KOMENTAR NINE PAVIĆA

Pobuna američke srednje klase protiv Baracka Obame

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 04.11.2010. u 08:21

AP

Možete li zamisliti neku evropsku, da ne kažem hrvatsku, vladu koja ulupa 800 milijardi dolara u poboljšanje zdravstvenog osiguranja svojih najsiromašnijih stanovnika, pa ipak na izborima tresne na tur?

Ideja socijalne države po kojoj su socijalno ugroženi baš svi, i oni koji rade i oni koji ne rade, mladi, stari, zdravi i bolesni, što je gotovo normalna mantra svake evropske političke stranke kojoj je do osvajanja vlasti, više ne stanuje u Americi. Doduše, ona je u jeku krize prognana i iz “normalnih” zemalja poput Engleske i Njemačke, ali u mediteranskom krugu Francuske, Španjolske, Grčke, a osobito Hrvatske, to je samo po sebi razumljivo.

Socijalni naboj

Možete li zamisliti političku stranku koja bi na izbore u Hrvatskoj izašla s idejama o privatizaciji zdravstva, smanjenju trajanja godišnjih odmora, ukidanju masovnih prijevremenih mirovina, kojoj bi palo na pamet da traži smanjenje plaća na razinu koju imaju zemlje s istom ekonomskom snagom kao i mi, možete li zamisliti stranku koja bi rješenje nezaposlenosti tražila u lakoći davanja otkaza neradnicima?

Nema te političke opcije koja bi se igrala penzijama, kolektivnim ugovorima, godišnjim odmorima, socijalnim naknadama. Vidjeli smo to u svim dosadašnjim ciklusima hrvatskih izbora. Dobro, prije 20-ak godina pitanja zastave, himne, plemenske pripadnosti bila su sredstvo za potpaljivanje strasti, ali sjetite se kako je bilo poslije. Bjesomučna utrka u tome tko će ponuditi više. Više para za manje rada i pameti.

Prošla predsjednička kampanja u SAD-u, iako su te usporedbe krajnje problematične, bila je puna upravo tog, pomalo evropskog socijalnog naboja. Zdravstveno osiguranje za sve, kažnjavanje pohlepnih burzovnih mešetara, državne intervencije prema posrnulim kompanijama... Nakon pomalo dezorijentiranog Georgea W. Busha, ogromnog budžetskog deficita, ozbiljnog ljuljanja ekonomije, suočena s eksplozivnim rastom kineske ekonomije, Amerika je bila sprema za promjene.

Zemlja u kojoj gotovo nema police zdravstvenog osiguranja koja vam u potpunosti može pokriti bolničke troškove, pa makar plaćali i nekoliko tisuća dolara mjesečno, povjerovala je da izlaz iz nevolja treba tražiti u više pravde, više jednakosti i više pomoći. Naravno da je tim parolama Obama relativno lako dobio izbore.

Kako i ne bi. Znam, na primjer, sveučilišnu profesoricu u mirovini kojoj je dijagnosticiran karcinom. Zdravstveno osiguranje pokrilo je i platilo sve troškove pregleda i dijagnosticiranja, ali ne i kemoterapiju. Nezamislivo? Žena je, na njenu sreću, porijeklom Njemica, pa je na kemoterapiju putovala u svoju staru domovinu, gdje je sve obavila uz minimalne troškove.

“Mogla sam to obaviti i u Americi, ali morala bih dignuti kredit i založiti kuću koju smo ja i moj muž, također sveučilišni profesor, cijeli život otplaćivali.” Pa kako da u takvoj zemlji ne pobijedi kandidat koji obećava da će sve promijeniti i da će napokon Amerikanci imati zdravstveno osiguranje kao Evropljani? Isto? Ni slučajno. Ali, barem približno.

Sve je to naš novac

Omraženi republikanci imali su u to doba, prije dvije godine, pitanje koje većina nije željela čuti: ok, to je sve lijepo i ispravno: zdravstveno osiguranje i prava imigranata i besplatno školstvo, ali tko će to platiti? Država? Što je, zapravo, država?

Pa ne postoji država i njen novac. Sve je to naš novac. Mi plaćamo poreze, mi zapošljavamo ljude, mi smo se godinama školovali da bismo bili pametni, kvalificirani i uspješni i sad nama, a ne nekoj virtualnoj državi, kanite povećati poreze. Taj novac dajete onima koji se nisu školovali, koji uopće nisu naučili engleski i koji nisu prihvatili rizik otvaranja privatnog posla.

‘Vratite nam Ameriku’

Rezultati jučerašnjih izbora, prilično velika pobjeda republikanaca nije, dakle, pobjeda zagriženih primitivnih konzervativaca nego pobuna američke srednje klase, pobuna produktivnog dijela Amerike protiv preraspodjele u korist onog neproduktivnog dijela društva koji troši njihov novac. “Vratite nam Ameriku”, bila je parola najžešćih republikanaca.

Ovog proljeća kad su se slagale porezne prijave, što je u Americi apsolutno najvažniji zadatak svakog građanina, upravo su pripadnici srednje klase, mali poduzetnici, liječnici, financijski eksperti, profesori, stručnjaci svih profila shvatili da su se preselili u viši porezni razred. Rumor nezadovoljstva širio se upravo u tim krugovima.

Naravno, mnogi su slegli ramenima i rekli: ok, ako je potrebno podnijeti žrtvu da bi siromašni i ugroženi živjeli bolje, spremni smo za to.

Ali oni koji vjeruju da Amerika mora biti zemlja jednakih šansi, ali ne i jednakih prava, bili su sve glasniji. Ako se prava počnu dodjeljivati bez teškog rada, ako se dijele bez obzira na to da li ste se pomučili školovati ili niste, bez obzira na to radite li 12 sati dnevno ili samo četiri, bez obzira na to idete li na porodiljni dopust šest tjedana ili šest mjeseci, e onda je Amerika otišla i dođavola i nema nikakvih šansi u borbi protiv ekonomija - kineske i indijske, recimo - koje se na te tričarije ne obaziru.

Iz evropske, a pogotovo hrvatske perspektive, zaražene idejom da svi moraju imati ista prava, ta je logika često nerazumljiva. Prečesto se interpretira unutar naših ideoloških okvira.

Pitamo se naivno pobjeđuje li konzervativna Amerika onu liberalnu, ili još gluplje, vraća li se Amerika u ruke zagriženih jastrebova?

Ništa od toga nije točno.

Amerika je zemlja teškog rada u kojoj se, da bi se uopće moglo preživjeti, često mora raditi i subotom i nedjeljom. Nerijetko i dva posla. Sasvim je normalno da troje ili četvero ljudi dijele stan jer zarade prodavača, frizera, vozača, pa i novinara, nisu dovoljne za samostalno stanovanje.

Amerika je, međutim, u isto vrijeme i zemlja u kojoj tri četvrtine srednjoškolske populacije završava fakultete. Ne samo upisuje nego i završava. Amerika je također zemlja u kojoj nitko neće, pod prijetnjom smrtne kazne, kukati kako loše živi. Ne smije to reći jer to bi značilo da nisi iskoristio svoju šansu. Nisi uspio, a mogao si. A kad nisi uspio, znači da si ili glup ili lijen.

Isprike nema.

Potpuno je, na primjer, statistički zanemariva mogućnost da se vrijedan i talentiran klinac, koji uspije položiti prijemne ispite za najbolje američke univerzitete, zbog nedostatka novca neće na njih i upisati. Isto je s pomoći za nezaposlene.

Dobit ćete malo ili ništa novca, ali država će vam platiti doškolovanja, treninge i seminare, prijevoz do novog radnog mjesta - sve, samo da dobijete šansu za novi početak. Socijalna pravda, dakle, ne ostvaruje se dijeljenjem novca, ali je vrlo snažna u pomoći onima koji su marljivi.

Primjeri za Hrvatsku

Amerikanci su izgradili institucije i običaje u kojima je apsolutno neprihvatljiva egida “pomozi sirotu na svoju sramotu”.

E, dakle u takvoj zemlji s najboljim školstvom na svijetu hijerarhija je jasna. Školuješ se, naporno radiš, opet se školuješ, pa radiš još više i na kraju zarađuješ dovoljno da bi mogao platiti račune. Pa i one za bolnicu. Ako se ta logika olabavi, milijuni glasača koji su živjeli upravo na taj način osjećaju se prevarenima. Produktivna Amerika na ovim je izborima glasala protiv neproduktivne.

U trenutku ozbiljno uzdrmane ekonomije, uz alarmantan deficit, Obamina administracija uletjela je u skupe reforme. Takve si troškove ni Clinton nije dopustio, u puno povoljnijim ekonomskim uvjetima i uz budžetski suficit.

Obamin poraz nije dramatičan, ali je jasno da strategija osvajanja drugog mandata neće imati nikakve šanse ako se prioriteti ne obrnu.

Rezanje troškova i pomaganje onih koji rade, a ne bijesno trošenje na one koji ne rade. Glasove donose ipak oni koji zarađuju, a ne oni koji troše.

Da li su primjeri Amerike, Britanije i Njemačke dovoljno razumljivi uoči hrvatskih parlamentarnih izbora?

Izdvajamo