Preporuke za obrazovnu upisnu politiku i politiku stipendiranja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazatelj su koji bi se morao koristiti ne samo prilikom određivanja godišnjih upisnih kvota, nego i pri izradi stvarne, funkcionalne mreže škola i visokih učilišta. Vjerujem da bi praćenje ovih preporuka kroz nekoliko proteklih godina, u kombinaciji s predviđenim demografskim kretanjima i lokalnim razvojnim strategijama (koje bi morale postojati na razini općina i gradova), dalo dosta jasnu sliku o tome koje programe trebamo razvijati i gdje ih trebamo razvijati, odnosno koje studije i srednjoškolske programe treba poticati davanjem stipendija, a što treba ugasiti. Kada se spomene gašenje nekog školskog ili visokoškolskog programa, odmah se voli postaviti pitanje: a što sa zaposlenima? Rijetko se tko pita: što s mladima kojima dajemo zanimanje s kojim ne mogu naći posao? Odlazak velikog broja mladih iz Hrvatske nije uvjetovan samo lošom ekonomskom situacijom, nego i time da su završili nepotrebne srednje ili visoke škole. Mnogi od njih se ni u inozemstvu ne zapošljavaju u svojim strukama, nego rade kao prodavači, konobari ili nešto slično, znatno ispod formalne kvalifikacije koju su stekli.
Od 39 prikazanih područja i potpodručja, u njih deset se obrazuju automehaničari. U osam od tih područja postoji višak automehaničara, u dva manjak. Bi li poboljšanje ekonomske situacije dovelo do toga da potražnja za automehaničarima toliko naraste da sve te škole počnu obrazovati doista za tržište rada, ili nam niti u tom slučaju neće trebati toliko automehaničara, a mi ćemo ih i dalje obrazovati, a oni će posao tražiti u inozemstvu (pod uvjetom da su kvalitetno obrazovani)? S pekarima je obratno: od 16 područja, u 15 bi trebalo povećati upisne kvote. Zašto imamo toliko nezaposlenih, ako nam nedostaje pekara? Netko s bilo kakvom završenom srednjom školom valjda se može prekvalificirati u pekara za dvije godine (umjesto tri, koliko traje pekarski program), pa bi našao posao, umjesto da čeka na zavodu za zapošljavanje.
Pitanje izrade stvarne mreže srednjih škola i visokih učilišta nije samo pitanje budućnosti mladih. To je i pitanje rasipanja sredstava koja ovo društvo ulaže u obrazovanje, a koja, kako znamo, nisu osobito velika.
Ukidanje suvišnih programa ili njihovo reduciranje na dovoljan broj omogućilo bi razvijanje potrebnih programa, ali i veće plaće nastavnicima i bolju opremu za praktičnu nastavu. Možda su studiji matematike ili fizike teški, ali ako studentima ponudimo dovoljno visoke stipendije, umjesto da trošimo novac na neopravdano velik broj raznih programa iz ekonomije (u gotovo svim područjima iskazana je potreba za smanjivanje upisnih kvota na stručnim i sveučilišnim studijima ekonomije), možda bi se upisne kvote na “teškim” studijima lakše popunjavale. Takvi bi stručnjaci lakše pronalazili posao, a ukupnom bi gospodarstvu i društvu donosili neusporedivo više koristi od nezaposlenih ekonomista. Možda bi neki nastavnici na ekonomskim studijima ostali bez posla, možda bi se drugima smanjile plaće, ali svi se zalažemo za reforme, zar ne?
Želimo li doista stvari mijenjati na bolje, moramo zaboraviti osobne interese ili interese svojih ustanova i struka. U središtu našeg zanimanja moraju biti učenici i studenti, a onda i društvo u cjelini. Učilišta i programi ne postoje zato da bi se u njima zaposlilo što više nastavnog i pomoćnog osoblja, ne postoje ni zato da bi lokalni političari ili oni na državnoj razini osiguravali glasove, ne postoje ni zato da bi lokalne zajednice imale bolje mišljenje o sebi jer imaju neku školu, veleučilište ili fakultet. Mogu li oni koji rade u sustavu promijeniti način mišljenja sami od sebe, ili ih na to treba natjerati Vlada? Vjerujem da ćemo sami od sebe slabo mijenjati sustav i provesti takvu reformu, ali ona ne smije biti nametnuta odozgo nasilno i naglo.
Zadaća je Vlade da se ne financiraju svi u sustavu jednako, bilo da se radi o pojedinim nastavnicima ili ustanovama, bilo da se radi o stipendiranju studenata.
Ako su neka zanimanja deficitarna, ali ključna za funkcioniranje društva, onda studente na takvim studijima treba stipendirati znatno bolje od ostalih. Programski ugovori sa sveučilištima trebali bi uzimati ozbiljno u obzir preporuke HZZ-a.
Mjere za poboljšanje cijele situacije sadržane su u nedavno objavljenoj knjizi HGK “Zaposlimo Hrvatsku”, u kojoj su prenesene neke od mjera Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije.
Kratkoročno, svi obrazovni programi moraju biti strukturirani tako da sadrže jasne ishode učenja, treba razviti poticajni sustav stipendiranja učenika i studenata s ciljem jačanja interesa za deficitarna zanimanja; treba izraditi mrežu škola i visokih učilišta i treba prijeći na potpuno programsko financiranje srednjih škola i visokih učilišta. Za pet godina imali bi ozbiljne pomake na bolje.
* autor je predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije