Čovjek bi doista morao biti srca kamenoga da se ne nasmije na suze u očima s puno glumatanja: sjećate se Kate Winslet kako uzbuđeno diše i gotovo hiperventilira dok nas s netom osvojenim Oscarom u rukama uvjerava, prije samo godinu dana, kako je neviđena sretnica jer ima ‘prekrasnog muža i dvoje predivne djece koji je vole baš takvu kakva je i koji joj dopuštaju da se bavi svojim poslom koji obožava’.
Nešto prije za neke ženske novine Kate, već jednom razvedena, dakle iskusna, u zanosu je pričala ‘To je bila ljubav na prvi pogled; nakon prvog izlaska sa Samom probudila sam se usred noći s onim osjećajem u trbuhu koji nepogrešivo govori da je on taj i da će to zauvijek biti’. I evo, tek što smo odgledali ciklus ovogodišnjih oscarovskih filmova, sve svjetske novine pa i naše bave se nenadanim razvodom Kate i redatelja Sama Mendesa, kojima za sreću nisu bili dovoljni Oscari, mogućnost da rade skupa i tako ‘slože do kraja slagalicu koja im govori tko im je zapravo partner i što ga iznutra motivira’, stan na tri kata na Manhattanu i ogromna kuća u povijesnom Cotswoldsu (gdje je smještena i ona Kateina ljupka stara kuća iz filma ‘Praznik’).
I dok se u svijetu odigrava ta osobna drama koja je zabrinula britanske kolumniste jer ‘ako se Sam i Kate razvode, tko je onda siguran’, u Zagrebu je održana Mala škola vina za žene, gdje mi je jedna od sudionica ponudila jedan od mogućih odgovora na duboku Tolstojevu dilemu bračne sreće i spavaće sobe. Veli mi da u Zagorju postoji poslovica koja otprilike glasi ‘Pjana žena, anđel v krevetu’ (slabo mi ide zagorski, isprike dijalektolozima), pa se zasigurno njezin muž neće ljutiti što će se jako kasno, vesela vratiti kući...
No, šalu na stranu, opuštenost, iskrenost i ta neka razgaljenost koju nam donosi čaša dobrog vina, zasigurno pomažu u braku, a ako je suditi po ‘spontanoj’ zahvali za Oscara, predivnoj Kate toga fali koliko i onom njezinom filmskom liku koji će radije izgubiti ljubav i otići u zatvor nego priznati da ne zna čitati.
Sudeći po odazivu na ovu večernju školicu koju nekoliko puta godišnje organiziraju cure koje vode Zagreb Wine Gourmet Festival, naše su se žene u vječnoj dilemi - ‘anđeo domaćeg ognjišta’ ili žena koja se zna provoditi - odlučile za potonje. Naime, tečajevi kuhanja nisu ni približno tako popularni među mladim, dotjeranim, poslovnim ženama kao ovi razgovori o vinu koje vodi živopisna zafrkantica, vrhunska sommelierka Mira Šemić, koja nam se pohvalila najvećom privatnom vinskom kolekcijom u Sloveniji.
Mene toliko ne uznosi ideja da naučim razlikovati fine nijanse slamnato od zeleno žute vinske boje (odnosno po boji procijeniti koliko je bijelo vino odležalo). Ne opterećujem se ni idejom da s prvim gutljajem vina moram svim okusnim bradavicama jezika omogućiti da propisno odrade posao (one za slatko navodno su na vrhu jezika, potom slijede one za slano, pa kiselo i gorko, a treba znati kako vino rasporediti u ustima da se sve to osjeti odjednom).
Još me manje brine hoću li do kraja uspjeti udahnuti i razaznati aromu (bouquet imaju samo odležana crna vina), iako znam da puno više možemo zaključiti mirisom nego okusom jer nam je - nevjerojatno - čulo mirisa puno izoštrenije i finije kalibrirano. No, nisu za mene one grimase s udisajem i izdisajem i spretni zavrtaj čaše, osjećala bih se zamalo kao Kate uhvaćena u oscarovskom glumatanju...
Dok smo sve to učile i isprobavale u praksi, mnoge žene marljivo su zapisivale, a druge, poput mene, nisu mogle dočekati da propisno, a ne samo u dugom, prvom ‘sommelierskom’ gutljaju osjete tijelo vina. Dakle, kako sam znala da nikad neću glumiti znalca jer me jedino valjda ne zanima vinsko razmetanje, usredotočila sam se da prepoznam koje mi je vino najbolje od odabranih i ponuđenih: Malvazija Coronica 2008. - veoma dobra; Pošip 2007. Korta Katarina - naprosto genijalan; Degrassijev Merlot 2009. - so so, ako mene pitate; Plavac Mali 2006. Korta Katarina - ode tom vinu već su nam i dosadile.
Poput mog sina tinejdžera tvrdim ‘da znam što mi je dobro i briga me što je netko rekao’, kako mi je objasnio zašto neće ni mrtav sa mnom gledati film Julie & Julia i diviti se Meryl Streep.
No, priznajem da sam za vinsku školu imala još jednu dodatnu motivaciju. Nedavno je New York Times objavio rezultate dugogodišnjeg istraživanja na golemom uzorku od gotovo 20.000 žena koje otkriva da se žene koje piju manje količine vina manje i debljaju od apstinentica: rizik za pretilost 30 posto je manji za žene koje piju jednu čašu vina na dan u odnosu na žene koje uopće ne piju. Iako odavno znamo da je vino antioksidans, istovremeno nas zasipaju podacima da je alkohol za žene često i kontributivni faktor za rak dojke, no eto sad imamo i najnovije otkriće da resveratrol, supstanca u bobicama grožđa i u vinu, kod žena inhibira razvoj masnih stanica.
Začudo, žene i muškarci posve različito metaboliziraju alkohol, pa se njihov metabolizam ne ubrzava nakon čaše vina kao naš. Ukratko, za žene je vino blagotvorno, kao što kaže zagorska poslovica (u manjim količinama, moram ponoviti po n-ti put). To s ubrzavanjem metabolizma kod mene, na žalost, ipak ne pali, no život bez razdraganosti nešto je poput sela bez osnovne škole...