Pravdić: 'Zapravo, nitko ne zna zašto se mijenja klima'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 19.05.2007. u 13:30

Od 1978. do 1981. bio je predsjednik ekspertne grupe GESAMP (Grupa eksperata za znanstvene aspekte zaštite mora) Ujedinjenih naroda. Dugogodišnji je suradnik Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN) te član IUCN-ova Povjerenstva za menadžment ekosustava. Od 2000. do 2003. bio je predsjednik Savjeta za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Vlade RH, a od 2004. do danas član Vladina Savjeta za zaštitu okoliša.

• Što smatrate najvećim problemima u zaštiti okoliša u Hrvatskoj?

- Najveći, i na prvom mjestu, jest problem zbrinjavanja otpada. Na tome se mnogo radi, ali se zapostavlja osnovno, a to je strategija smanjivanja nastanka otpada.

Drugi problem, koji indirektno spada u zaštitu okoliša i prirodnih dobara, jest gospodarenje prostorom. U tu grupu problema ulazi intenzivna, pokatkad nekontrolirana gradnja naselja, posebno apartmanskih, duž jadranske obale. Ne vodi se dovoljno brige o tome, gdje će biti smještani novi industrijski objekti, posebno nove elektrane. Vrlo se malo raspravlja o velikom, ključnom problemu smještanja odlagališta otpada.

Treći su problem prilagodbe promjenama klime. Promjena klime je ono čemu ne znamo točne uzroke te čovječanstvo u tom smislu može učiniti vrlo malo.

• Kažete da ne znamo zašto dolazi do promjena klime, a Međudržavni je panel za klimatske promjene (IPCC) u svom posljednjem izvještaju rekao da je sada vjerojatnost da je globalno zagrijavanje izazvano emisijom stakleničkih plinova veća od 90 posto.

- Što znače ti postoci, ne znam. Promjene klime su činjenica, ali se ne slažem da je to u najvećoj mjeri vezano za emisije stakleničkih plinova. Uzrok promjenama je nepoznat, a rasprava i glasovanje znanstvenika ne može odlučiti o uzroku. Da se u 15. stoljeću glasovalo za ili protiv hipoteza Galilea Galileija, on bi, vjerojatno, izgubio velikom većinom glasova.

• No, promjenama klime morat ćemo se prilagoditi.

- To je neosporna činjenica i kompleksan problem. Postoje povijesni dokazi o propasti nekih društava, čak i cijelih civilizacija, jer su bile nesposobne prilagođavati se promjenama klime. Slažem se s Björnom Lomborgom, kontroverznim danskim autorom knjige "Skeptični okolišar", koji smatra da najveću pozornost i sredstva treba ulagati u probleme koje svijet može riješiti. Ono što svijet ne može riješiti jesu klimatske promjene. To ne znači da one nisu bitne, ali se rješenja nalaze u prilagodbama. Smanjivanje emisija stakleničkih plinova, na vrlo inteligentan način, potiče razvitak novih energetskih tehnologija.

• Peter Singer, autor knjige "Etika globalizacije", smatra da industrijski razvijene zemlje trebaju snositi glavninu tereta smanjenja emisija stakleničkih plinova, jer su za to i najodgovornije.

- Slažem se s time. No, u svijetu postoji pomak od te sheme. Indija i Kina su, s obzirom na njihov brzi gospodarski napredak, novi zagađivači. Indija je visoko razvijena zemlja za 250 do 300 milijuna svojih stanovnika; Kina također. Ostatak stanovništva ostao je izvan tokova napretka. Kako odrediti tko mora snositi glavninu tereta? Najveći su problem Afrika i afričke nacije: one plaćaju najvišu cijenu klimatskih promjena, a nisu sudjelovale ni u čemu, osim što su drugim zemljama služile kao izvori sirovina.

• Hrvatska je nedavno ratificirala Kyotski protokol. Što mislite o tom važnom međunarodnom sporazumu?

- Kyotski protokol je međunarodno nedonošće. Načeo je jednu bitnu temu svjetskog okoliša, ali nije predložio djelotvorna rješenja. Protokol ne potiče dovoljno energično i djelotvorno onaj stupanj smanjenja emisija, koji bi, po njihovu vlastitom mišljenju, bio nužan. Osim toga, međunarodna zajednica ne pokazuje političku volju za uvođenje novih energetskih tehnologija, onih zasnovanih na suncu i vjetru. Tradicionalna je slabost svih međunarodnih sporazuma da oni nemaju "zube", da nemaju mehanizme prisile i sankcija.

• Iako je u tranziciji, Hrvatska je prema Kyotskom protokolu svrstana u industrijski razvijene zemlje, i do 2012. mora smanjiti emisiju stakleničkih plinova za pet posto u odnosu na 1990.

- Naši su pregovarači, počeo je Vladimir Jelavić, a dovršio Nikola Ružinski, uspjeli postići odobrenje dodatne kvote emisije ugljičnog dioksida. Sada se Hrvatska, unutar te povećane kvote, mora snaći. Da nismo dobili to povećanje, provođenje Kyotskog protokola značilo bi omču oko vrata hrvatskoj privredi.

• U svijetu se sve više ističe povratak nuklearkama. Hoće li Hrvatska biti prisiljena na gradnju nuklearke?

- Bude li razvojem okolnosti na to prisiljena, imam prijedlog. Hidroelektrane koje se još mogu graditi, neće davati dovoljno električne energije da bi opravdale štetu na prirodnim dobrima, primjerice hidroelektrana na Dobri.

Jedan od, za prirodna dobra naštetnijih programa, jest onaj MAHE - male hidroelektrane Instituta "Hrvoje Požar". Male hidroelektrane na krškom području Hrvatske neće moći proizvesti onu količinu električne energije koja bi opravdavala štete na okolišu i u vodnom sustavu.

• Sada se u svijetu razvijaju novi tipovi nuklearki?

- Hrvatskoj bi, u projekciji idućih dvaju desetljeća, dobro došla jedna nuklearna elektrana, koja ne bi isključivo služila za proizvodnju električne energije za prijenos. Ona bi trebala biti polifunkcionalna, slično njemačkim prijedlozima iz 80-ih godina. Nuklearka bi, periodičkim viškom električne energije, elektrolizom morske vode proizvodila vodik i kisik.

Vodik bi se u, danas još nepostojećem sustavu, koristio kao energent, koji ne emitira stakleničke plinove, i ne pridonosi globalnoj promjeni klime. Očekivane klimatske promjene, posebno u našem obalnom području, dovodit će do nestašice pitke vode, posebno u ljetnim mjesecima.

Stoga uz nuklearku treba graditi postrojenja za desalinaciju morske vode. Ne vidim, ni u perspektivi sljedećih dvaju ili triju desetljeća, niti jedan drugi izvor energije dovoljno velik, siguran i stabilan koji ne proizvodi ugljični dioksid.

• Hrvatska je sada u fazi prilagodbe svojih zakona s europskim propisima, a poznato je da EU ima najstrože zakone o zaštiti okoliša.

 - Europska je Unija u tome predvodnik u svijetu, barem u teoriji. Provedba je ipak mnogo teža. Ne zaboravite kod toga pragmatizam SAD-a i Kanade, onaj koji je u provedbi djelotvorniji od europskoga. EU se teško nosi s interesima industrije, posebno petrokemijske i naftne. Primjer su kompleksi u Porto Marghera, kraj Venecije, te onaj u Fos-sur-Mer, kraj Marseillea, ako se zadržimo samo na osjetljivu području Sredozemnog mora i Jadrana. Njemačka se još nosi s neriješenim problemima Ruhrske oblasti, nekad centra ugljeno-čelične industrije.

 • Prošle je jeseni Svjetska zaklada za zaštitu prirode (WWF) objavila izvješće iz kojeg se vidi da čovječanstvo za 12 mjeseci potroši resurse za koje je Zemlji potrebno 15 mjeseci da ih proizvede.

- WWF je objavio istraživanje o ekološkom otisku (ecological footprint), posrednom i neposrednom, koji s jedne strane govori koliko je iskorištavanje resursa i kolika je količina odloženog otpada. To je dobra mjera utjecaja na okoliš, lokalno, regionalno i kontinentalno. Primjerice, emisija sumpornog dioksida uzrokuje stvaranje kiselih kiša, koje uništavaju šume.

Ima jedna anegdota o tome kako su se ranih 80-ih godina posvađale premijerke Britanije, Margaret Thatcher, i Norveške, Gro Harlem Brundtland.

Norveška je premijerka optužila Veliku Britaniju da sumporni dioksid, emitiran iz britanskih elektrana na ugljen, stiže do Norveške u obliku kiselih kiša i tamo uništava šume. Thatcher je isprva odbijala optužbe, no potkraj svoga premijerskog mandata priznala je činjenice. I zbog toga je dobila odlikovanje od Programa za okoliš Ujedinjenih naroda (UNEP-a).

• Na listi rasipnosti resursa Hrvatska je na 45. mjestu. S kojim smo resursom najneodgovorniji?

- S onim kojim smo najbogatiji: pitkom vodom. Gospodarenjem i zagađivanjem zaliha. Najvažnije se zalihe pitkih voda u Hrvatskoj nalaze u širem području krša. Odlaganjem otpada u kršu stvara se opasnost zagađivanja do stupnja njihove neupotrebljivosti za piće.

Promjene klime u južnoj Europi za nekoliko bi desetljeća mogle prouzročiti nestašice pitke vode. Naša jadranska obala i otoci aridna su područja, u koja dovodimo vodu iz zaleđa, s kopna. Ako se sušna razdoblja počnu produljivati, nastat će problemi u opskrbi vodom, upravo tada kada je potražnja i potrošnja najveća. Stoga je potrebna striktna kontrola zagađivanja izvorišta pitkih voda.

• U cijelom svijetu postoji trend privatizacije vodnih izvora. Je li to problem i za Hrvatsku?

- Zrak i voda su opća dobra koja nikome ne možete uskratiti, bez obzira na to može li ih platiti ili ne. Privatizacija izvorišta voda u sukobu je s tim načelom.

 • Kakav je vaš stav prema genetski modificiranim organizmima (GMO)?

- Nisam stručnjak za GMO, ali odbijam paušalne ocjene, da je sve oko toga a priori opasno. Takav stav nema znanstvene utemeljenosti. Dijabetičari danas uzimaju humani inzulin proizveden genetski modificiranim bakterijama. 

Prije 30-ak godina koristili su teleći ili svinjski inzulin, koji je nakon dulje upotrebe kod nekih ljudi izazivao alergične reakcije. Ne treba zaboraviti da u Kini i Indiji više nema gladi otkako se koriste neke genetski modificirane vrste u poljoprivrednoj proizvodnji. Dijelim mišljenje Miroslava Radmana da inteligentnim znanjem treba birati ono što, i kako, treba genetski modificirati na korist čovječanstvu.

 • Kakvo je vaše mišljenje o pokretu zelenih u Hrvatskoj?

- Zeleni su razjedinjena grupacija dobronamjernih ljudi. Godinama pitam neke od istaknutih pripadnika raznih pokreta zelenih zašto objedinjeni ne izlaze na izbore. Na taj bi način u hrvatskom političkom sustavu izborili svoje mjesto.

• Što za Hrvatsku znači održivi razvoj?

- Malo, pa ništa. Termin "održivi razvoj" je politička sintagma, parola, koja svakom znači ono što on želi da znači. Cijeli sustav brige o okolišu možete izvanredno dobro opisati i provoditi u djelo a da se pritom i ne spomene "održivi razvoj".

• Novije studije pokazuju da se broj naftnih mrlja na Jadranu smanjuje.

- Taj se trend zapaža već godinama. Dva su razloga. Od prije dvadesetak godina propisima Međunarodne pomorske organizacije (IMO) zabranjena je gradnja tankera bez dvostruke oplate. Drugi je uzrok striktna kontrola ispuštanja balastnih, zauljenih voda s brodova.

• Na koje biste ekološke crne točke ukazali na Jadranu?

- Nemamo većih i značajnijih ekoloških crnih točaka na Jadranu. Industrijska postrojenja nisu bila koncentrirana u priobalnom području, a čak su i neke postojeće industrije nestale. Nekad su crne točke bile Riječki i Kaštelanski zaljev, odnosno splitska sjeverna luka. Danas je problem obrada gradskih otpadnih voda, problem koji je rješiv i koji se rješava. Štiti nas i priroda. Morske struje iz Sredozemnog mora teku duž hrvatske obale na sjever, zaokreću u Venecijanskom zaljevu, i teku duž talijanske obale prema jugu. Stoga smo na sjevernom Jadranu pošteđeni od utjecaja zagađenih voda rijeka Po i Adige.

 • Kako je s crnim ekološkim točkama u unutrašnjosti Hrvatske?

- Izričito zagađenih područja u Hrvatskoj gotovo i nema. Pogotovo ne postoji ništa usporedivo s industrijskim područjima poput Ruhrske oblasti.

• U našoj je zemlji u snažnom zamahu razvoj turizma. No, turizam vrši i snažan pritisak na okoliš.

- To nije samo pitanje gospodarenja prostorom, betoniranja obale i gradnje naselja. Razvojem turističke privrede na jadranskom području, vrši se snažan pritisak na okoliš potrošnjom vode i energije, stvaranjem i odlaganjem otpada, prometom i prometnicama, kao i brodarenjem na moru. Pridružujem se onima koji smatraju da ni jedna zemlja ne smije dopustiti da više od jedne trećine bruto domaćeg proizvoda potječe iz turističkih djelatnosti. Mi smo dosegnuli od 22 do 25 posto i trebali bismo o tome razmišljati.

Turizam ne smije davati više od trećine BDP-a


Tanja Rudež

Izdvajamo