Prates: Dao sam ključ, ali nemam ništa s ubojstvom

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 08.03.2006. u 19:18

MÜNCHEN - Suđenje Krunoslavu Pratesu (56), optuženom da je 1983. godine pomogao Službi državne sigurnosti bivše SFRJ u likvidaciji Stjepana Đurekovića, prijašnjeg direktora u Ini, koji je emigrirao u Njemačku, danas je uz stroge mjere osiguranja počelo na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, pred sudskim vijećem za slučajeve državne sigurnosti.

Optuženi Prates, koji je od prošlog ljeta u istražnom zatvoru, odmah je odlučio iznijeti svoju obranu i očitovati se o optužbama njemačkog saveznog tužiteljstva. Priznao je da je od 1975. godine surađivao s Josipom Perkovićem i SDB-om, kao i da je Perkoviću dao ključ tiskare u Wolfratshausenu nedaleko od Münchena u kojoj je Đureković ubijen.

Međutim, ustvrdio je da nije imao pojma da se priprema ubojstvo niti da ključ SDB-u treba radi postavljanja zamke Đurekoviću. Prates je danas ispričao da je Perković tražio da mu preda ključ kao dokaz lojalnosti.

- Nije spominjao ni Đurekovića ni ubojstvo. Rekao je da mi vjeruje, ali da ću na taj način dokazati svoju lojalnost. Ne mogu reći da sam surađivao s jugoslavenskom tajnom službom. Želio sam da svi znaju što smo radili u Hrvatskom nacionalnom odboru kao i da u novinama koje smo izdavali nema ništa loše. Nisam to htio tajiti ni Perkoviću. Bojao sam se tajne službe i toga da mi kažu kako sam ih izdao. Nisam nikoga špijunirao, već sam pričao o tome što radim i čime se bavimo, izjavio je Prates.

 Ključ sam dao Perkoviću jer mi je rekao da ću na taj način dokazati svoju lojalnost. Nisam imao pojma da se priprema ubojstvo niti da im ključ treba radi zamke, rekao je Prates
Također je naglasio da predani ključ uopće nije mogao poslužiti izvršiteljima, jer je prije ubojstva promijenio bravu na tiskari, tako da je Perković imao ključ od stare brave.

Prates je porekao tvrdnju optužbe da je dojavio Perkoviću kada će Đureković doći u tiskaru. - Nije točno da je to bila tiskara, nego radionica u kojoj je otraga bila neka tiskarska oprema. Đureković tamo nije imao razloga donositi, kako stoji u optužnici, ni članke i tekst knjige, jer se tamo ništa nije moglo tiskati. Mi smo novine tiskali u Geretsriedu, a Đureković je skladištio neke svoje stvari u toj radionici u Wolfartshausenu. Đureković je bio vrlo oprezan jer se bojao da će ga Udba ubiti. Stoga nikada nije ni najavljivao da će doći, izjavio je Prates.

Sudsko vijeće zanimalo je kako je Perković ostvario kontakt s Pratesom kao i svi detalji njihove suradnje, pa je Prates opisao svoj rad u emigraciji za "hrvatsku stvar", od suradnje s dr. Brankom Jelićem pa nadalje. Stoga je, smatra, logično zanimanje Udbe za njega. Najprije je njegova supruga otputovala u svoj rodni kraj u Makedoniji, gdje su je priveli na saslušanje. Perković joj je dao broj telefona i poručio Pratesu da ga nazove.

Zbog straha, Prates se najprije želio obratiti njemačkoj tajnoj službi, ali je ostao bez Perkovićeva broja telefona, pa je mislio da se sve riješilo. No, ubrzo se na njegovim kućnim vratima u Geretsriedu pojavio Perković.

Josip PerkovićOtad je počela suradnja. Iako je Prates stalno tvrdio da nije bio Perkovićev suradnik, naveo je puno detalja koji govore suprotno. Nazivao je Perkovića isključivo s javnih telefonskih govornica svakih 14 dana, ugovarali su susrete gotovo uvijek u inozemstvu, primjerice, u Bruxellesu ili Luxembourgu, a od Perkovića je također dobivao oko 3000 njemačkih maraka godišnje. Usto je nakon smrti dr. Jelića još jednom trebao potvrditi lojalnost Perkoviću tako da mu preda dio arhive koju je dr. Jelić načinio o emigrantima i udbašima.

Njemački suci stalno su od Pratesa tražili objašnjenja o tome kako jedan emigrant koji se aktvino bori protiv Jugoslavije istovremeno surađuje s jugoslavenskom tajnom službom, i u tome ne vidi ništa sporno, a kamoli loše.

No, Prates je samo ponavljao već izrečene stavove, što je izazvalo vidljivo podsmjehivanje praktično svih prisutnih u sudnici. Prates je najprije izjavio kako je bio ljut na Josipa Perkovića zbog likvidacije Đurekovića te mu je, kako kaže, rekao da ga nisu trebali ubiti nego su ga, ako je stvarno nešto skrivio, mogli oteti i suditi mu u Jugoslaviji. Kasnije je, odgovarajući na pitanja tužitelja, napustio alternativu ubojstvu te je naveo kako je bio ljut zato što su Đurekovića ubili u njegovu prostoru. Suđenje se nastavlja.

Perković nakon likvidacije: Sad znaš što radimo

Nekoliko dana nakon ubojstva sastao se s Perkovićem na Mallorci. Bojao se, kaže, jer se ubojstvo dogodilo u njegovom prostoru, a u kontaktu je s SDB-om. Bio je i jako  ljut na Perkovića.

- I prije sam mu govorio kako nije lijepo ubijati ljude, a Perković je tvrdio da oni to ne rade. Nakon ubojstva Đurekovića rekao mi je "Sad znaš što mi radimo". Nije rekao da je on to napravio nego je mislio na službu. Umirivao me da ne moram brinuti, jer da ja ionako ništa ne znam - ispričao je Prates.

Stjepana Đurekovića atentatori su 28. srpnja 1983. dočekali u tiskari. Ranili su ga u leđa i glavu, a kada je pokušao pobjeći, dokrajčili su ga udarcem pištoljem u potiljak. Pune 22 godine nakon ubojstva, najviše njemačko tužiteljstvo podiglo je optužnicu protiv Pratesa zbog pomaganja u ubojstvu, a zbog istog je djela pokrenuta istraga i protiv bjegunca Josipa Perkovića.

Tužiteljstvo tvrdi da je Perković bio jedan od čelnih ljudi u SDB-u koji su planirali i proveli likvidaciju. Od 1975. je držao Pratesa na vezi, a ovaj ga je redovito izvještavao o hrvatskim emigrantima u Njema-čkoj pa tako i o Đurekoviću. U ljeto 1983. Prates je na Perkovićev zahtjev napravio kopiju ključa i predao mu je.

Perković ili netko od kolega iz SDB-a taj su ključ dali ubojicama koji su tako neometano mogli ući u tiskaru i dočekati Đurekovića, znajući, opet preko iste linije, kada bi on tamo trebao navratiti.
Likvidacija Sjepana Đurekovića 1983.


Željko Petrušić

Izdvajamo