U Hrvatskoj gotovo da i nema političara i političkog programa koji ne govori o skupoći i neučinkovitosti lokalne države - općina, malih gradova i županija. Svi su redom nezadovoljni što u Hrvatskoj postoji čak 376 takvih lokalnih jedinica države s manje od pet tisuća stanovnika, koje nisu u stanju vlastitim prihodima pokriti ni trošak administracije. Mediji su prepuni horor priča o nesređenosti zemljišne dokumentacije, blokiranju investicija, malverzacijama državnom imovinom, “uhljebljivanju” provincijalnih političara i sličnome, dok istodobno većina tih malih “lokalnih država” zaostaje u razvoju, gubi stanovnike i prihode kojima bi nešto mogla promijeniti nabolje, a s njima i sam smisao svoga postojanja.
Pa ipak se ništa ne mijenja.
Čovjek bi pomislio da je politici i političarima ipak lakše i u nedostatku boljih ideja prekrajati administrativnu kartu države, spajati i razdvajati općine ili uvoditi nove vrste jedinica, npr. regije, nego smisliti i provesti plan kako neki kraj izvući iz tehnološkog, ekonomskog i civilizacijskog nazadovanja, pa ipak nije tako. Za većinu građana to je misterij.
Pojava Mosta nezavisnih lista donijela je svjetlo na kraju tunela. “Da, slažemo se...”, hitro su na Mostov radikalni program za reformu lokalne uprave i samouprave odgovorili i HDZ-ova i SDP-ova koalicija. I premijer Orešković stavio je tu reformu među svoje prioritete. Ali, napor je već izgubio tonus, entuzijazam je splasnuo. Na nedavni novinarski upit kada će reforma krenuti, Mostov čelnik i potpredsjednik Vlade Božo Petrov odgovorio je kako će im barem šest mjeseci trebati da načine analizu stanja pa će tek onda moći prionuti poslu... Zašto je to tako? Zašto Hrvatska i u 21. stoljeću zadržava teritorijalnu organizaciju iz 19. stoljeća?
Na to i sva druga pitanja o organizaciji, nekvaliteti i neodrživosti hrvatske lokalne uprave i samouprave odgovorio je ovih dana svojom knjigom Josip Jambrač. A Jambrač jako dobro zna što govori. Gotovo 30 godina radio je u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne države, bio je HNS-ov dožupan Zagrebačke županije, ali je svoj strastveni angažman kanalizirao u znanstvenu serioznost: završio je postdiplomski studij javne uprave, angažirao se u Institutu za javnu upravu i objavio desetak znanstvenih studija, između ostalih i u izdanjima HAZU.
Uz Jambračevu knjigu pod naslovom “Ljudi, ekonomija, država” (nakladnik Izvori, Zagreb) Petrovu nije potrebna baš nikakva dodatna analiza stanja i problema hrvatske lokalne države. A ne treba se puno domišljati ni kako teritorijalni ustroj države treba preobraziti “u organizaciju sposobnu da prihvati nastavak decentralizacije”, da “funkcionira i bude poput uspješne poslovne organizacije”; ukratko, kako da raskrsti sa “starim, istrošenim modelom upravljanja” i prestane biti anakrona birokracija. Sve to može naći u knjizi Josipa Jambrača.
Razlike između hrvatske lokalne države i teritorijalnog ustroja uspješnih i bogatih europskih zemalja ponekad su šokantne, osobito po stupnju decentralizacije. U Danskoj rashodi lokalne države čine 65 posto ukupnih rashoda države. U rashodima hrvatske “konsolidirane opće države” subnacionalne su jedinice 2013. godine sudjelovale sa simboličnih oko 16 posto rashoda.
I u usporedbi s ostalim članicama EU Hrvatska je u skupini visokocentraliziranih država. U Hrvatskoj je udio prihoda i rashoda lokalne države u bruto domaćem proizvodu (BDP) gotovo upola manji od prosjeka Unije ili triput manji nego u skandinavskim zemljama. Po tom podatku čini se da hrvatska lokalna uprava i samouprava relativno i nije prevelika i preskupa, pa ipak su njome svi duboko nezadovoljni: i građani, i političari i poduzetnici.
Nije problem samo u niskom stupnju decentralizacije koji je “izravno u vezi s konkurentnošću, zadovoljstvom građana i kvalitetom javne uprave”, citira Jambrač Jelenu Budak iz Ekonomskog instituta Zagreb, kao što nije slučajno da su na ljestvici konkurentnosti među prvih 20 nordijske zemlje s najvišim stupnjem decentralizacije. U Hrvatskoj nije napravljena ni jasna podjela ovlasti u provođenju javnih funkcija između središnje države i lokalnih regionalnih jedinica “pa se preklapanje funkcija i odgovornosti čini kao temeljni kamen spoticanja”.
Iste su ovlasti propisane za sve općine, gradove, velike gradove i županijska središta, bez obzira na njihov broj stanovnika, fiskalni kapacitet, stupanj razvijenosti i geografski položaj. To je dovedeno do apsurda: osim obrane te željezničkog i gradskog prometa, sve su druge funkcije podijeljene s najmanje još jednom razinom.
Problem je, dakako, i u veličini lokalnih jedinica: tek one s više od 50 tisuća stanovnika mogu građanima organizirati i isporučiti veći dio potrebnih javnih usluga. Pa zašto se onda hrvatska lokalna država ne modernizira i ne preoblikuje u organizaciju sposobnu da građanima i poduzetnicima osigura “vrijednost za novac”?
Zato što to političarima zapravo ne odgovara, otkriva Josip Jambrač. “O nužnosti reforme javne uprave najviše govore oni koji bi s promjenama najviše izgubili pa nije teško pogoditi zašto se promjene ne događaju.” “Nacionalne političke stranke zapravo čuvaju postojeći ustroj lokalne samouprave jer ona je mjesto njihova opstanka.” Upravljanje takvo kakvo jest “u službi je izbora, usredotočeno na izborne cikluse, akcije i interakcije”.
Nakon ovih Jambračevih riječi možda postaje jasniji fenomen Mosta, organizacije čelnika lokalne samouprave koji ne pripadaju nacionalnim strankama, njihova “antiuhljebljivačkog” programa i žustrog zalaganja za reformu lokalne uprave i samouprave. A koliko je Jambrač u pravu, vidjet ćemo kad i Most osjeti slasti centralne vlasti i polako postane nacionalna stranka.