Na podruČju Hrvatske svojedobno je bilo oko tisuću dvoraca i kurija, od kojih je do danas sačuvano oko 180, i to najviše u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Istočnije od Hrvatske dvorci se nikad nisu gradili.
Najočuvaniji su sagrađeni u 17. i 18. stoljeću, u doba kad je minula opasnost od turskih osvajanja. U tom razdoblju, koje je za središnji i sjeverozapadni dio Hrvatske razvojno bilo vrlo poticajno, dvorci su se gradili pod snažnim utjecajem srednjoeuropskoga baroknog graditeljstva. Danas su dragocjena kulturno-povijesna i graditeljska baština kojom se objašnjavaju i društvene i ekonomske prilike doba kad su nastajali. Bili su središta posjeda i poljoprivredne proizvodnje ili, pak, vlastelinska ladanjska prebivališta, ali i rasadnici kulture i duhovnog života jer su se u njima, osim plemstva, okupljali slikari, književnici, glazbenici, arhitekti i drugi.
U Hrvatskom zagorju dvorci su se gradili već u 16. stoljeću, ranije nego u drugim dijelovima zemlje, primjerice u dubrovačkom primorju (od 15. do 17. stoljeća) i Istri (od 17. do 19. stoljeća), a razmjerno rano čak i u usporedbi s europskim zemljama.
Hrvatska vlastela nije se po financijskoj moći mogla mjeriti s vlastelom imperijalnih europskih zemalja, pa su i njezini dvorci bili skromnije veličine i unutarnjeg uređenja. Nakon ukidanja kmetstva 1848., a poslije i razvojem industrijske proizvodnje, plemstvo ubrzano osiromašuje, a zemlju daje u zakup dojučerašnjim kmetovima. U Drugom svjetskom ratu srušeno je mnogo dvoraca, a nakon završetka rata većina ih je nacionalizirana i pretvorena u općenarodnu imovinu. U nekim su ih krajevima smatrali simbolima obezvlašćene klase pa su ih devastirali.
Nakon desetljeća propadanja i neodržavanja dvorci sjeverozapadne Hrvatske doživjeli su revalorizaciju, spomeničku i pravnu zaštitu te je, ovisno o mogućnostima, počela njihova sanacija i obnova. U razdoblju pristupa Hrvatske Europskoj Uniji dvorci su podsjetnik da smo europskom prostoru, u kulturološkom, graditeljskom i društvenom smislu, pripadali stoljećima prije ulaska u EU.
BEŽANEC
Na uzvisni iznad Pregrade u 18. stoljeću sagrađen je jednokatni četverokrilni objekt s unutarnjim dvorištem . U 19. stoljeću obnovljen je u klasicističkom stilu, a pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. U plohi krova, u središtu pročelja, uzdiže se trokutni zabat.
Prilazi mu se alejom javora dugom stotinjak metara, a okružen je perivojima uređenima u različitim razdobljima.
Posjed je bio vlasništvo grofova Keglević, a nakon toga plemićki su se vlasnici često izmjenjivali. Današnji je vlasnik Siniša Križanec, dvorac je preuređen u hotel s restoranom i omiljeno je izletište, a često služi i za snimanja različitih produkcija.
TRAKOŠĆAN
Po mnogim obilježjima najljepši je dvorac u Hrvatskoj . O počecima njegove gradnje, najvjerojatnije u 14. stoljeću, malo se zna, tek toliko da je bio manja utvrda koja je poslije, u burnim povijesnim previranjima, često mijenjala vlasnike i bila nadograđivana i preuređivana.
Car Maksimilijan II. dao je 1569. godine Trakošćan na uživanje hrvatskom banu i zagrebačkom biskupu Jurju II. Draškoviću, pripadniku jedne od najuglednijih hrvatskih grofovskih obitelji, a 1570. car Rudolf darovao je dvorac u trajno vlasništvo Gašparu Draškoviću, bratu Jurja II.
Obitelj Drašković posjedovala je dvorac tri i pol stoljeća, sa šestogodišnjim prekidom sredinom 17. stoljeća kad je vlasnik Trakošćana bio Nikola Zrinski.
Dvorac na uzvisni između Ravne gore, Maclja i Strahinščice, s golemim perivojem usred park-šume i umjetnim jezerom, današnji je izgled poprimio sredinom 19. stoljeća. Grof Juraj VI. Drašković sa suprugom Sofijom obnovio je ruševnu srednjovjekovnu utvrdu i pretvorio je u dvorac, a da bi osigurao novac, prodao je dvorac Klenovnik, palaču u Varaždinu i imanje Čalinec. Trakošćan je obnovljen u neogotičkom stilu, uređen je perivoj i napravljeni su prilazni putevi.
Raskošni interijeri s originalnim namještajem dočaravaju ambijente u kojima je živjela bogata vlastela u 19. stoljeću.
VELIKI TABOR
Najočuvaniji srednjovjekovni grad i reprezentativni primjer fortifikacijske arhitekture sagrađen je u drugoj polovici 15. stoljeća na 333 metra nadmorske visine na zapadnom rubu Hrvatskog zagorja. Unatoč dogradnjama i preuređenjima u 17. i 18. stoljeću, kojima se utvrda pretvarala u dvorac, Veliki Tabor zadržao je i očuvao kasnogotičku arhitektonsku kompoziciju.
Sredinom 15. stoljeća bio je u posjedu grofova Celjskih, a početkom 16. stoljeća hrvatski ban Ivaniš Korvin dodijelio je Veliki Tabor obitelji Ratkaj u čijem je posjedu ostao do 1793. kad je umro posljednji član te plemićke obitelji.
Slikar Oton Iveković kupio ga je 1927., ali ga je 1935. zbog bolesti napustio i preselio se u rodni Klanjec, a njegovi su nasljednici prodali dvorac u bescjenje. Danas se dvorac u prilično derutnom stanju postupno obnavlja.
Uz Veliki Tabor vezuju se mnoge priče i legende. Jedna od njih kaže kako je mladi grof Fridrich Celjski, zbog zaljubljenosti u prelijepu Veroniku Desinić, dao ubiti svoju ženu Elizabetu, jedinicu kneza Stjepana I. Frankopana. Kad je to doznao Fridrichov otac, knez Herman Celjski, dao je zadaviti Veroniku, a potom je i zazidati u stijenu iznad viteškog salona dvorca.
JALKOVEC
Dvorac u Jalkovcu zanimljiv je po tome što je najmlađi u Hrvatskom zagorju, sagrađen 1911., čime završava tristogodišnja epoha gradnje tih objekata u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Projektirao ga je ugledni njemački arhitekt Paul Schulze-Naumburg, graditelj mnogih dvoraca u Njemačkoj. Jednokatni eklekticistički objekt tlocrtno je izduženi pravokutnik, a pročelje je ostakljenim plohama okrenuto prema perivoju.
Imanje Jalkovec prvotno je pripadalo obitelji Josipović, a posljednji vlasnik Mirko Josipović poznat je po tome što je zaslužan za gradnju željezničke pruge od Zaboka do Krapine 1886. godine.
KLENOVNIK
Najveći dvorac u Hrvatskoj sagrađen je početkom 17. stoljeća u Klenovniku, na obroncima Ravne gore nedaleko od dvorca Trakošćan. Bio je u vlasništvu najbogatije vlastelinske obitelji Drašković. Dvorac u Klenovniku dvokatni je ranobarokni objekt kojemu su u kasnijoj fazi dograđena dva paralelna krila.
Na jednostavnom vanjskom pročelju dvorca pravilan je ritam velikih prozora, a na unutarnjem pročelju, okrenutom dvorištu, u sredini kojeg je bunar, niz je elegantnih arkada. Dvorac ima i dvorsku kapelu u kojoj su radili vrsni varaždinski stolari i kipari prve polovice 18. stoljeća. Kapela je obnovljena 1925. godine.
Sredinom 19. stoljeća grof Juraj VI. Drašković, tadašnji vlasnik dvorca, prodao je Klenovnik kako bi mogao obnoviti dvorac Trakošćan.
JANUŠEVEC
Za najviši domet klasicističke arhitekture u Hrvatskoj i “najljepši dvorac u Hrvatskom zagorju”, kako ga u literarnom zanosu opisuje Đuro Szabo, zaslužan je barun Josip Vrkljan. Uzor za dvorac u Januševcu pronašao je među neoklasicističkim vilama u sjevernoj Italiji, a po svemu sudeći, projektirao ga je slavni Bartolomej Felbinger, jedan od najpoznatijih graditelja u 19. stoljeću u Zagrebu i okolici. Vlastelinstvu Januševec pripadalo je sredinom 19. stoljeća pedesetak seljačkih kuća i velika šumska prostranstva.
Dvorac je teško oštećen u Drugom svjetskom ratu, a nakon završetka rata počela je njegova dugotrajna obnova koju je nadzirao arhitekt Zvonimir Vrkljan, potomak generala Vrkljana koji ga je sagradio. Danas je u dvorcu smješten dio Državnog arhiva Hrvatske.
GORNJA BISTRA
Grof Krsto II. Oršić, pripadnik stare plemićke obitelji, sagradio je u razdoblju od 1770. do 1775. u Gornjoj Bistri otmjeni dvorac, najreprezentativnije dostignuće barokne arhitekture u Hrvatskom zagorju. Velika eliptična dvorana s oslikanim zidovima i kapela s rokoko inventarom sačuvane su u izvornom obliku, što je prava rijetkost u arhitekturi hrvatskih dvoraca, a u sobama na prvom katu još su očuvani štukaturni ukrasi.
Na glavnom pročelju petnaest je prozora, a na portalu grb obitelji Oršić i godina gradnje. Dvorac je okružen lijepim perivojem s baroknim pejzažnim elementima, unutar kojega su aleje s egzotičnim drvećem, a sačuvana je i fontana. Trokrilni dvorac u obliku potkove danas je bolnica za kronične bolesti djece.
Obitelj Oršić sagradila je 1756. godine i jednokatni barokni dvorac u obližnjoj Gornjoj Stubici u kojemu se danas nalazi Muzej seljačkih buna.
MILJANA
Barokni dvorac ugledne plemićke obitelji Ratkaj na uzvisni iznad rijeke Sutle, nedaleko od Velikog Tabora i Kumrovca, smatra se jednim od najljepših u Hrvatskom zagorju. Građen je od početka 17. do sredine 19. stoljeća, kao četverokrilni objekt s unutarnjim dvorištem, a tijekom te duge gradnje u nekoliko faza na dvorcu je bilo podosta preinaka.
Na pročelju je veliki portal, a iz krovišta iznad portala uzdiže se tornjić sa satom. Pročelja su živopisno oslikana, a današnja je Miljana obnovljena u crno-plavoj fazi. U interijerima su najvrednije zidne slike iz razdoblja rokokoa u Hrvatskoj.
U 19. stoljeću često su se mijenjali vlasnici dvorca. Dr. Franjo Kajfež, “izumitelj apaurina”, kupuje dvorac Miljanu 1980., obnavlja ga i otvara za posjetitelje. Nakon njegove smrti nasljednici prodaju dvorac koji je svrstan u prvu spomeničku kategoriju.
LOBOR
Ugledna obitelj Keglević sagradila je početkom 17. stoljeća, u ranobaroknom stilu, troetažni dvorac Lobor. Četiri krila nejednake visine zatvaraju pravokutno dvorište, a dvorac je u 18. stoljeću nadograđivan pa nadogradnje nose obilježja zrelog baroka. U istočnom je krilu kapela Sv. Trojstva koja završava drvenim zvonikom.
Grof Oskar Keglević, posljednji potomak slavne obitelji, prodao je 1905. dvorac i imanja u Varaždinskoj županiji te se preselio u Zagreb. Poslije toga dvorac je bio u posjedu mnogih vlasnika, a danas je u njemu dom za starije i nemoćne osobe.
ZAČRETJE
Iz dvorca građenog u nekoliko etapa, s početkom u 18. stoljeću, u stilu kasnobaroknog klasicizma, pruža se panoramski pogled na dolinu rijeke Krapine. Najprije je pripadao obitelji Keglević, a poslije je prešao u posjed obitelji Sermage čije su tri generacije dograđivale staru Keglevićevu kuriju.
Potkraj 19. stoljeća posjed je prodan barunu Janku Vranyczanyju-Dobrinoviću koji je oblikovao vlastelinstvo i vodio vrlo uspješno gospodarstvo. Tlocrtna kompozicija dvorca u obliku slova V jedinstvena je u tom kraju. Polukružni prozori na pročelju i polutoranj kojim su povezana dva krila glavna su arhitektonska obilježja dvorca.
Poslije Drugoga svjetskog rata unutrašnjost dvorca pregrađivana je zbog različitih namjena prostora pretvaranog u školu, kino, dom kulture, stambene prostore itd. Do ulaza se stiže 60 metara dugom alejom kestena. Posebna je vrijednost dvorca u Začretju njegov perivoj, oblikovan još u 18. stoljeću, koji se poslije mijenjao i dopunjavao.
Konjušnica baruna Janka Vranyczanyja-Dobrinovića s rasnim konjima za zapregu i jahanje te lijepim engleskim i francuskim kočijama bila je jedna od atrakcija dvorca u kojemu su interijeri odražavali najviše ambijentalne standarde svoga doba.