Na Hrvatskoj radioteleviziji ništa nova, ukratko bih sažeo rad novoga čelništva. U nas ravnatelja HRT-a biraju političari i po toj proceduri ona nije javna nego državna ustanova. Po toj shemi političari su glavni, a nisu novinari. Na njima je da se političarima suprotstave. Ako žele. A mnogi ne žele. Odnosno žele, ali samo nekima. S obzirom na takvu stvarnost, novinari su poslovično oprezni, a političari poslovično nestrpljivi. Vladajući lako nađu poslušnog šefa, no i takav je dijete sistema, koji se rado neće zamjeriti nikome u mastodontskoj zgradi na zagrebačkom Prisavlju. Malko će pogurnuti “svoje”, a “njihove” će malko zaturiti. I to je sve.
Ne vjerujem da će ova vlast biti nemilosrdnija prema HTV-ovim novinarima nego što je bila prošla. Primjerice, nisu zaprijetili da će im, po potrebi, ukinuti žanrovski najvažniju informativnu emisiju, Dnevnik. Prosječan gledatelj HTV-a zacijelo se sjeća kako je Dnevnik 3, onaj nakon 22 sata, nestao s ekrana, bez objašnjenja, polovicu godine uoči proteklih predsjedničkih izbora. Očekivala se uvjerljiva pobjeda tad aktualnog predsjednika Ive Josipovića, osobito ako građani unaprijed zaključe da nema smisla poduprijeti izazivača/izazivačicu, to više ako se izbori neće reklamirati. Ionako su, kobajagi, odlučeni...
Kad je Josipović izgubio, voditelji HTV-ova izbornog programa, Togonal i Novokmet, drhtavim su glasom premetali papire u rukama kao da su upravo doznali jako tužnu vijest!
Središnji se Dnevnik za mandata Radmanova pokušao produljiti na cijeli sat. I premješten je u nekakav, s obzirom na konkurenciju Nove TV I RTL-a, kompromisan termin: 19 sati. Odustavši brzo od sata, nastojali su se razvući makar na 45 minuta, potrpavši u emisiju silu nevažnih priloga, bizarnosti iz provincije.
Tako je i sad. Dnevnik HTV-a u debeloj je sjeni Dnevnika Nove TV, a sadržajnije su od njega i RTL-ove vijesti.
Kako je startala nova ekipa uredničko-voditeljska, tako će i ostati. Opstala je u Dnevniku središnjem Marta Šimić Mrzlečki, zapravo najuvjerljivija u staroj garnituri, a novo je u Dnevniku to što umjesto da slušamo i gledamo pet minuta Milanovića, slušamo i gledamo, kao protekli utorak, pet minuta Karamarka. Lamentira o odluci što je donesoše premijer Orešković i predsjednica Grabar-Kitarović, čijih izjava nema. Teško će se tako do gledatelja... Osobito samo s jednim voditeljem, s obzirom na to da je emisija preduga da je i dvoje isprate. Osobito ne s Branimirom Farkašem ili Mirjanom Posavec u glavnoj ulozi. Nadaju se kao blijede kopije svojih ionako blijedih prethodnika, Sanje Milkleušević-Pavić, Đurice Dropca, Zdravka Kleve (jedva sam ga se sjetio). Neće mi nedostajati. Jedino su televizičniji od Stipe Alfiera, čiji je hladan, suh glas uvjerljivo proizvodio nenadmašan pesimizam. Koristio bih ga jedino da čita osmrtnice.
Izazov novoj garnituri predstavlja dvojba: “Je li bolje da vratimo središnji Dnevnik u naš klasičan termin od 19.30 sati ili je bolje da ga ostavimo da se šverca između dva dnevnika komercijalnih postaja?” Odgovor: svejedno je što odlučite.