoliberalizam” ili ono što se uobičajilo nazivati “globalni kapitalizam”. Sa smeđima dijele prezir prema globalizaciji koja je često kratica za antiamerikanizam. Dijelovi pokreta Syriza u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj imaju takve tendencije.

“Crna struja” su nihilisti koji ne nude nikakva politička ili ekonomska rješenja jer im je primarni cilj uništiti postojeći sustav. Oni se vežu na frustracije nezaposlenih mladih ili potomstva srednje klase koje ih doživljava kao romantične revolucionare. Njihovi ulični prosvjedi, vandalizam i napadi na provedbu zakona pridonose radikalizaciji i polarizaciji političke atmosfere.

Konačno, “plava struja” se pojavila recentno dovodeći u pitanje vodeće stranke tijekom nacionalnih i lokalnih izbora. Sastoji se od probiznis formacija koje se protive velikoj vladi i državnoj birokraciji i u svojim su programima više libertarijanski, nego konzervativni. Osuđuju nacionalistička, protekcionistička i socijalistička rješenja i vjeruju da je ekonomski rast izgubio dah zbog nekompetentnih vlada. Most nije jedini primjer ove “plave revolucije”. Sličnu je stranku u Poljskoj, pod imenom Modern, ove godine osnovao ekonomist Ryszard Jerzy Petru i osvojila je 7,6 posto na izborima u listopadu, što joj je donijelo 28 zastupničkih mjesta u parlamentu. Sam Petru je osvojio treći najveći broj pojedinačnih glasova. No, za razliku od Hrvatske, na poljskim je izborima premoćno pobijedila stranka Pravo i pravda (PiS) pa nije imala nikakvu potrebu za podrškom opcije poput Mosta.

Unatoč relativnom uspjehu, plava struja se nije kristalizirala u solidnu političku formaciju s nacionalnom strukturom i posebnim biračkim tijelom. Ona u pravilu nestaje u sljedećem biračkom ciklusu bilo zbog političke nezrelosti, apsorpcije od strane veće stranke, bilo zbog promjene raspoloženja javnosti koje male pokrete vidi kao smetnju stabilnoj vladi. Možda je došlo vrijeme da se barem jedan novi pokret “plave struje” preobrazi u trajnu stranku. Na kraju krajeva, pokreti za zaštitu okoliša, “zelena struja”, uspjeli su to ostvariti u nekoliko država EU.

Izdvajamo