"Nakon što sam život proveo u novinarstvu, plemenitoj profesiji čiji je utjecaj debelo podcijenjen, duboko sam zainteresiran za razvoj novinarstva. Želim biti među zaslužnima da se mladi, karakterni i sposobni ljudi zainteresiraju za novinarstvo, kao i da oni koji se bave tim poslom dobiju mogućnost da razvijaju svoje vještine", zapisao je u svojoj oporuci novinski magnat Joseph Pulitzer (1847. - 1911.), čije ime nosi najglasovitija nagrada za novinarstvo.
Premda su moral i borba za ideale lajtmotivi Pulitzerove oporuke, utemeljitelj nagrade baš i nije bio mimoza. Njemu naklonjeni reći će da je Pulitzer u nadmetanju s Hearstom postao svjestan koliko novinarstvo može nisko pasti u borbi za tiražu, te da se svesrdno trudio da spere ljagu s imena.
Dodat će i da je najvećim dijelom bio strastven i beskrompomisan novinar koji je ukazao na niz slučajeva korupcije i društvenih nepravdi. Pulitzer je Sveučilištu Columbia dva puta nudio novac kojim bi se pokrenuo studij novinarstva. Njegov novac prvi je put odbijen, no početkom 20. stoljeća novi dekan odlučio je prihvatiti novac.
Godine 1912. osnovana je Columbia School of Journalism. A 1917. dodijeljene su prve Pulitzerove nagrade: po četiri za novinarstvo i književnost, jedna za obrazovanje te četiri stipendije. Svjestan da će se novinarstvo s vremenom mijenjati, Pulitzer je u oporuku stavio i dodatak da odbor ima pravo mijenjati kategorije, kao i to da ima pravo nikome ne dodijeliti nagradu ako su razmatrani radovi "ispod razine".
Prvu opasku odbor je iskoristio pa se tako danas Pulitzer dodijeljuje u 21 kategoriji. Četrnaest ih se odnosi na novinarstvo, a sedam na književnost i glazbu. Najprestižnija je nagrada za javnu službu. Riječ je o jedinoj nagradi koja ne donosi novčanu nagradu i ne dodjeljuje se pojedincu, nego novinama.
Ove godine takva je nagrada pripala poslovnom dnevnom listu Wall Street Journal za istraživanje pronevjera i korupcije s antedatiranjem opcija za dionice namijenjene direktorima tvrtki, što je rezultiralo brojnim istragama i otpuštanjima u američkim korporacijama.
Premda bi teško mogli osporiti ulogu i važnost nagrađenih tekstova, Pulitzerov odbor sve se češće susreće s kritikama da svojim odabirom više odaje priznanje novcu i moći, nego istinskom talentu i hrabrosti. American Journalisam Review lani je napravio analizu dosadašnjih dobitnika, a tekst su naslovili "Pulitzerov kartel".
Prema analizi, najviše nagrada su dobili novinari četiriju najpoznatijih američkih dnevnih novina. New York Times dosad je osvojio 93 nagrade, Washington Post 44, Los Angeles Times 39, a Wall Street Journal 31. Ono što pobuđuje nedoumice jest da je moćna četvorka u šezdesetim godinama osvojila 15 posto svih nagrada, u sedamdesetima 22 posto, u osamdesetima 24 posto, devedesetima 32 posto, da bi se postotak u prvih šest godina ovog desetljeća popeo na 52 posto.
Tom postotku nemalo je pridonijelo i čak sedam nagrada koje su 2002. otišle u ruke novinara New York Timesa. Pulitzerov odbor tvrdi da nema govora o naklonjenosti žirija velikim igračima, te ističe da se radi o složenom sustavu odabira u koji je uključen impresivan broj ljudi. Ugled nagrade brane i time da su je najčešće dobivali radovi od opće važnosti u kojima se razotkrivalo korupciju, branilo građanska prava i slično.
Svjesni su da je statistiku teško osporiti, ali napominju da je kriterij izvrsnost te da spomenute novine, ipak, zapošljavaju najbolje novinare i najbolje urednike. Kritičari Pulitzera napominju da se tijekom proteklih petnaestak godina broj zaposlenih u američkim novinama smanjio za oko 80.000, a vlasnici novina koje su nekoć bile rasadnici Pulitzerom nagrađenih priča stalno režu troškove.
U tim uvjetima gotovo je nemoguće formirati timove ljudi koji bi se koncentrirali na jednu priču, što si može priuštiti jedan New York Times. Upozoravaju da je nekoć velika četvorka imala ozbiljnu konkurenciju i napadaju korporacije kojima je jedino bitno smanjiti troškove i ne zanima ih trošenje novca na priče koje bi mogle osvojiti Pulitzer.
Umjesto da zaštiti dobre novinare koji u takvim uvjetima rade dobre priče, Pulitzerov odbor je, prigovaraju kritičari, odabrao liniju manjeg otpora i tako pretvorio nagradu u brand koji profesor novinarstva Edward Wasserman uspoređuje s Rolls Royceom: "visokokvalitetan proizvod koji je većini nedostupan i neisplativ. I kao takav nikako ne može služiti kao uzor ostatku struke, a kamoli utjecati na poboljšanje stanja u novinarstvu."
Adriana Piteša
Premda su moral i borba za ideale lajtmotivi Pulitzerove oporuke, utemeljitelj nagrade baš i nije bio mimoza. Njemu naklonjeni reći će da je Pulitzer u nadmetanju s Hearstom postao svjestan koliko novinarstvo može nisko pasti u borbi za tiražu, te da se svesrdno trudio da spere ljagu s imena.
Dodat će i da je najvećim dijelom bio strastven i beskrompomisan novinar koji je ukazao na niz slučajeva korupcije i društvenih nepravdi. Pulitzer je Sveučilištu Columbia dva puta nudio novac kojim bi se pokrenuo studij novinarstva. Njegov novac prvi je put odbijen, no početkom 20. stoljeća novi dekan odlučio je prihvatiti novac.
Godine 1912. osnovana je Columbia School of Journalism. A 1917. dodijeljene su prve Pulitzerove nagrade: po četiri za novinarstvo i književnost, jedna za obrazovanje te četiri stipendije. Svjestan da će se novinarstvo s vremenom mijenjati, Pulitzer je u oporuku stavio i dodatak da odbor ima pravo mijenjati kategorije, kao i to da ima pravo nikome ne dodijeliti nagradu ako su razmatrani radovi "ispod razine".
Prvu opasku odbor je iskoristio pa se tako danas Pulitzer dodijeljuje u 21 kategoriji. Četrnaest ih se odnosi na novinarstvo, a sedam na književnost i glazbu. Najprestižnija je nagrada za javnu službu. Riječ je o jedinoj nagradi koja ne donosi novčanu nagradu i ne dodjeljuje se pojedincu, nego novinama.
Ove godine takva je nagrada pripala poslovnom dnevnom listu Wall Street Journal za istraživanje pronevjera i korupcije s antedatiranjem opcija za dionice namijenjene direktorima tvrtki, što je rezultiralo brojnim istragama i otpuštanjima u američkim korporacijama.
Premda bi teško mogli osporiti ulogu i važnost nagrađenih tekstova, Pulitzerov odbor sve se češće susreće s kritikama da svojim odabirom više odaje priznanje novcu i moći, nego istinskom talentu i hrabrosti. American Journalisam Review lani je napravio analizu dosadašnjih dobitnika, a tekst su naslovili "Pulitzerov kartel".
Prema analizi, najviše nagrada su dobili novinari četiriju najpoznatijih američkih dnevnih novina. New York Times dosad je osvojio 93 nagrade, Washington Post 44, Los Angeles Times 39, a Wall Street Journal 31. Ono što pobuđuje nedoumice jest da je moćna četvorka u šezdesetim godinama osvojila 15 posto svih nagrada, u sedamdesetima 22 posto, u osamdesetima 24 posto, devedesetima 32 posto, da bi se postotak u prvih šest godina ovog desetljeća popeo na 52 posto.
Tom postotku nemalo je pridonijelo i čak sedam nagrada koje su 2002. otišle u ruke novinara New York Timesa. Pulitzerov odbor tvrdi da nema govora o naklonjenosti žirija velikim igračima, te ističe da se radi o složenom sustavu odabira u koji je uključen impresivan broj ljudi. Ugled nagrade brane i time da su je najčešće dobivali radovi od opće važnosti u kojima se razotkrivalo korupciju, branilo građanska prava i slično.
Svjesni su da je statistiku teško osporiti, ali napominju da je kriterij izvrsnost te da spomenute novine, ipak, zapošljavaju najbolje novinare i najbolje urednike. Kritičari Pulitzera napominju da se tijekom proteklih petnaestak godina broj zaposlenih u američkim novinama smanjio za oko 80.000, a vlasnici novina koje su nekoć bile rasadnici Pulitzerom nagrađenih priča stalno režu troškove.
U tim uvjetima gotovo je nemoguće formirati timove ljudi koji bi se koncentrirali na jednu priču, što si može priuštiti jedan New York Times. Upozoravaju da je nekoć velika četvorka imala ozbiljnu konkurenciju i napadaju korporacije kojima je jedino bitno smanjiti troškove i ne zanima ih trošenje novca na priče koje bi mogle osvojiti Pulitzer.
Umjesto da zaštiti dobre novinare koji u takvim uvjetima rade dobre priče, Pulitzerov odbor je, prigovaraju kritičari, odabrao liniju manjeg otpora i tako pretvorio nagradu u brand koji profesor novinarstva Edward Wasserman uspoređuje s Rolls Royceom: "visokokvalitetan proizvod koji je većini nedostupan i neisplativ. I kao takav nikako ne može služiti kao uzor ostatku struke, a kamoli utjecati na poboljšanje stanja u novinarstvu."
Adriana Piteša