Kada je Rajko Grlić u emisiji “Nedjeljom u 2” objavio da su njegov film “Neka ostane među nama” u prva četiri dana prikazivanja vidjele četiri tisuće gledatelja, filmski znalci koji se razumiju u takve brojke vjerojatno su progunđali: “Čudna mi čuda, pa strani hitovi znaju ostvariti i pet puta bolje rezultate”. Možda, ako misle na “Avatar” ili filmove iz serijala “Sumrak”, međutim, ta ostvarenja stižu u naša kina s puno većim brojem kopija (“Avatar” ih je imao 20, a Grlićev film samo šest) i barnumskom plaćenom reklamom, koju podmiruje strani partner, da bi poslije pobrao vrhnje od zarade u kinima.
Sveprisutan u medijima
Osim toga, hollywoodski hitovi znaju kome se obraćaju, ponajprije mlađoj publici kojoj odlazak u lokalni multipleks predstavlja obavezan provod, dok “Neka ostane među nama” računa na sredovječnu generaciju, koju baš nije tako lako pokrenuti iz fotelja.
Da Grlićev rezultat zbilja nije loš, postalo je jasno pogotovo sada, nakon dva tjedna prikazivanja njegova filma, koji je zaključno s ovom srijedom vidjelo deset i pol tisuća gledatelja. Bilo bi ih i malo više da u srijedu u riječkom kinu nije pukla “ksenonka” za projekciju, pa taj dan obje predstave otkazane. Budući da je pad u odnosu na prethodni tjedan vrlo mali, očito je da je usmena predaja vrlo dobra i da bi ukupni zbir mogao biti negdje između 20 i 25 tisuća gledatelja, što je zbilja odlično. Pa “Metastaze” Branka Schmidta imale su malo više od 27 tisuća gledatelja i tjednima intrigirale domaće medije senzacionalnim uvidom u naličje zagrebačkog polusvijeta. Nije baš da je Grlić sve prepustio slučaju i da je ta gledanost stigla niotkuda. Nema hrvatske ilustrirane revije, političkog tjednika ili dnevnika koji nije posvetio znatan prostor njegovim glumcima i glumicama, sudjelovao u raspravama o preljubu bračnog partnera i napuhivao zahtjev neke minorne udruge da se film zabrani zbog pornografije. No, tako se to radi! Borba za publiku gadan je posao, počevši od definiranja kome je film namijenjen pa do toga kakvim će se mamcima gledatelja privući u kina. Grlić je pokazao da zna što je filmski marketing još početkom osamdesetih, kada su njegovi filmovi “Samo jednom se ljubi” i “U raljama života” ostvarivali u prosjeku oko sto tisuća gledatelja samo u Zagrebu.
Izlazimo iz mraka
Bila su to, istina, druga vremena, kada još nije bilo ni videoteka niti komercijalnog televizijskog programa, međutim, već su tada Grlićevi suradnici znali kako svratiti pozornost na proizvod koji promoviraju, od glazbe na radiopostajama do podložaka za čaše u kafićima. Hrvatski je film u tom razdoblju žestoko “grizao” kako bi ostvario što veći broj gledatelja, pa se današnjih deset tisuća tada mnogima činilo kao gadan podbačaj. Ipak, nema drugog načina nego raditi upravo ovo što sada radi Grlićeva ekipa - potpirivati znatiželju, golicati erotskim isječcima iz filma, mamiti obećavanjem nezaboravne pustolovine. Jedino se tako hrvatska kinematografija može izvući iz slijepe ulice. Znate li da su krajem prošle godine filmovi Dejana Šorka “U zemlji čudesa” i Nevena Hitreca “Čovjek ispod stola” sve zajedno skupili 600 gledatelja, i to tijekom dva tjedna prikazivanja?! Moglo se to naslutiti već u trenutku kada su projekti bili odobreni za realizaciju, no nevolja je što se u tadašnjem fondu pri ministarstvu kulture uopće nije vodilo računa o tome kakve su šanse da spomenuti filmovi privuku publiku. Čini se da postupno izlazimo iz razdoblja kada je to bilo posve svejedno.
Promišljena reklama
Fenomenalnu bitku izvojevala je i ekipa filma “Na putu”. Nakon tri tjedna prikazivanja film je skupio 13 tisuća i 266 gledatelja, i to sa samo pet kopija. Reći ćete - pa taj je film imao golemu reklamu kada je prikazan na berlinskom festivalu, svi su se raspisali o Zrinki Cvitešić kada je izabrana među europske zvijezde koje dolaze, a i Leona Lučeva malo je koja domaća revija zaobišla. Nesumnjivo, “Na putu” ne bi u nas imao toliko gledatelja da u njemu glavne uloge nisu igrali hrvatski glumci, no redateljica Jasmila Žbanić nije ih izabrala zbog kalkulacije s našim tržištem (to bi joj ionako bilo besmisleno!), nego zato što su joj najbolje odgovarali za te uloge. Pritom jedan od glavnih aduta nije ni korišten: film, istina, nije dobio nijednu nagradu u Berlinu, ali pročitaju li se festivalske recenzije - poput one u uglednom Screen Internationalu - očito je da svi respektiraju sarajevsku redateljicu kao novu veliku autoricu europskog filma. Možda je dio gledatelja došao u kino zato što im se svidio njezin prethodni film “Grbavica”, možda ih je impresionirala berlinska halabuka, a možda ih uistinu zanima problem vehabija u Bosni: bez obzira na motiv, pretpostavljam da je razočaranih bilo vrlo malo.
Projekt ‘Kino u gostima’
Hrvatski koproducent Živa film povukao je impresivan potez kada je pokrenuo dodatnu akciju “Kino u gostima”, svjestan da je film u multipleksima dostupan samo stanovništvu velikih gradskih centara. Stoga su organizirali projekcije u posebnim dvoranama u gradovima koji nemaju kina - u Karlovcu, Krapini, Trogiru i Umagu. Ukupni rezultat? Gotovo 18 tisuća gledatelja, a dodatne projekcije se još ugovaraju. Kada sve završi, “Na putu” će imati više gledatelja od “Grbavice”, dobitnika Zlatnog medvjeda u Berlinu.
“Neka ostane među nama” i “Na putu” potpuno mijenjaju sliku o filmu s ovih prostora koji domaćeg gledatelja zaintrigira samo u iznimnim situacijama. Preuzme li se u doslovno svakoj prilici strategija koju su ta dva filmska tima primijenila da njihov proizvod dođe do publike, bolji dani za domaću kinematografiju definitivno su pred nama.