ZAGREB
- Zakonsko definiranje minimalne plaće, sudeći po istraživanju Ekonomskog instituta, neće osobito potaknuti na traženje posla onih koji su trenutačno na burzi. Mnogi nisu spremni raditi ni za prosječnu, a kamoli za minimalnu plaću.
U studiji koja se bavi regionalnim razlikama na tržištu rada navodi se da su najzahtjevniji nezaposleni stanovnici Virovitičko-podravske i Ličko-senjske županije koji su spremni prihvatiti posao samo ako će biti plaćen 30 posto više od prosječne plaće. Na drugoj strani spektra je Karlovačka županija i Zagreb, gdje su nezaposleni spremni raditi i za 87 posto prosječne plaće. U tim je županijama, očekivano, i niža stopa nezaposlenosti.
- Rezultati pokazuju da se razlike u stopi nezaposlenosti mogu objasniti očekivanom plaćom onih bez posla, njihovom nespremnošću da traže posao izvan područja u kojem žive, udjelom žena u aktivnoj populaciji te strukturom ekonomske aktivnosti u regiji i spremnošću nezaposlenih da prihvate posao koji traži manje kvalifikacije - objašnjava Valerija Botrić u upravo objavljenom radu "Regionalne razlike na tržištu rada u Hrvatskoj" koje pokriva razdoblje 2000-2005.
Razlike u nezaposlenosti u hrvatskim županijama u tom su se razdoblju kretale od pet posto u Krapinsko-zagorskoj do 28 posto u Šibensko-kninskoj županiji.
Ipak, glavno objašnjenje za velike razlike u nezaposlenosti je profil raspoložive radne snage, odnosno "ljudski kapital" koji se određuje godinama školovanja. Ta se radna snaga lakše prilagođava traženim promjenama. Dvije županije, Zagrebačka i Primorsko-goranska, imaju mnogo obrazovaniju radnu snagu od ostalih.
Dok je prosjek za Hrvatsku školovanje od 9,3 godine, u Zagrebu radna snaga ima 11,3 godine škole, a u Primorsko-goranskoj županiji 10,6 godina. U tim županijama najniža je i stopa nezaposlenosti. Najmanje obrazovanu radnu snagu imaju Požeško-slavonska i Virovitičko-podravska županija u kojima je prosjek školovanja 8,5 godina.
Županije koje značajno zaostaju prema godinama školovanja one su u kojima je poljoprivreda još vrlo važna, objašnjava Valerija Botrić. Ipak, unatoč nezadovoljavajućem profilu radne snage, Virovitička županija nema visoku nezaposlenost, što govori da su u ovom slučaju presudni drugi kriteriji. Za razinu nezaposlenosti važna je i geografska mobilnosti radne snage, koja je u Hrvatskoj vrlo mala.
Spremnost za prihvaćanje posla u drugoj sredini nije velika ni u drugim zemljama, ali kompenzira se većom stopom participacije. Međutim, u Hrvatskoj je i participacija vrlo niska. Mnogo je ovisnog, a malo aktivnog stanovništva. Rano umirovljenje promovirano 90-ih "pomoglo je u promicanju neaktivnosti kao poželjnog životnog stila, a to je teško promijeniti". Ipak, izglednijom se smatra veća participaciju na tržištu rada nego veća geografska mobilnost jer su mnogi vlasnici kuća.
Marina Klepo
U studiji koja se bavi regionalnim razlikama na tržištu rada navodi se da su najzahtjevniji nezaposleni stanovnici Virovitičko-podravske i Ličko-senjske županije koji su spremni prihvatiti posao samo ako će biti plaćen 30 posto više od prosječne plaće. Na drugoj strani spektra je Karlovačka županija i Zagreb, gdje su nezaposleni spremni raditi i za 87 posto prosječne plaće. U tim je županijama, očekivano, i niža stopa nezaposlenosti.
- Rezultati pokazuju da se razlike u stopi nezaposlenosti mogu objasniti očekivanom plaćom onih bez posla, njihovom nespremnošću da traže posao izvan područja u kojem žive, udjelom žena u aktivnoj populaciji te strukturom ekonomske aktivnosti u regiji i spremnošću nezaposlenih da prihvate posao koji traži manje kvalifikacije - objašnjava Valerija Botrić u upravo objavljenom radu "Regionalne razlike na tržištu rada u Hrvatskoj" koje pokriva razdoblje 2000-2005.
Razlike u nezaposlenosti u hrvatskim županijama u tom su se razdoblju kretale od pet posto u Krapinsko-zagorskoj do 28 posto u Šibensko-kninskoj županiji.
Ipak, glavno objašnjenje za velike razlike u nezaposlenosti je profil raspoložive radne snage, odnosno "ljudski kapital" koji se određuje godinama školovanja. Ta se radna snaga lakše prilagođava traženim promjenama. Dvije županije, Zagrebačka i Primorsko-goranska, imaju mnogo obrazovaniju radnu snagu od ostalih.
Dok je prosjek za Hrvatsku školovanje od 9,3 godine, u Zagrebu radna snaga ima 11,3 godine škole, a u Primorsko-goranskoj županiji 10,6 godina. U tim županijama najniža je i stopa nezaposlenosti. Najmanje obrazovanu radnu snagu imaju Požeško-slavonska i Virovitičko-podravska županija u kojima je prosjek školovanja 8,5 godina.
Županije koje značajno zaostaju prema godinama školovanja one su u kojima je poljoprivreda još vrlo važna, objašnjava Valerija Botrić. Ipak, unatoč nezadovoljavajućem profilu radne snage, Virovitička županija nema visoku nezaposlenost, što govori da su u ovom slučaju presudni drugi kriteriji. Za razinu nezaposlenosti važna je i geografska mobilnosti radne snage, koja je u Hrvatskoj vrlo mala.
Spremnost za prihvaćanje posla u drugoj sredini nije velika ni u drugim zemljama, ali kompenzira se većom stopom participacije. Međutim, u Hrvatskoj je i participacija vrlo niska. Mnogo je ovisnog, a malo aktivnog stanovništva. Rano umirovljenje promovirano 90-ih "pomoglo je u promicanju neaktivnosti kao poželjnog životnog stila, a to je teško promijeniti". Ipak, izglednijom se smatra veća participaciju na tržištu rada nego veća geografska mobilnost jer su mnogi vlasnici kuća.
Marina Klepo