NIKICA VALENTIĆ

Puno mi je skuplje proizvoditi nego kupovati vino

Nikica Valentić

Čudo je koliko je svaka berba drugačija, koliko pozicija bačve u podrumu može utjecati na kvalitetu

ZAGREB - Ima tome desetak godina da je Nikica Valentić kupio kamenjar na Pelješcu, 7000-8000 kvadrata surova terena oko kojega nije čudo vidjeti da prođu čaglji. Podsjetilo ga, kaže, na Liku. Tako je valjda u sebi stvorio nekakav kompromis između ličkih gena, ugode Mediterana i želje da, nakon što je trideset godina kušao, slušao i čitao, napravi svoje vino. Sad tamo petu godinu raste par tisuća loza sorte plavac mali - dingač. “To što proizvedem još nije pravi proizvod, sorta je premlada, treba biti najmanje 10-15 godina stara loza”, u zagrebačkom uredu pokazuje pelješke fotografije, nastale većinom još kad su bageri čistili zemlju od kamena. “Prije 50 godina u tom kamenjaru nije mogao biti vinograd, nije za to bilo tehničkih mogućnosti. Strojevima smo vadili krupno kamenje, sagradili suhozide, da voda ne odnese sve… Teza je svih koji vole dingač da je najbolji onaj s kamena”.

Butelje za sebe i prijatelje

Zašto je baš htio dingač? Je li zbog dingača došao na Pelješac ili zbog Pelješca napravio dingač? “Mislim da to može biti jedno od najboljih mediteranskih vina. Čudo je koliko je svaka berba drugačija, svaka godina drugačija, koliko pozicija bačve u podrumu može utjecati na kvalitetu, na pretakanje vina. Učim se, nikad neću biti profesionalni proizvođač vina, niti imam ambicije. Kanim proizvoditi par tisuća butelja za sebe i za prijatelje. Želja mi je, možda će zvučat’ prepotentno, raditi jedan od najboljih dingača, jer to ne radim komercijalno. Moram još puno učiti, moram enologe konzultirati. Više ću se time baviti u vremenu koje dolazi.”

Vina ga, priča, intrigiraju još od studentskih dana. “Već dobrih 30 godina, otkad sam u Zagrebu, bavim se skupljanjem vina. Imam u Zagrebu malu vinoteku, možda 2000-3000 butelja, i prostor za druženje koji nije veliki, ali ima dušu.

Bijeg na Pelješac i u Konavle

Puno se puta društvo kod mene nalazilo, tako sam se i educirao kroz kontakte sa svim vodećima podrumarima u Hrvatskoj. Onda me, korak po korak, počelo zanimati vinogradarstvo.” Učiti je počeo davno, što čitajući priručnike, što slušajući što pričaju znalci. “I tako sam postao poluobrazovani stručnjak. Svi se petljaju u vina, svi misle da znaju o vinima puno, ja znam da znam malo do srednje. Jasno da to nije znanje koje bi bilo dovoljno za nekakvo ozbiljnije bavljenje vinima.”

Još jednom - zašto Pelješac? “Imam u Dubrovniku stan već 30 godina. Nekad sam puno vremena provodio po ondašnjim muzejima i bibliotekama. No, nakon dva-tri dana, Dubrovnik mi, ima tome već dugo, postane prenaporan. Sad više i ne idem svake godine, već svake druge. Budem po 10-ak dana, od čega pola vremena provodim na Pelješcu i u Konavlima. Možda je to odraz nekakve moje ličke navike i potrebe, rođen sam pod Velebitom, puno hodam, planinarim.”

Vinograd na Pelješcu zasad obilazi jednom godišnje. “Idem sam, jer supruga nije sklona kamenjaru, njoj je draži Dubrovnik. Pelješac je mir, tišina. Odmara me taj surovi pejzaž. Malo sam ja tu fizički radio… Više hodam i obilazim podrume prijatelja. Taj vinograd nije za profesionalni posao, premalo je, ali je opet preveliko da ja to mogu sam u par dana.”

Nikica Valentić ima 60 godina i uredno posložen plan za mirovinu. “Kroz pet godina, kad napunim 65, povlačim se iz ovog posla, bavit ću se malo vinom za svoju dušu. Čvrsto sam si zadao da ću maksimalno do 65. biti u operativi, to je apsolutno krajnji rok kad ću se povući.

Potpuno sam svjestan da ne možeš operativni posao voditi sa 70 godina kao sa 40. Nakon što sam se povukao iz politike, htio sam nastaviti posao u građevini, jer to sam i počeo prije 30 godina. Htio sam stvoriti obiteljsku firmu, sad je stara 15 godina i još će trebati najmanje 15 da to pusti korijene. Sin mi ima 27 godina, vodi financije kod nas, ima ambicija i on to pomalo preuzima… Moja je ambicija u mirovini malo biti u vinogradu, malo pisati. Urediti nekakve bilješke koje imam. Pokušat ću za jedno pet godina, ako budem živ možda čak i kasnije, kad se veća distanca napravi, posložiti kronologiju događaja od 1988., možda već od 1971. Volio bih biti malo u Dubrovniku, malo u Zagrebu, i češće otići u Gospić. Tamo sad idem svaka dva mjeseca na grob roditelja. I dok sam živ, ići ću dolje, jer jako sam vezan za Liku.”

Ponekad plače od bolova

Kako to da onda umirovljeničke dane ne vidi negdje bliže brdima i Velebitu? “Svjestan sam da ne mogu na deset strana, a stan u Dubrovniku imam dugo, 30 godina. Moja je generacija otišla iz Gospića, ja više ne poznam tamo nikoga od sadašnje generacije mladih ljudi. Objektivno tamo ne bih mogao imati socijalni život na koji sam navikao, volim se puno družiti s ljudima”, govori, pa doda: “Kad pričamo o hobijima, bolje da vam nešto kažem o knjigama i planinama, to su mi puno duži hobiji negoli vinograd…”

Planinarenja se nije odrekao ni teškom artritisu unatoč. “Moja je dijagnoza takva da su doktori davno mislili da ću imati problema s hodanjem. Zato baš puno hodam po šumi, ja sam lički tvrdoglav. Jednom tjedno idem na Medvednicu, Žumberak ili Samoborsko gorje. To je stalno društvo, nas četiri-pet, uglavnom pravnika. U šumu nije pametno ići sam. Među prvima se popnem na najviši vrh. Istina, nakon toga, kad se ohladim, plačem od bolova… Zato mi je puno jednostavnije hodati po Plješivici i Sljemenu negoli po Velebitu.”

Zadovoljstvo u razmišljanju

Knjige je počeo skupljati na fakultetu. “Imam kolekciju od 5000-6000. Uglavnom je to povijest, filozofija, klasična književnost. Pokušavam doći do nekih ozbiljnijih starih knjiga. Razmišljam da, ako skupim još nešto, to sve poklonim gospićkoj gradskoj knjižnici. Kad je dobar prijatelj, Dražen Budiša, bio kod mene, malo se iznenadio ugledavši neke knjige. Dražen je radio u Nacionalnoj knjižnici, poslije zatvora, on je stručnjak, pa mi je bio kompliment da je jedan znalac primijetio neka izdanja u mojoj biblioteci.”

Žuri, unuke vodi na Sljeme. Razgovor se vraća na dingač. “Daleko me više dođe ta butelja vina koju sam proizvedem negoli da kupim. Mogu po nekakvim nižim cijenama kupiti veću količinu, 500 butelja vina. Ali… vinograd je zadovoljstvo, iako je ponekad i muka, no čovjek živi od iluzija.” Tako od dingača stignemo do “Trgovca kišom” Antonia de Saint Exuperyja, lika koji, dok umire od žeđi u pustinji, sanja kišu i umire sretan. “Često tako čovjek samo sanjari i sanja… Možda ni ja svoj vinograd neću razmahati, ali već sama činjenica da o tome razmišljam čini zadovoljstvo. To je moj nekakav plan, ali ljudi snuju, a Bog odlučuje…”

Izdvajamo