PRAPOĆE - Petnaestogodišnji Miroslav Šverko iz istarskog sela Prapoće danas kreće u srednju školu u Buzetu i jedan je od učenika kojima će država od ove školske godine plaćati prijevoz do škole. Kaže nam da će njegova obitelj tako uštedjeti dnevno 50 kuna jer prijevoz od Lanišća do Buzeta u jednom smjeru stoji 25 kuna.
Zadovoljan je što neće plaćati, no i dalje, kao i svih osam godina osnovne škole, mora hodati do četiri kilometra udaljenog Lanišća, prvoga susjednog mjesta koje je uvršteno u autobusnu mrežu. - Nema autobusa, odrasli su tražili, ali ništa od toga - kaže Miroslav, skromni dječak kojem svakodnevno hodanje uskom, no asfaltiranom cestom kroz šumu i polja i nije preteško.
Kad je sunce, lako je, odem i biciklom. No kada padaju kiša ili snijeg i kad je veoma hladno, onda je teško. Snijega bude i do pola metra
- Kad je sunce, lako je, odem i biciklom. No kada su kiša i snijeg i veoma je hladno, onda mi je teško. Snijega bude i po pola metra - ispričao nam je Miroslav koji, hodajući prema školi, susreće i različite šumske životinje.
- Ne diram ih pa neće ni one mene. Sretnem lisicu, srne, divlje svinje. Ma ne bojim se - odgovara na naše pitanje, no ipak dodaje da je lakše kad je u društvu nekog od pet prapoćanskih školaraca.
Miroslavovi roditelji rade pa ga otac uglavnom ne može prevesti do Lanišća, a za najhladnijih zimskih dana i najvećeg snijega ipak ostaje kod kuće i preskače školu. - U Lanišću su samo prva četiri razreda osnovne škole pa sam od petog razreda putovao autobusom od Lanišća do Roča. Znali smo kasniti zbog snijega jer je autobus dulje vozio do Roča, no nastavnici to znaju i nisu prigovarali - kaže Miroslav.
Njegova starija braća i mlađa sestra, kaže, prevaljuju isti put do škole. No, uz pješačenje, Miroslav će, kada krene u srednju školu gdje će učiti za elektromehaničara, i stopirati.
- U Lanišće autobus stiže samo ujutro i poslije podne pa ako zbog školskih obveza u Buzetu ne stignem na bus, onda ću stopirati i hodati. Tako radi i moj brat - ističe Miroslav kojem sve to i nije neki problem.
- Iz kuće krećem oko 6.30, a doma sam oko 16 sati, a tako će biti i kada budem u srednjoj školi jer ću ići istim busom kao i do sada - rekao nam je te dodao da od Prapoće do Lanišća pješači oko 40 minuta, a njegova baka kaže da ona ide "uru vrimena".
Uz svu prometnu izoliranost, Miroslav ne sanja o odlasku iz svog sela koje broji tridesetak stanovnika, uživa u prirodi, igra boće, i to očito prilično dobro, o čemu svjedoče mnogi pehari koji ponosno stoje u kuhinji ove obitelji. Unatoč silnim kilometrima koje prohoda na putu do znanja, Miroslav će, kako kaže, možda i na fakultet, a s obzirom na kondiciju koju nesumnjivo ima, nije čudno kada kao omiljeni školski predmet navodi tjelesni odgoj.
Iva Balen
Zadovoljan je što neće plaćati, no i dalje, kao i svih osam godina osnovne škole, mora hodati do četiri kilometra udaljenog Lanišća, prvoga susjednog mjesta koje je uvršteno u autobusnu mrežu. - Nema autobusa, odrasli su tražili, ali ništa od toga - kaže Miroslav, skromni dječak kojem svakodnevno hodanje uskom, no asfaltiranom cestom kroz šumu i polja i nije preteško.
Kad je sunce, lako je, odem i biciklom. No kada padaju kiša ili snijeg i kad je veoma hladno, onda je teško. Snijega bude i do pola metra
|
- Ne diram ih pa neće ni one mene. Sretnem lisicu, srne, divlje svinje. Ma ne bojim se - odgovara na naše pitanje, no ipak dodaje da je lakše kad je u društvu nekog od pet prapoćanskih školaraca.
Miroslavovi roditelji rade pa ga otac uglavnom ne može prevesti do Lanišća, a za najhladnijih zimskih dana i najvećeg snijega ipak ostaje kod kuće i preskače školu. - U Lanišću su samo prva četiri razreda osnovne škole pa sam od petog razreda putovao autobusom od Lanišća do Roča. Znali smo kasniti zbog snijega jer je autobus dulje vozio do Roča, no nastavnici to znaju i nisu prigovarali - kaže Miroslav.
Njegova starija braća i mlađa sestra, kaže, prevaljuju isti put do škole. No, uz pješačenje, Miroslav će, kada krene u srednju školu gdje će učiti za elektromehaničara, i stopirati.
- U Lanišće autobus stiže samo ujutro i poslije podne pa ako zbog školskih obveza u Buzetu ne stignem na bus, onda ću stopirati i hodati. Tako radi i moj brat - ističe Miroslav kojem sve to i nije neki problem.
- Iz kuće krećem oko 6.30, a doma sam oko 16 sati, a tako će biti i kada budem u srednjoj školi jer ću ići istim busom kao i do sada - rekao nam je te dodao da od Prapoće do Lanišća pješači oko 40 minuta, a njegova baka kaže da ona ide "uru vrimena".
Uz svu prometnu izoliranost, Miroslav ne sanja o odlasku iz svog sela koje broji tridesetak stanovnika, uživa u prirodi, igra boće, i to očito prilično dobro, o čemu svjedoče mnogi pehari koji ponosno stoje u kuhinji ove obitelji. Unatoč silnim kilometrima koje prohoda na putu do znanja, Miroslav će, kako kaže, možda i na fakultet, a s obzirom na kondiciju koju nesumnjivo ima, nije čudno kada kao omiljeni školski predmet navodi tjelesni odgoj.
Iva Balen