KOTROMANOVIĆ vs. KRSTIČEVIĆ

PIŠE MARKO BIOČINA Kako je sebični Gordan Maras uništio i zadnju nadu da će sami jug Hrvatske gledati civiliziranu kampanju

Goran Mehkek/CROPIX

Kada su šefovi dviju velikih hrvatskih stranaka odlučili na čelnim pozicijama svojih lista u X. izbornoj jedinici sučeliti nekadašnje suborce Antu Kotromanovića i Damira Krstičevića, pojavila se mala nada kako bi izborna kampanja u najjužnijem dijelu Hrvatske napokon mogla proći u civiliziranom duhu.

U svijetu kakav bismo voljeli živjeti drugarstvo skovano u rovovima trebalo bi biti izdignuto iznad vulgarnog predizbornog nabacivanja blatom. No, što bi u takvom svijetu radili političari? Nada o časnom nadmetanju časnih ljudi trajala je manje od 24 sata.

U intervjuu Jutarnjem listu javio se ministar poduzetništva Gordan Maras i ustvrdio kako je “Kotromanović učio od Gotovine, a Krstičević od JNA”. Poruka je jasna. Ako dva ratna veterana već jedan drugoga ne žele povlačiti po blatu, ima tko hoće. Takva su pravila hrvatske političke borbe, nakaradno inverznog sustava u kojem je vrlina slabost, pa uvijek pobjeđuju isti karijerni aparatčici, moralni gnomovi i slične spodobe.

Dulje od dva desetljeća dvije velike stranke svoju su opstojnost temeljile na prividu međusobne suprotnosti, samo da bi postajale sve sličnije. Prividi poštenja, radišnosti, odgovornosti i stručnosti davno su nestali, pa su zadnje točke distinkcije ostali osnovni setovi navodnih vrijednosti koje zastupaju.

Za HDZ to je domoljublje formulirano kroz nacionalizam, a za SDP, barem dosad, to je bio humanizam, materijaliziran kroz protivljenje ekstremizmima i ksenofobiji. Pokušajima da radi političke koristi uglednog ratnog zapovjednika difamira podsjećanjem na činjenicu da je bio polaznik vojne škole JNA, SDP se odrekao i zadnjih temeljnih vrijednosti koja su ga razlikovale od HDZ-a. Jer koja je razlika između ovog istupa i izjave Josipa Đakića u prošloj kampanji kako “Ranko, Rajko, Zoki, Veljko i Rade trebaju sastavljati srpsku, a ne hrvatsku vladu”.

Simptomatično je pritom da čovjek koji je prešao SDP-ov vrijednosni rubikon nije neki anonimni član ili aktivist, već potpredsjednik stranke, drugopozicionirani na izbornoj listi u drugoj izbornoj jedinici i, možda, budući ministar. Formalno gledajući, najbolje što SDP trenutno ima. Simbolički, u riječima Gordana Marasa umro je SDP. I neka je.

Ljudi kojima je etički nihilizam metoda političke borbe ne bi trebali obnašati vlast, a stranka kojoj je Maras najbolje što ima zapravo i nema razloga za postojanje.

Izdvajamo