Prle i Tihi u odori Jure i Bobana

Moj prijatelj Goran Zlojić pripovijeda kako se uvjerio u istinitost Riječi Božje. U ono vrijeme dok je još vozio kamion i u svakom mjestu bila makar jedna konobarica što je venula za njim i mladost joj prošla u uzaludnoj nadi da će je Goran zaprositi, bio na Pagu gostioničar, neki Miletić, koji je u kavezu pred lokalom držao par majmuna.

Držao ih nizašta zapravo, tek za zabavu, zbog gostiju što su, blagujući tripice i gulaše, sa živom znatiželjom gledali kako majmuni češu guzice. Ali, u neko doba jedan rekao kako je negdje čuo da su ljudi postali od majmuna i otad svi namjernici nekako drugačije promatrali životinje u kavezu, s nekim svečanim poštovanjem i iz naučnih, da tako kažemo, pobuda.

Kamiondžije netremice piljile u kavez vrebajući kada će se na majmunima pokazati znakovi promjene, kojemu se od njih i marenda ohladila čekajući da se majmun prestane majmunirati, obrije se kao čovjek, obuče košulju, izađe iz kaveza i naruči gemišt.

U birtijskim bi raspravama profesionalni vozači nagađali bi li majmun mogao steći dozvolu za upravljanje motornim vozilima A, B, C ili čak D kategorije i naposljetku se složili kako ovo posljednje, upravljanje kamionom s prikolicom, vjerojatno ipak ne bi savladao, jer je to najsloženija poznata ljudska vještina.

Mjedeni samoglasnik

Prošlo, međutim, nekoliko godina, a životinje svejednako češale guzice i žderale gnjile marelice, ne pokazujući ni mrvicu želje da se uljude i prijeđu, sportskim rječnikom, u viši rang natjecanja. Posjetitelji gostionice čisto se razočarali u njihov manjak ambicije i do jednoga se, zajedno s mojim prijateljem Goranom Zlojićem Zlojom, odrekli teorije evolucije. Vratili su se vjeri svojih očeva, velikoj istini iz Knjige postanka, da je Bog čovjeka napravio od ilovače.

Tko zna kakve će nam još strahote otkriti velečasni Miklenić, kojim su nas još karnevalskim prerušavanjima doveli u bludnju naši neprijatelji. Glas Koncila bi mogao objaviti feljton o tome
Zašto sam vam ovo počeo pričati? Ah, da. Svake godine u ovo vrijeme u Bleiburgu u Austriji održi se misa zadušnica i komemoracija za bezdušno ubijene pripadnike jedne poražene vojske. I svake godine sućut za žrtve, često nevine, i gnjev zbog zločina, miješa se s nelagodom da su ubijeni u znatnom dijelu ipak bili ustaše, predstavnici politike koja je pokušajem istrebljenja Srba i Židova zauvijek ružno osramotila svoj narod.

Organizatori skupa preporuče stoga da se na Bleiburg dođe u civilnoj odjeći. Orljava Požega, Varteks Varaždin, Galeb iz Omiša, vrlo lijepih komada u pastelnim nijansama može se naći u trgovinama, za misu i komemoraciju puno prikladnijih od čađavih ustaških uniformi što nas podsjećaju kako smo jednom u prošlosti bili Hitlerove podrepine i zločinci.

Ali, dio okupljenih svejedno prekrši dress code, na plus trideset dođe u crnoj vunenoj jaketi i ponosno se šeta s mjedenim samoglasnikom na kapi. Čak i za novine ih uslikaju, premda je u novinama pravilo da se ne objavljuju fotografije retardiranih osoba.

Očekivanje da će se tvrdokorni ustaše promijeniti, shvatio sam, zapravo je vrlo slično blesanu što sjedi ispred kaveza s majmunima i nada se vidjeti kako će majmuni postati ljudi. Valja jednostavno prihvatiti da su neki od nas sporiji i treba im malo duže, između četiri i sedam milijuna godina po prilici, da skopčaju kako ne možeš istovremeno jesti marelice i češati guzicu.

Zanimljivo tumačenje skandala na blajburškom fashion weeku došlo nam je, međutim, ovih dana iz crkvenih krugova.

Velečasni Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, osmjelio se primijetiti kako u ustaškim uniformama možda i nisu bili pravi ustaše, nego da su se njihovi ideološki protivnici tako obukli da, u doslovnom i prenesenom značenju, ocrne zadušnicu i komemoraciju. Ovo nagađanje velečasni Miklenić, suvišno je vjerojatno kazati, ničim ne potkrepljuje.

Naivno je očekivati da on pokaže novinsku fotografiju nekog ustaše iz Bleiburga i reče: “Evo, vidite, ovaj ovdje, ja ga znam, ćaća mu je bio u Savezu komunista.” Sve što glavni urednik Glasa Koncila zapravo ima jest krhka, dirljiva vjera da pravi Hrvati ne čine svinjarije. Bože sačuvaj, tko je vidio da je naš čovjek ikad bio idiot!

Uočili ste možda kako je u srži nacionalističkih vjerovanja potpuno odbacivanje vlastite odgovornosti za zlo. Uvijek i svuda, u cijelom svijetu, u svim narodima, religijama i civilizacijama, nacionalizam ima jednaku priču. Mi, čitav naš narod, smo meke duše. Možeš nas mazati na kruh kako smo dobri.

Cmizdravci što se hrane samosažaljenjem

Čak smo i previše dobri. To nam je genetski, a tako smo i odgojeni. Prostodušni smo, široka srca i naivni do imbecilnosti, a svi drugi to podmuklo iskorištavaju. Varaju nas i ubijaju. Otimaju nam zemlju. Kradu i uništavaju našu tradiciju i jezik. Sibirskim stepama i američkim prerijama, nad Crnim i Žutim i Crvenim morem, preko Alpa i Anda, cijelim našim planetom odjekuje lelek i kuknjava nacionalista koji su redom nečije nevine žrtve.

Kakve su lisice komunisti, možemo biti sretni da na mjestu msgr. Slobodana Štambuka nisu u biskupskoj odjeći podmetnuli nekog obrijanog kaluđera
Rašireno je vjerovanje da su nacionalisti tvrdi i odlučni muškarci, a oni su ustvari cmizdravci što se hrane samosažaljenjem.

Takva je jedna samosažaljiva priča i ovaj Bleiburg, na kojemu se s proljeća svake godine upriliči masovno okupljanje građana, ne toliko zbog sjećanja na ubijene, jer njih se nakon šezdeset godina malo tko još uistinu sjeća, nego zbog podgrijavanja mita o stradanju našeg roda pravednika, koji uvijek nekome glupo vjeruju, a taj ih gorko prevari.

Nema ništa osim nedužnosti, sve najbolje ljudske vrline su se našle na toj austrijskoj pustopoljini i zato je velečasnom Mikleniću teško vjerovati da su neki s istinskim uvjerenjem obukli u crne vunene kostime ubojica. Ne, to mora biti neka greška, kaže glavni urednik Glasa Koncila. To nisu naši Hrvati. Naši Hrvati su dobri.

‘Snežana, izvini’

Da ne uprlja nacionalistički mit, dobri će i pošteni pop radije zamisliti da su neki zločesti ljudi, komunisti, dakako, ne bi đavlu palo na pamet čega se oni dosjete, došli u kombiju na Bleiburg i u grmlju se presvukli u uniforme iz garderobe Hrvatskog narodnog kazališta. Pa, naravno, logično. Kako nam to prije nije palo na pamet? Prle i Tihi su se obukli u Juru i Bobana. Netko je čak primijetio da je jedan ustaša na podlaktici imao ćirilicom tetovirano: “Snežana, izvini!”

Kakve su lisice komunisti, možemo biti sretni da na mjestu msgr. Slobodana Štambuka, voditelja koncelebriranog misnog slavlja u Bleiburgu, nisu u biskupskoj odjeći podmetnuli nekog obrijanog pravoslavnog kaluđera iz manastira Žiča kod Kraljeva.

Tko zna kakve će nam strahote još otkriti velečasni Miklenić, kakvim su nas sve karnevalskim prerušavanjima doveli u bludnju naši neprijatelji. Glas Koncila mogao bi možda cijeli feljton objaviti o takvim podlostima, iz tjedna u tjedan, u nastavcima da objasne čitateljima tko se u šta oblačio i presvlačio, od Jasenovca i Stare Gradiške do Medačkog džepa, Pakračke poljane, Lore i Ahmića, na svim mjestima gdje je neki srpski, komunistički, židovski ili muslimanski dušmanin prevarom učinio da sramota padne na naš blagi, mirni, dobrodušni i bogobojazni hrvatski puk, na ove nevine, prečiste jaganjce koji nikome zla niti žele niti čine, nego ih svi redom jadne i nevoljne gaze, pljačkaju, muče i ubijaju.


Ante Tomić

Izdvajamo