To gore po činjenice, ovaj hegelijanski lapidarij nekako najbolje odgovara raspravi koja je zapodjenuta na osnovi intervjua koji sam nedavno dao za Jutarnji list, a koji je pobudio snažne apologetske reakcije gospođa Slavenke Drakulić i Vesne Pusić. Osnovna dilema koju one postavljaju lako je rješiva. Rezultati istraživanja objavljeni su u znanstvenim časopisima Bogoslovska smotra 80 (2010.) 2 i Društvena istraživanja br. 105-106, a dostupni su i na “hrčku” pa ih je jednostavno pregledati i dobiti željene informacije o metodologiji, autorima, projektu...
Toliko o istraživanju. Ono, nažalost, ionako ne zanima komentatorice. Ovdje bih se želio osvrnuti na nekoliko stereotipa i etiketa koje se i u ovim tekstovima vežu uz Hrvate i načela Katoličke crkve, a nemaju ozbiljnog uporišta.
Hrvati, Crkva i država
Jedan od konstantnih stereotipa koji se uporno veže uz Hrvate i hrvatsku državu jest onaj da je država previše vezana uz Crkvu i da nije dovoljno sekularna. Autori tih sentencija vjerojatno i ne znaju da je sama ideja autonomije Crkve i države te podjele vlasti iz koje se razvija ideja o autonomiji zakonodavne, izvršne i sudske vlasti došla upravo iz Crkve, od pape Gelazija I. u 5. stoljeću.
Nadalje, u suvremenoj Europi postoji daleko veća povezanost Crkve, nacije i države no što je to slučaj u Hrvatskoj. Da spomenemo samo neke, najočitije primjere: britanska kraljica je ujedno i poglavarica Anglikanske crkve i to je državna crkva, isto kao i većina crkava u skandinavskim državama u kojima je iznimno visoka religijska identifikacija uz nisku vjersku praksu. Zašto je to problem u Hrvatskoj? Ili samo Hrvati ne bi smjeli imati svoj nacionalni i vjerski identitet i povezivati ga?
Hrvatima se, uz ostale etikete, kao genocidnost, nacionalizam... lijepi i etiketa vjerske netrpeljivosti. Dok prve dvije etikete dolaze iz staljinističke radionice, ova je vezana uz trend porasta nasilja povezanog s religijskim fundamentalizmom u svijetu i pokušava se bez rezerve “prilijepiti” Hrvatima. Inače, znano je da je specifikum staljinističke torture bio optužiti žrtve za zločine koji se nad njima vrše i tako ih potpuno uništiti, fizički i moralno.
No, to je druga priča. Svakako vezana uz ovaj stereotip, ali ne možemo je ovdje dalje razvijati. Ovdje valja upozoriti na činjenicu da do nasilja povezanog s vjerskim fanatizmom ne dolazi u visokoreligioznim europskim zemljama poput Italije i Poljske, već upravo u sekulariziranim zemljama poput Francuske, Engleske i skandinavskih zemalja. Po mom dubokom uvjerenju, to je sraz dvaju fundamentalizama: religijskog i sekularnog koji su jednako agresivni i opasni. No činjenica je da do sukoba ne dolazi u zemljama visoke religioznosti, uključujući Hrvatsku. Zašto je tome tako, to je stvar za analize - ali tako je, a ne obrnuto.
Ateisti dušobrižnici
Meni je kao vjerniku na jednoj razini, a kao sociologu na drugoj razini fascinantna ova opsjednutost ateista i agnostika pravovjerjem i ortopraksijom, odnosno življenjem vjere vjernika. Tu imamo zanimljivu inverziju.
Dok se ozbiljni katolički moralni i pastoralni teolozi bave analizom vjere i nevjere, pokušavaju razumjeti što se događa u društvu i Crkvi, trezveno analizirajući rezultate empirijskih istraživanja i pažljivo gradeći pastoralne modele i moralne imperative primjerene vremenu, dotle dijele lekcije vjernicima kakvi bi oni vjernici trebali biti. U čemu je poanta kod ovog dušobrižništva ateista i agnostika u Hrvatskoj, to je stvarno sociološki intrigantan i neistražen fenomen.
Većina ljudi u svijetu je religiozna. Većina mladih u svijetu je religiozna. Europa u tom kontekstu predstavlja “exceptional case”. Iz pisanja Slavenke Drakulić ispada da je religioznost neka bolest. To bi značilo da je većina ljudi u svijetu, pa i zapadnom svijetu, uzmemo li u obzir Ameriku, bolesna i izgubljena.
Teško da je tome tako. Bit će ipak prije da je religioznost antropološka konstanta, a odstupanje od iste povijesni kuriozitet koji se dogodio na određenom geografskom području u određenom povijesnom trenutku.
A o ideji da jugoslavenski socijalizam u Hrvatskoj nije priječio religiju, kako to postavlja Slavenka Drakulić, može se samo reći da je ekvivalentna onoj jadnog biskupa Williamsona koji je negirao holokaust. Tisuće vjernika pobijeno je, proganjano i zatvarano u Hrvatskoj kroz 50 godina. Krimen: Hrvati, katolici.
Pobačaj i zabrana
To je velika tema, ali ovako telegrafski: već od sredine II. stoljeća kod kršćana se jasno ustoličila ideja da su pobačaj i čedomorstvo strašni zločini na istoj razini.
To je ostalo do dana današnjega i ostat će do konca svijeta u Katoličkoj crkvi. Suvremena prenatalna medicina samo potvrđuje to uvjerenje stare Crkve koja se svojim moralnim učenjem suprotstavila tim poganskim običajima. U obrani prava na pobačaj često se operira pravom žene na raspolaganje svojim tijelom. To je višestruko kriva teza. Prije svega nije riječ o njezinu tijelu, nego o tijelu djeteta koje je novo biće, ovisno o majci, ali drugo od nje. S druge strane, ne stoji ni ova ideja o potpunoj autonomiji čovjeka u raspolaganju svojim tijelom.
Barem ne u zapadnom civilizacijskom krugu. Kada bi, naime, tome bilo tako, onda bi samoubojstvo bilo legalno kao apsolutna mogućnost raspolaganja tijelom - a nije. Inače, kada je riječ o ovom pitanju, onda dolazi do izražaja ova načelna razlika između Crkve i liberala.
Na načelnoj je razini Crkva kruta, nepopustljiva i beskompromisna, a kada je u pitanju konkretan čovjek koji je zapao u grijeh, zločin, nemoral i svakojaku opačinu koja se može dogoditi biću kakvo je, prema učenju Crkve čovjek, onda je Crkva maksimalno tankoćutna, milosrdna i traži putove da posrnulog, palog čovjeka pridigne, a ne da ga osudi i satre, imajući u vidu da su načela tu radi čovjeka, a ne čovjek radi načela. Zanimljivo bi bilo analizirati liberalni pristup istoj problematici.
Pitanje pobačaja pitanje je vrednota, a ne tehnike. Naivne su ideje da bi tzv. spolni odgoj mogao riješiti probleme vezane uz čovjekovu seksualnost koji muče suvremenog čovjeka. Aktualni papa upravo u svojim posljednjim enciklikama naglašava važnost ponovnog promišljanja čovjeka. Preuzetno je i opasno od čovjeka da definicijom određuje što bi moglo ili ne bi moglo biti čovjek, ili što još nije i više nije “dovoljno” čovjek.