Aleksandra Kardum bila je jedno od većih iznenađenja domaće književne scene prije dvije godine. Tada je, naime, kao posve nepoznato ime kod malog nakladnika s neoprostivo lošom distribucijom objavila svoj prvi roman "Ono što sam prešutjela" i pokazala se kao jedan od suvislijih ženskih glasova koji trenutno nastanjuju kartu domaće proze.
Igrom sretnih okolnosti njezin mi je prvijenac došao u ruke i u gomili sličnih "anonimnih" knjiga ugodno iznenadio pismenošću i visokim stupnjem emotivnosti koja nije upadala u banalnost i patetiku. Kardum je debitirala relativno tipičnom "ženskom" prozom u kojoj je glavna junakinja Petra, na svoj trideseti rođendan, rekapitulirala dotadašnji život, a ona sama ispisala gusto asocijativno tkanje o promašenim prilikama i traumama u maniri ženske ispovjedne proze.
Tada iskazan stupanj profesionalizma jamčio je kako Aleksandra Kardum, u međuvremenu "šetajući" i po nekim časopisnim i virtualnim izdanjima, neće na tome stati i ostati čudo jedne knjige. I evo ga, roman "Spavaš li?" upravo je ugledao svjetlost dana, a u njemu i neki pomaci u autorskom rukopisu.
Kao prvo, autorica je svoj novi roman smjestila u Bosnu, u zimu 1997. godine, a kad to kažemo, nekako se podrazumijeva da je tada u fokusu tematskog interesa i rat. Odmaknuvši se od "ženske" proze, iako i dalje posredno problematizirajući "ženskost", ispisala je pomno konstruiran i od fragmenata sastavljen roman u kojemu prati unutarnja stanja svojih neimenovanih likova, ali i vrlo pomno zadire u ratne traume i šire gledano ponavljajuće nesreće na našim prostorima.
Glavna poanta romana, izrečena u rečenici "Sve je povezano", aludira ne samo na poveznice među likovima koje postaju sve naglašenije, već i na prokletstvo ponavljanja istih povijesnih modela kojima su povezane sudbine ljudi u različitim vremenskim dionicama. U romanu pratimo nekoliko na početku posve nepovezanih unutarnjih monologa. Prvi je od njih onaj stranca koji se nakon prometne nesreće liječi u jednoj bosanskoj bolnici, po profesiji je slavist pa mu jezik nije prepreka, oženjen je Bosankom, usvojio je ratno siroče i ima potrebu svoju priču, prepunu košmara i osjećaja krivnje, ispričati liječniku.
Aleksandra Kardum:
Spavaš li?
• Izdavač Disput,
Zagreb 2007.
• Str. 208,
meki uvez
• Cijena
100 kuna
Liječnikov je unutarnji monolog druga fabularna linija koja otvara problematiku prognaništva, nepovjerenja prema strancima na privremenom radu u Bosni, te sumnje u ljubavnu vezu na daljinu. Paralelno s muškim dionicama pratimo i onu žene-majke, koja je s cijelom obitelji stradala u krvavom ratnom napadu na jedno selo, a svoju je bebu posve nesvjesno zatvorila u špilju i tako je spasila smrti. I na koncu, kako bi se uspostavila povezanost među udaljenijim vremenskim dionicama, čitamo i dnevničke zapise jedne djevojke iz 1945. godine.
Iako na prvi pogled raspršeni i udaljeni, ti će se pripovjedni glasovi na koncu složiti u više nego smislenu cjelinu u kojoj svaka od dionica ima svoju ulogu kako bi se ispripovijedala zaokružena i povezana priča. Treba svakako naglasiti kako Aleksandra Kardum izuzetno vješto barata dinamikom svoga romana te iznimno dobro prati psihološku gradaciju svojih likova.
Sklona "ženskim" temama, i ovdje je, iako u ravnopravnom odnosu s "muškim" dionicama, problematizirala poziciju žene kao ratne žrtve čija se tragedija možda ne zbiva na prvim borbenim linijama, ali je jednako traumatična i tragična.
Stranac na liječenju u bolnici, kako će priznati u svojim iskazima liječniku, u jednom je trenutku shvatio kako živi "plastičnim životom", pa je odlučio boraviti u Bosni kako bi isprobao pravu uronjenost u život. Cijena te uronjenosti u život, te "male kvrgave jabuke" koja ne izgleda nikako, ali je njezin okus onaj pravi, dobro nam je poznata, za neke i pogibeljna, o čemu svjedoči i ovaj roman.
Iako se pojedine dionice možda i suviše ulančavaju i usporavaju, okolišaju oko biti problema iako je ona već posve jasna, treba reći kako je Aleksandra Kardum drugim romanom definitivno potvrdila svoj vrlo ozbiljan status u domaćoj prozi. Njezin se novi roman lociranošću, tematikom, težinom, pa i fragmentarnom strukturom djelomice dodiruje opusa Josipa Mlakića, pa nije ni čudno što je zaokružen promišljanjem o - živima i mrtvima.
Jagna Pogačnik
Igrom sretnih okolnosti njezin mi je prvijenac došao u ruke i u gomili sličnih "anonimnih" knjiga ugodno iznenadio pismenošću i visokim stupnjem emotivnosti koja nije upadala u banalnost i patetiku. Kardum je debitirala relativno tipičnom "ženskom" prozom u kojoj je glavna junakinja Petra, na svoj trideseti rođendan, rekapitulirala dotadašnji život, a ona sama ispisala gusto asocijativno tkanje o promašenim prilikama i traumama u maniri ženske ispovjedne proze.
| SAZRIJEVANJE Debitantica koja je prije dvije godine pisala 'žensku prozu' znatno je proširila opseg svojih zanimanja |
Kao prvo, autorica je svoj novi roman smjestila u Bosnu, u zimu 1997. godine, a kad to kažemo, nekako se podrazumijeva da je tada u fokusu tematskog interesa i rat. Odmaknuvši se od "ženske" proze, iako i dalje posredno problematizirajući "ženskost", ispisala je pomno konstruiran i od fragmenata sastavljen roman u kojemu prati unutarnja stanja svojih neimenovanih likova, ali i vrlo pomno zadire u ratne traume i šire gledano ponavljajuće nesreće na našim prostorima.
Glavna poanta romana, izrečena u rečenici "Sve je povezano", aludira ne samo na poveznice među likovima koje postaju sve naglašenije, već i na prokletstvo ponavljanja istih povijesnih modela kojima su povezane sudbine ljudi u različitim vremenskim dionicama. U romanu pratimo nekoliko na početku posve nepovezanih unutarnjih monologa. Prvi je od njih onaj stranca koji se nakon prometne nesreće liječi u jednoj bosanskoj bolnici, po profesiji je slavist pa mu jezik nije prepreka, oženjen je Bosankom, usvojio je ratno siroče i ima potrebu svoju priču, prepunu košmara i osjećaja krivnje, ispričati liječniku.
Aleksandra Kardum:
Spavaš li?
• Izdavač Disput,
Zagreb 2007.
• Str. 208,
meki uvez
• Cijena
100 kuna
|
Iako na prvi pogled raspršeni i udaljeni, ti će se pripovjedni glasovi na koncu složiti u više nego smislenu cjelinu u kojoj svaka od dionica ima svoju ulogu kako bi se ispripovijedala zaokružena i povezana priča. Treba svakako naglasiti kako Aleksandra Kardum izuzetno vješto barata dinamikom svoga romana te iznimno dobro prati psihološku gradaciju svojih likova.
Sklona "ženskim" temama, i ovdje je, iako u ravnopravnom odnosu s "muškim" dionicama, problematizirala poziciju žene kao ratne žrtve čija se tragedija možda ne zbiva na prvim borbenim linijama, ali je jednako traumatična i tragična.
Stranac na liječenju u bolnici, kako će priznati u svojim iskazima liječniku, u jednom je trenutku shvatio kako živi "plastičnim životom", pa je odlučio boraviti u Bosni kako bi isprobao pravu uronjenost u život. Cijena te uronjenosti u život, te "male kvrgave jabuke" koja ne izgleda nikako, ali je njezin okus onaj pravi, dobro nam je poznata, za neke i pogibeljna, o čemu svjedoči i ovaj roman.
Iako se pojedine dionice možda i suviše ulančavaju i usporavaju, okolišaju oko biti problema iako je ona već posve jasna, treba reći kako je Aleksandra Kardum drugim romanom definitivno potvrdila svoj vrlo ozbiljan status u domaćoj prozi. Njezin se novi roman lociranošću, tematikom, težinom, pa i fragmentarnom strukturom djelomice dodiruje opusa Josipa Mlakića, pa nije ni čudno što je zaokružen promišljanjem o - živima i mrtvima.
Jagna Pogačnik