JUTARNJA PROPOVIJED

Prasak ili ljubav?

    AUTOR:
    • Živko Kustić

  • OBJAVLJENO:
  • 15.07.2010. u 06:30

Kršćanima se Bog javio i da im omogući slobodu griješenja

Kao što su rimokatolici u pravilu djeca rimokatolika, muslimani djeca muslimana, a hinduisti djeca hinduista, tako su i ateisti u pravilu djeca koja potječu iz obitelji sa sekularnim vrijednostima”, kaže znanstvenik u spominjanom razgovoru u JL 9. srpnja. On zaključuje: “To samo pokazuje u kojoj je mjeri religija stvar puke slučajnosti...” I nama vjernicima lako se nameće takvo pitanje. Da nas naši preci nisu katolički usmjerili, bismo li bili katolici? Ali, ovdje nije riječ o pripadnosti određenoj vjerskoj zajednici, nego o odnosu čovjeka prema Bogu kao izvoru smisla i opstanka cijele stvarnosti.

Činjenica je da većina čovječanstva baštini ono poznanstvo s Bogom koje je početkom 19. st. prije Krista sklopio praotac Abraham. Od tog Abrahamova susreta s Bogom potječu židovska, kršćanska i islamska vjera - svaka u više zajednica. Istina je također da su slične slutnje o Bogu imali i značajni mislioci starih azijskih naroda. Te baštine se u tijeku tisućljeća utvrđuju, prenose, traže jasnije izraze i očito djeluju na stanovitu promjenu svijeta. U tom spletu baština prisutno je i nijekanje Boga - što je urodilo različitim oblicima ateizma. Kao ideologija, određeni je ateizam poslužio stanovitim pokušajima mijenjanja svijeta. No, ovaj ateizam što ga sada spominju kao svoj stav neki naši znanstvenici ne baštini te ideologije pa je vrijedan ozbiljnije pozornosti.

Ne mogavši ovdje ulaziti u sve oblike religioznosti, zadržimo se u okvirima abrahamske baštine. Židovi, kršćani i muslimani vjeruju da se je praocu Abrahamu javio Bog kojemu je čovjek iznad svega. Tu pitanje o Bogu postaje jednostavnije i sveobuhvatnije. Za početak se usuđujemo upozoriti što je to poznanstvo s bitno humanim Bogom pridonijelo očovječenju čovječanstva - upravo sa “sekularnim vrijednostima”. Mi kršćani ne možemo ne istaknuti da se nama taj isti Bog javio ne samo kao čovjekoljubac, nego se upravo očovječio, da je iskonski nakanio biti čovjek poput nas. Zacijelo na svoj posebni način. Da u svemu podijeli našu sudbinu, da nam omogući slobodu griješenja i saveza s njime. Ostaje za sve pitanje je li smislenije na početku vjerovati u Prasak ili u Ljubav.

Izdvajamo