Drago Glamuzina
, glavni urednik izdavačke kuće Profil, prije sedam godina objavio je hvaljenu zbirku poezije “Mesari” za koju je dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor te Kvirinovu nagradu. Upravo je objavljen i njegov prozni prvijenac, roman “Tri”, u kojom se razrađuje tema kojom se bavio i u “Mesarima” - “prizori iz (izvan)bračnog života”, ljubavni trokut i ono što takav odnos sa sobom povlači.
Zašto ste romansirali zbirku poezije?
- U vrijeme objavljivanja “Mesara” dosta se govorilo o narativnoj poeziji, o pričama u tim pjesmama, pa me zanimalo što bi se dogodilo kad bih te iste priče doista ispisao u proznoj formi. Koliko bi nova forma utjecala na priče, bi li ih odvela u novom smjeru. Na kraju sam dio tih pjesama čak uklopio u roman i čini mi se da je došlo do zanimljivih ispreplitanja koja proširuju svijet romana. Sami “Mesari” bili su strukturirani tako da u cjelini ispričaju priču koja ima svoj početak i kraj.
Pjesme u zbirci nisu uzročno-posljedično povezane, niti slijede vremenski jedna iza druge, ali kad ih sve pročitate, dobijete sliku jednog ljubavnog odnosa. Pomislio sam da bi bilo zanimljivo istu stvar napraviti i u romanu. Odlučio sam se za 20 poglavlja, 20 fragmenata među kojima ne postoji nekakav vremenski kontinuitet, ali kad ih pročitate, imate sliku tog romanesknog svijeta. Čitatelju je jasno da se između događaja koji su opisani u romanu zbivalo mnogo toga što nije opisano, da su neke stvari samo naznačene i da autor nije imao pretenzije da ispiše sve važno što se dogodilo njegovim likovima, već da su dane neke kritične situacije koje omogućavaju razumijevanje njihova svijeta. S druge strane, htio sam da roman, bez obzira na takvu otvorenu strukturu, bude zanimljiv, da vuče na čitanje.
Na sadržajnoj razini, sklop tema kojima sam se bavio u “Mesarima” nastavio me i dalje intrigirati pa sam želio do kraja razviti odnose koji su u pjesmama naznačeni. Eto, to je bio cilj koji sam postavio pred sebe kad sam počeo pisati ovaj roman.
Kako biste definirali roman “Tri” - kao studiju ljubavnog odnosa ili odnosa koji bi imao i nekakav patološki predznak?
da se preživi.
I drugi, da se izađe iz tog začaranog kruga preživljavanja. Da se dohvati nešto više
- Dok sam pisao, bilo mi je važno da radim nešto s čim se čitatelji mogu identificirati, u čemu se mogu pronaći.
Da sam i u jednom trenutku pomislio da prelazim preko te crte i ispisujem nešto što je samo eksces, nešto što je blisko samo malom broju ljudi, sigurno se ne bih time dalje bavio.
U romanu jest riječ o kompliciranim odnosima, o žestokim strastima, opsesivnim vezama, ali svejedno mislim da je ta potraga za nekim bliskim, ta želja da se u odnosu s drugim prekorače granice vlastitog bića, nešto što dijele svi ljudi. I da bi upravo zbog svoje univerzalnosti ta priča mogla biti zanimljiva i drugima.
U romanu se citiraju književna djela, mahom proznih tekstova koji obrađuju sličnu priču. Koja je njihova funkcija; svojevrstan alibi, potreba da se sličnim tekstovima nadopuni sama priča ili naprosto oblik igre?
- Alibi nije. Zanimljiv mi je dijalog s knjigama koje volim, s autorima koji te povuku da nešto radiš. Moji likovi dijelom komuniciraju preko tih knjiga, služe se njima kao ljubavnim porukama, a čitatelj koji je te knjige pročitao, naravno, upisuje nešto od svjetova tih knjiga u moju.
To je još jedan pokušaj da se tekst otvori čitatelju, da se pošalje neki signal koji se može pročitati na različite načine.
Glavni junak i sam piše roman. Koja je funkcija toga romana i komentara o njemu. Ti su komentari zanimljivi jer ironiziraju poziciju budućih čitatelja, a i naglašava se potreba pisca da se budućim čitateljima svide njegovi likovi?
- Nije riječ o potrebi autora da se čitateljima svide njegovi likovi, nego da se mogu identificirati s njima, da mogu razumjeti njihovo ponašanje. Bitno mi je da čitatelj ne može reći - ja nemam ništa zajedničko s tim ljudima.
Većina čitatelja vjerojatno ne bi radila ono što rade likovi u romanu - razbijali stanove zato što ne mogu biti s osobom koju vole, prisluškivali jedni druge, uhodili se po gradu... - ali vjerujem da mogu osjetiti ono što ih pokreće i muči, zato što dijelom to i sami žive.
A dijelovi u kojima likovi komentiraju sam roman, pa i sebe u njemu, važni su mi zbog toga što problematiziraju odnos između stvarnosti i umjetničkog djela, a to mi je jedna od važnih tema i provlači se kroz cijeli roman. Na taj se način stalno dovodi u pitanje status ispričanog, a na neki način mi to pomaže i da se igram čitateljskim očekivanjima.
Obje su žene u romanu opisane kao kompleksne osobe, ali svejedno njihov odnos prema muškarcu funkcionira tipski. S jedne strane imamo ljubavnicu kao fatalnu ženu, s druge tolerantnu i brižnu suprugu. I, zašto one gutaju tablete za smirenje, a on ne? Nije li i to stereotip?
- Nije mi bila važna dihotomija između žene majke i žene ljubavnice, nego sam htio pokazati dva različita tipa odnosa. Prvi počiva na iskrenosti i toleranciji, na pokušaju da se razumije druga osoba koliko god bila komplicirana, a drugi na posesivnosti, strasti i potrebi da se iz drugog bića istisne sve osim te ljubavi.
Svaki od ta dva tipa odnosa ima svoju privlačnost i svoja ograničenja, a ja sam ih u romanu pokušao prikazati tako da ih direktno sukobim. A što se tiče njega, on možda ne guta tablete za smirenje, ali mu nije ništa lakše nego njima, meni izgleda kao neka životinja koja je uhvaćena u zamku, pa se batrga ali ne može izvući nogu, nego samo sve više krvari. Mislim da sam bio nemilosrdniji prema muškom liku nego prema ženskim likovima.
U ozbiljnoj književnosti ili onoj koja pretendira biti takvom teško je pronaći ljubav lišenu traumatičnog aspekta. Postoji li ljubav lišene traume?
- Time što je obično traumatična, ne znači da se bez nje može. Koliko god često boli, to je jedna od onih potreba koje nas pokreću, koje nas tjeraju da se ponašamo onako kao se ponašamo, druga je potreba da osiguramo sredstva za preživljavanje. Ne vidim ništa elementarnije od ta dva nagona - prvi, da se preživi, i drugi, da se izađe iz tog začaranog kruga preživljavanja, da se dohvati nešto više i životu pokuša dati smisao. Upravo zato mislim da je to tema koje se ne da iscrpiti.
Žestoka proza - termin je kojim je roman opisan i prije nego što je objavljen. Je li vas strah naljepnica ?
- Ne volim ih. Jer ograničavaju čitatelja i sužavaju svijet romana.
Zašto u roman uvodite elemente voajerizma i ekshibicionizma?
- Pa na taj način destruiram taj koncept opsesivne, posesivne ljubavi. Koliko god se oni trudili da iz svojih života istisnu sav okolni svijet, on se vraća, prodire u njihovu vezu na različite načine. Jer to naprosto nije moguće, to što oni pokušavaju je donkihotovski pothvat. Niz slučajnih okolnosti dovede ih u tu jednu ekshibicionističku situaciju koja na neki način nagriza priču koju grade, uvodi u njihov svijet nove likove. A ima u tome i ironije. Njima se njihova priča čini važna i velika, ali istovremeno se stalno pokazuje i koliko je krhka, slaba.
Na koricama romana navode se komentari drugih pisaca. Sami ste urednik, koliko ste bili disciplinirani kao autor i koliko ste ga tijekom procesa pisanja davali na uvid drugima?
- Prvu cjelovitu verziju imao sam prije otprilike godinu dana, a u međuvremenu ga je pročitalo barem dvadesetak ljudi; što kolega pisaca što prijatelja. Zoran Ferić je bio prvi čitatelj svakog poglavlja, a kako ja pišem po noći, od jedan do pet ujutro, znalo se dogoditi da ga nazovem u dva sata i pitam šta misli o nekoj rečenici ili problemu, pa je morao objašnjavati supruzi tko ga zove u ta doba. Moj prijatelj iz Vrgorca Ivica Rakić jedini je koji je, pak, pročitao svih 5, 6 verzija. Tako da vjerujem da je i njima laknulo što je roman napokon izišao. Zanimale su me njihove sugestije jer sam oko cijelog niza problema i sam imao dvojbe; zanimalo me kako će se čitatelji nositi s brojnim dijalozima, kako funkcionira ta otvorena, fragmentarna struktura, smeta li im štu su u roman ubačene i pjesme i sl. Neke sugestije sam uvažio, neke nisam, ali o svima sam razmislio.
Bio mi je zanimljiv i rad s urednikom knjige Romanom Simićem Bodrožićem jer imamo ponešto drukčija očekivanja od literature, volimo različite knjige. On me stalno navlačio na svoj teren, tražio da u knjigu ubacim neke stvari kojima sam se ja opirao, da je omekšam. Često smo polemizirali oko tih nekih spornih mjesta, ali mislim da je to za knjigu bilo korisno.
U Hrvatskoj se piše i objavljuje više nego ikad. Paralelno imamo zanimljivu promjenu pozicije. Prostor koji se nekoć u novinama posvećivao književnosti dobrim dijelom je prepušten dizajnu, arhitekturi, likovnoj umjetnosti. Što mislite zašto?
- Mediji uvijek pišu o onom u čemu vide neku priču, što je u trendu. Imaju svoju tržišnu logiku i ne možete ih natjerati da pišu ono što vi mislite da trebaju pisati. Svojedobno su o FAK-u svi pisali zato što je postao nekakav fenomen, a neki su književnici onda gotovo postali medijske zvijezde. Kao posljedicu svega toga imali ste situaciju da su na književnim top-listama apsolutno dominirali hrvatski pisci. No onda su uslijedile negativne reakcije kolega koje su smatrale da se previše prostora posvećuje nedovoljno kvalitetnim djelima, i to je trajalo sve dok se priča nije destruirala. Sad svi jadikuju što se u novinama smanjuju kulturne rubrike ili ukidaju kritičarske kolumne. U vrijeme FAK-a nije se uklanjalo kritičare iz novina zato što je tada književnost bila in, to se moralo imati, pa su ih tražili čak i oni koji ih nikad nisu imali. Sad je stvoren dojam da to nikoga ne zanima pa se može i bez njih. Meni se čini da je važno da novine pišu o književnosti, pa čak i o knjigama koje su čitane a nisu kvalitetne, da to pomaže cijeloj sceni, da bi postojanje 10 pisaca koji su medijima privlačni bilo korisno, odnosno otvorilo neki medijski prostor i za onih 50 ili 100 koji to uglavnom nisu. Naravno da se tu onda pojavi svakakvih tekstova, ali mislim da je za književnost bolje da podnese tu žrtvu, nego da bude u rezervatu.
Urednički ste potpisali nekoliko nekoliko stotina
zdanja. Česte zamjerke knjigama koje se izdaju u Hrvatskoj su premali broj uredničkih intervencija i gomila loših odabira. Koja je vaša obrana i što bi danas uopće predstavljalo dobrog urednika - prepoznavanje dobrih tekstova, sposobnost rada na tekstu ili brzina u kupovanju autorskih prava za potencijalne hitove?
- Urednički rad ima više segmenata; neki urednici bolje rade na tekstu, drugi bolje biraju naslove, ali dobar urednik mora imati obje te osobine. Problem je što su se uvjeti drastično promijenili. Od državnih potpora ne može se živjeti, a konkurencija na tržištu je žestoka. Da ne bi zakasnili, urednici često uzimaju knjige koje još nisu ni napisane - biraju ih prema nekim očekivanjima, sugestijama agenata i sl. A onda je lako loše izabrati. U Profilu nastojimo držati balans između komercijalnih naslova i kvalitetne literature, bez prvih ne možemo preživjeti, a bez drugih ne želimo raditi ovaj posao.
Razgovarala Adriana Piteša
Zašto ste romansirali zbirku poezije?
- U vrijeme objavljivanja “Mesara” dosta se govorilo o narativnoj poeziji, o pričama u tim pjesmama, pa me zanimalo što bi se dogodilo kad bih te iste priče doista ispisao u proznoj formi. Koliko bi nova forma utjecala na priče, bi li ih odvela u novom smjeru. Na kraju sam dio tih pjesama čak uklopio u roman i čini mi se da je došlo do zanimljivih ispreplitanja koja proširuju svijet romana. Sami “Mesari” bili su strukturirani tako da u cjelini ispričaju priču koja ima svoj početak i kraj.
Pjesme u zbirci nisu uzročno-posljedično povezane, niti slijede vremenski jedna iza druge, ali kad ih sve pročitate, dobijete sliku jednog ljubavnog odnosa. Pomislio sam da bi bilo zanimljivo istu stvar napraviti i u romanu. Odlučio sam se za 20 poglavlja, 20 fragmenata među kojima ne postoji nekakav vremenski kontinuitet, ali kad ih pročitate, imate sliku tog romanesknog svijeta. Čitatelju je jasno da se između događaja koji su opisani u romanu zbivalo mnogo toga što nije opisano, da su neke stvari samo naznačene i da autor nije imao pretenzije da ispiše sve važno što se dogodilo njegovim likovima, već da su dane neke kritične situacije koje omogućavaju razumijevanje njihova svijeta. S druge strane, htio sam da roman, bez obzira na takvu otvorenu strukturu, bude zanimljiv, da vuče na čitanje.
Na sadržajnoj razini, sklop tema kojima sam se bavio u “Mesarima” nastavio me i dalje intrigirati pa sam želio do kraja razviti odnose koji su u pjesmama naznačeni. Eto, to je bio cilj koji sam postavio pred sebe kad sam počeo pisati ovaj roman.
Kako biste definirali roman “Tri” - kao studiju ljubavnog odnosa ili odnosa koji bi imao i nekakav patološki predznak?
da se preživi.
I drugi, da se izađe iz tog začaranog kruga preživljavanja. Da se dohvati nešto više
Ne vidim ništa elementarnije od dvaju nagona: prvi
|
Da sam i u jednom trenutku pomislio da prelazim preko te crte i ispisujem nešto što je samo eksces, nešto što je blisko samo malom broju ljudi, sigurno se ne bih time dalje bavio.
U romanu jest riječ o kompliciranim odnosima, o žestokim strastima, opsesivnim vezama, ali svejedno mislim da je ta potraga za nekim bliskim, ta želja da se u odnosu s drugim prekorače granice vlastitog bića, nešto što dijele svi ljudi. I da bi upravo zbog svoje univerzalnosti ta priča mogla biti zanimljiva i drugima.
U romanu se citiraju književna djela, mahom proznih tekstova koji obrađuju sličnu priču. Koja je njihova funkcija; svojevrstan alibi, potreba da se sličnim tekstovima nadopuni sama priča ili naprosto oblik igre?
- Alibi nije. Zanimljiv mi je dijalog s knjigama koje volim, s autorima koji te povuku da nešto radiš. Moji likovi dijelom komuniciraju preko tih knjiga, služe se njima kao ljubavnim porukama, a čitatelj koji je te knjige pročitao, naravno, upisuje nešto od svjetova tih knjiga u moju.
To je još jedan pokušaj da se tekst otvori čitatelju, da se pošalje neki signal koji se može pročitati na različite načine.
Glavni junak i sam piše roman. Koja je funkcija toga romana i komentara o njemu. Ti su komentari zanimljivi jer ironiziraju poziciju budućih čitatelja, a i naglašava se potreba pisca da se budućim čitateljima svide njegovi likovi?
- Nije riječ o potrebi autora da se čitateljima svide njegovi likovi, nego da se mogu identificirati s njima, da mogu razumjeti njihovo ponašanje. Bitno mi je da čitatelj ne može reći - ja nemam ništa zajedničko s tim ljudima.
Većina čitatelja vjerojatno ne bi radila ono što rade likovi u romanu - razbijali stanove zato što ne mogu biti s osobom koju vole, prisluškivali jedni druge, uhodili se po gradu... - ali vjerujem da mogu osjetiti ono što ih pokreće i muči, zato što dijelom to i sami žive.
A dijelovi u kojima likovi komentiraju sam roman, pa i sebe u njemu, važni su mi zbog toga što problematiziraju odnos između stvarnosti i umjetničkog djela, a to mi je jedna od važnih tema i provlači se kroz cijeli roman. Na taj se način stalno dovodi u pitanje status ispričanog, a na neki način mi to pomaže i da se igram čitateljskim očekivanjima.
Obje su žene u romanu opisane kao kompleksne osobe, ali svejedno njihov odnos prema muškarcu funkcionira tipski. S jedne strane imamo ljubavnicu kao fatalnu ženu, s druge tolerantnu i brižnu suprugu. I, zašto one gutaju tablete za smirenje, a on ne? Nije li i to stereotip?
- Nije mi bila važna dihotomija između žene majke i žene ljubavnice, nego sam htio pokazati dva različita tipa odnosa. Prvi počiva na iskrenosti i toleranciji, na pokušaju da se razumije druga osoba koliko god bila komplicirana, a drugi na posesivnosti, strasti i potrebi da se iz drugog bića istisne sve osim te ljubavi.
Svaki od ta dva tipa odnosa ima svoju privlačnost i svoja ograničenja, a ja sam ih u romanu pokušao prikazati tako da ih direktno sukobim. A što se tiče njega, on možda ne guta tablete za smirenje, ali mu nije ništa lakše nego njima, meni izgleda kao neka životinja koja je uhvaćena u zamku, pa se batrga ali ne može izvući nogu, nego samo sve više krvari. Mislim da sam bio nemilosrdniji prema muškom liku nego prema ženskim likovima.
U ozbiljnoj književnosti ili onoj koja pretendira biti takvom teško je pronaći ljubav lišenu traumatičnog aspekta. Postoji li ljubav lišene traume?
- Time što je obično traumatična, ne znači da se bez nje može. Koliko god često boli, to je jedna od onih potreba koje nas pokreću, koje nas tjeraju da se ponašamo onako kao se ponašamo, druga je potreba da osiguramo sredstva za preživljavanje. Ne vidim ništa elementarnije od ta dva nagona - prvi, da se preživi, i drugi, da se izađe iz tog začaranog kruga preživljavanja, da se dohvati nešto više i životu pokuša dati smisao. Upravo zato mislim da je to tema koje se ne da iscrpiti.
Žestoka proza - termin je kojim je roman opisan i prije nego što je objavljen. Je li vas strah naljepnica ?
- Ne volim ih. Jer ograničavaju čitatelja i sužavaju svijet romana.
Zašto u roman uvodite elemente voajerizma i ekshibicionizma?
- Pa na taj način destruiram taj koncept opsesivne, posesivne ljubavi. Koliko god se oni trudili da iz svojih života istisnu sav okolni svijet, on se vraća, prodire u njihovu vezu na različite načine. Jer to naprosto nije moguće, to što oni pokušavaju je donkihotovski pothvat. Niz slučajnih okolnosti dovede ih u tu jednu ekshibicionističku situaciju koja na neki način nagriza priču koju grade, uvodi u njihov svijet nove likove. A ima u tome i ironije. Njima se njihova priča čini važna i velika, ali istovremeno se stalno pokazuje i koliko je krhka, slaba.
Na koricama romana navode se komentari drugih pisaca. Sami ste urednik, koliko ste bili disciplinirani kao autor i koliko ste ga tijekom procesa pisanja davali na uvid drugima?
- Prvu cjelovitu verziju imao sam prije otprilike godinu dana, a u međuvremenu ga je pročitalo barem dvadesetak ljudi; što kolega pisaca što prijatelja. Zoran Ferić je bio prvi čitatelj svakog poglavlja, a kako ja pišem po noći, od jedan do pet ujutro, znalo se dogoditi da ga nazovem u dva sata i pitam šta misli o nekoj rečenici ili problemu, pa je morao objašnjavati supruzi tko ga zove u ta doba. Moj prijatelj iz Vrgorca Ivica Rakić jedini je koji je, pak, pročitao svih 5, 6 verzija. Tako da vjerujem da je i njima laknulo što je roman napokon izišao. Zanimale su me njihove sugestije jer sam oko cijelog niza problema i sam imao dvojbe; zanimalo me kako će se čitatelji nositi s brojnim dijalozima, kako funkcionira ta otvorena, fragmentarna struktura, smeta li im štu su u roman ubačene i pjesme i sl. Neke sugestije sam uvažio, neke nisam, ali o svima sam razmislio.
Bio mi je zanimljiv i rad s urednikom knjige Romanom Simićem Bodrožićem jer imamo ponešto drukčija očekivanja od literature, volimo različite knjige. On me stalno navlačio na svoj teren, tražio da u knjigu ubacim neke stvari kojima sam se ja opirao, da je omekšam. Često smo polemizirali oko tih nekih spornih mjesta, ali mislim da je to za knjigu bilo korisno.
U Hrvatskoj se piše i objavljuje više nego ikad. Paralelno imamo zanimljivu promjenu pozicije. Prostor koji se nekoć u novinama posvećivao književnosti dobrim dijelom je prepušten dizajnu, arhitekturi, likovnoj umjetnosti. Što mislite zašto?
- Mediji uvijek pišu o onom u čemu vide neku priču, što je u trendu. Imaju svoju tržišnu logiku i ne možete ih natjerati da pišu ono što vi mislite da trebaju pisati. Svojedobno su o FAK-u svi pisali zato što je postao nekakav fenomen, a neki su književnici onda gotovo postali medijske zvijezde. Kao posljedicu svega toga imali ste situaciju da su na književnim top-listama apsolutno dominirali hrvatski pisci. No onda su uslijedile negativne reakcije kolega koje su smatrale da se previše prostora posvećuje nedovoljno kvalitetnim djelima, i to je trajalo sve dok se priča nije destruirala. Sad svi jadikuju što se u novinama smanjuju kulturne rubrike ili ukidaju kritičarske kolumne. U vrijeme FAK-a nije se uklanjalo kritičare iz novina zato što je tada književnost bila in, to se moralo imati, pa su ih tražili čak i oni koji ih nikad nisu imali. Sad je stvoren dojam da to nikoga ne zanima pa se može i bez njih. Meni se čini da je važno da novine pišu o književnosti, pa čak i o knjigama koje su čitane a nisu kvalitetne, da to pomaže cijeloj sceni, da bi postojanje 10 pisaca koji su medijima privlačni bilo korisno, odnosno otvorilo neki medijski prostor i za onih 50 ili 100 koji to uglavnom nisu. Naravno da se tu onda pojavi svakakvih tekstova, ali mislim da je za književnost bolje da podnese tu žrtvu, nego da bude u rezervatu.
Urednički ste potpisali nekoliko nekoliko stotina
zdanja. Česte zamjerke knjigama koje se izdaju u Hrvatskoj su premali broj uredničkih intervencija i gomila loših odabira. Koja je vaša obrana i što bi danas uopće predstavljalo dobrog urednika - prepoznavanje dobrih tekstova, sposobnost rada na tekstu ili brzina u kupovanju autorskih prava za potencijalne hitove?
- Urednički rad ima više segmenata; neki urednici bolje rade na tekstu, drugi bolje biraju naslove, ali dobar urednik mora imati obje te osobine. Problem je što su se uvjeti drastično promijenili. Od državnih potpora ne može se živjeti, a konkurencija na tržištu je žestoka. Da ne bi zakasnili, urednici često uzimaju knjige koje još nisu ni napisane - biraju ih prema nekim očekivanjima, sugestijama agenata i sl. A onda je lako loše izabrati. U Profilu nastojimo držati balans između komercijalnih naslova i kvalitetne literature, bez prvih ne možemo preživjeti, a bez drugih ne želimo raditi ovaj posao.
Važno je da novine otvore prostor barem za 10 pisaca
|
Razgovarala Adriana Piteša