„NISAM NORMALANA“ I GLASAT ĆU PROTIV
Mislila sam da ću uspijeti ne živcirati se oko ovog neciviliziranog referenduma. Da, znam da živim u homofobnoj, netolerantnoj državi u kojoj se kao svi jako volimo i držimo zajedno, ali da bi jedan drugome iščupali srce samo zato što mislimo i osjećamo drugačije. I da se ne mogu po neznam koji put ponovno osjećati jadno, izolirano, sramotno zato što živim tu gdje živim.
Prvo i prije svega da objasnim da mi je uopće suludo objašnjavati zašto sam protiv. Nemojte se ljutiti svi vi dobri i dragi ljudi iz LGBT zajednice što ću Vas u ovome staviti malo u drugi plan, jer podržavam Vas 100% i uopće mi je suludo da se morate boriti za nešto na što bi svi mi trebali imati jednaka prava.
Htjela bih ovom obijesnom dijelu građana jer neznam kako bih ih drugačije nazvala reći da niste samo Vi (LGTB) ugroženi. U zadnjih par mjeseci sam se već više puta našla među tim nenormalnim ljudima i mislim da je krajnje vrijeme da se netko sjeti i protiv mene i takvih kao što sam ja da opet raspiše referendum.
Ja Vam nisam normalna još od osnovnoškolskih dana ranih 90-tih kad jedina u razredu nisam išla na vjeronauk. Hvala Bogu dolazim iz obitelji u kojoj se politički i životni svjetonazori nisu mijenjali kako je došla koja nova država. Tada sam već bila malo čudna. Po dotičnoj gospođi Markić nisam normalna jer dolazim iz obitelji u kojoj na svu sreću relativno kasno postajem dijete samohranog roditelja nakon što je moja majka umrla od karcinoma.
U isto to vrijeme i moja sestra se bori sa tumorom na mozgu. Ne želim ni zamišljati koliko bi tek bili „nenormalni“ moj tata i ja da moja sestra nije uspijela pobijediti u toj borbi. A ja ću Vam samo reći da smo jako normalni i sretni što imamo jedni druge. Od okoline nisam bila normalna ni onog trena kad se s 25 godina odlučujem udati da ja nisam bila trudnani a zajedno nismo bili financijski osigurani. Jer danas Vam se dragi moji nije normalno ženiti iz ljubavi. Nisam normalna niti po gospodinu iz HDZ-a samo zato što ću na referendumu biti PROTIV.
Tužna sam jer nemogu vjerovati da živim u državi gdje su ljudi nakon toliko patnje i dalje u stanju uskraćivati ikome ikakva prava a kamoli osnovna ljudska prava pravo kao što je ljubav... I pitam se kada ćemo svi mi malo po malo postati problem o kojem se treba odlučivati na referendumu.
I zato ću glasati PROTIV i uvijek biti na strani slabijeg jer samo je pitanje trenutka kada će taj slabiji biti netko od nas.
Srdačan pozdrav,
Iva Bištirlić