Nedavne 1999. učitelj engleskog jezika u kineskom gradu Hangzhou Jack Ma odlučio je pomoći malim kineskim tvrtkama da izvoze svoje proizvode pa je, okupivši 20-ak prijatelja i učenika, u svojem malome stanu osnovao tvrtku Alibaba. Danas Alibaba zapošljava 24.000 ljudi, u rujnu 2014. provela je najveću globalnu javnu ponudu dionica u povijesti, a lani je Forbes bogatstvo Jacka Maa procijenio na 22,5 milijardi US dolara.
Nakon što je kratko vrijeme radio u tvrtki za veleprodaju lijekova, Dilip Shanghvi posudio je od tate 10.000 rupija (tada oko pet tisuća kuna) i 1983. pokrenuo tvrtku Sun Pharma za proizvodnju litija, lijeka za bipolarni poremećaj. Godine 1994. dionice tvrtke ponuđene su ulagačima i uvrštene na burzu, a deset godina kasnije vrijedile su ukupno 27 milijardi dolara. Danas je Sun Pharma najveći indijski proizvođač lijekova, zapošljava 16.000 ljudi, a Shanghivi je drugi najbogatiji Indijac s imovinom vrijednom 12,8 milijardi dolara.
Ahmet Nazif Zorlu napustio je 1959. studij i sa 15 godina zaposlio se u obiteljskoj manufakturi tekstila u turskom gradiću Babadagu. Petnaest godina kasnije postao je direktor tvornice, uveo nove tehnologije, razvio logistiku i izašao na globalno tržište, pretvorivši malu obiteljsku tvrtku u megatvornicu zavjesa i poliesterske pređe. Zarađenim novcem kupio je bankrotiralu tvornicu televizora i u njoj primijenio znanja o suvremenoj proizvodnji i distribuciji stečena s tekstilom, osvojio je četvrtinu europskog tržišta televizora i postao vodeći turski izvoznik strojeva za pranje rublja i hladnjaka. Danas Zorlu grupa zapošljava 30.000 ljudi, a Ahmet Nazif Zorlu “težak je” dvije milijarde dolara…
“Te tri priče o uspjehu”, piše Caroline Freund u svojoj knjizi “Bogati ljudi, siromašne zemlje” (Peterson institut za međunarodnu ekonomiju, Washington, DC, SAD), “u velikoj su suprotnosti s ustaljenim vjerovanjima o usponu bogataša u zemljama u razvoju. One pokazuju da bogaćenje ne mora nužno biti posljedica klijentelističkog kapitalizma, nepošteno stečenih privilegija, grabeži prirodnih bogatstava, monopola ili pogodovanja.” Knjiga Caroline Freund važna je jer dolazi u vrijeme kada je svijet gotovo neprekidno bombardiran podacima o nepojmljivim razlikama u bogatstvu između šačice najbogatijih i ostatka čovječanstva. Pored Pikettyjeva “Kapitala u 21. stoljeću”, i međunarodna dobrotvorna organizacija Oxfam svake godine, uoči Davosa, iznova zaprepasti svjetsku javnost tvrdnjom kako skupina ljudi koja bi cijela mogla stati u samo jedan autobus, ili 0,00001 posto stanovnika, posjeduje koliko i siromašnija polovica svih ljudi na kugli zemaljskoj.
Još više od tog nevjerojatnog omjera šokira brzina rasta bogatstva tog “autobusa tajkuna”: u zadnjih 18 godina, dok je svjetski dohodak porastao jedan i pol put, bogatstvo svjetskih dolarskih milijardera učetverostručilo se. I lani je Winnie Byanyima, izvršna direktorica Oxfama, na panelu Svjetskog ekonomskog foruma otkrila kako je 2014. samo 85 ljudi posjedovalo imovine koliko i siromašnija polovica čovječanstva, a 2015. posjedovat će toliko tek 80 superbogataša. Ali…
“Ja ne mislim da bih se nekome trebao ispričavati što sam prije 30 godina pokrenuo poduzeće s dvoje ljudi, a danas ih zapošljavam 179.000 u 111 država svijeta i što u ‘ljudski kapital’ svake godine ulažem najmanje 12 milijardi dolara”, odbrusio je Oxfamovoj šefici Sir Martin Sorrell, glavni izvršni direktor globalnog marketinškog diva WPP-a, a prenio BBC.
“Sorellove riječi pokazuju da je pogrešno svako bogaćenje ocrnjivati kao zabrinjavajuće jer u njegovu je slučaju ono posljedica poduzetničke inicijative od koje su mnogi ljudi imali koristi”, komentira Caroline Freund. Znanstvenica iz Instituta Peterson napravila je divovski pothvat, izradila je bazu podataka o 700 tajkuna iz zemalja u razvoju (dostupna na web stranicama Petersona), ali je najprije odvojila nasljednike i sve one o čijim biznisima odlučuje politika - rentijere, eksploatatore nafte i plina te milijardere koji su se obogatili na privatizaciji (zato valjda u njezinim tablicama nema nikoga iz Hrvatske). Na stranu je gurnula i sve koji su zgrnuli bogatstva u financijama i na nekretninama. Promatrala je samo self-made inovatore, povezala teorijska znanja s empirijskim otkrićima i došla do zaključka koji će mnogima u Hrvatskoj zvučati bogohulno.
Tajkuni poput Jacka Maa, Dilipa Shanghvija ili Ahmeta Nazifa Zorlua pokazatelj su zdravlja neke ekonomije u razvoju, tvrdi Caroline Freund. Njihova pojava pokazuje da se alokacija oskudnih resursa odvija uspješno, a njihovo bogatstvo, ma koliko bilo ekstremno, prirodna i je neizbježna posljedica procesa razvoja i okrupnjavanja biznisa.
Pojava megatvrtki u zemljama u razvoju (siromašnim zemljama, odnosno zemljama juga, a to su za Caroline Freund sve zemlje izvan skupine OECD) analogna je izrastanju velikih poduzetničkih tvrtki u rapidnoj modernizaciji SAD-a i Europe potkraj 19. i na početku 20. Stoljeća, Japana nakon 2. svjetskog rata te Južne Koreje u 60-im i 70-im godinama. No, pritom se ipak nameće pitanje zašto se ekonomski rast ne temelji na većem broju podjednako jakih tvrtki i poduzetnika ili zašto ne na još brojnijim malim i srednjim tvrtkama (“SME”) koje privlače najviše javne pozornosti i državnih poticaja?
Za privredne praktičare tu nema tajne: inovativni i poduzetni biznismeni, čak i unutar iste branše koja je cijela u uzletu, privlače neproporcionalno više resursa i kapitala i istiskuju s tržišta manje produktivne i prodorne konkurente.
A kad okrupne, velika poduzeća osiguravaju razvoj i rast, zapošljavanje i povećanje kvalitete života cijelih nacija. Bez self-made tajkuna inovatora, to, čini se, jednostavno ne ide.