Rembrandtovi grafički listovi stari su više od četiri stoljeća i jako su osjetljivi, pa će ih nakon zagrebačke izložbe pažljivo pohraniti u zatamnjenu prostoriju i nitko ih neće moći vidjeti sljedeće dvije godine. I kad su grafike iz Zemaljskog muzeja u Grazu dopremljene u Zagreb, 48 sati stajale su u zatvorenim kovčezima da se uvjeti u Muzeju za umjetnost i obrt do kraja prilagode i da prašine u potpunosti nestane.
No, sada je sve spremno za večerašnje otvorenje u Muzeju za umjetnost i obrt. Na izložbi koja traje sve do 15. veljače i na kojoj rade Karin Leitner-Ruhe iz Graza i Anđelka Galić iz Zagreba bit će izložena 103 Rembrandtova rada. Najveći dio je iz vrijedne zbirke Bečanina Josepha Heintla, kolekcionara iz 19. stoljeća, koji je željene radove nabavljao najčešće preko bečkog tržišta umjetnina. Dio je darovao i knez Lihtenštajna Johann II.
Grafike su vrlo male, dimenzije im se kreću između 3 i 30 centimetara, a postavljene su iza stakla na crnu pozadinu. Kako bi posjetiteljima bolje dočarali kompleksnost Rembrandtova rukopisa, organizatori su pojedine detalje uvećali na poseban papir i postavili uz originale. U
jednoj je od soba rekonstruirana je i Rembrandtova tehnika izrade grafika koja će večeras, za vrijeme otvaranja, i potom svakog četvrtka kad muzej ima produženo radno vrijeme, biti izvođena uživo.
Osim što je koristio specifičan omjer kiseline, tinte i drugih, uglavnom tajnih sastojaka, barokni je umjetnik i sam tiskao svoje grafike. Imao je vlastitu prešu kojom je mogao dodatno utjecati na otisak različitim nanosom boje na ploču. Umjetnik je crtao direktno na ploču, bez predcrteža, i često je eksperimentirao. Pojedini list imao je i do 11 različitih razrada.
Bolje mu je odgovarala tehnika bakropisa od bakroreza jer dopušta sjenčanje, svjetlo-sjenu, niz rafiniranih nijansi, baršunasto meke poteze, dramatiku i kompleksne linije, dakle, omogućuje slikarske efekte, a posebno ga je zanimala tehnika suhe igle s kojom je mogao prikazati i najsitnije detalje. Mi, dakako, nećemo vidjeti djela poput “Noćne straže” ili “Sata anatomije”, ali grafike su važne u rekonstrukciji opusa ovog autora, a on ih je sam smatrao ravnopravnim medijem.
U Zagrebu ćemo vidjeti njegovu najpoznatiju grafiku “List od sto guldena” koja je vrhunac umjetnikova bavljenja evanđeljima ili “Tri stabla”, njegov najbolji i najpoznatiji pejsaž. Rembrandt je od svakog bakropisa sačuvao po jedan primjerak. Nakon njegove smrti naslijedila ih je unuka Titija. Ubrzo ih je prodao njezin skrbnik i do danas se ne zna gdje su završile.
Rembrandt je jedan od umjetnika čije snažne emocije lako dopiru do promatrača, pa ne začuđuje interes posjetitelja za njegove izložbe. Smatra se da nitko ni prije ni poslije Rembrandta nije uspio poka-zati stanja svoje duše putem niza autoporteta - poznato ih je stotinjak - od najranije mladosti do pred smrt. Svoje autoportrete slika iskreno i bez taštine, i
to od nesigurnog ili ljutog mladića, preko niza tragedija koje su obilježile njegov život, do zrelosti i većeg samopouzdanja.
Zagrebačka je izložba podijeljena na poglavlja po temama kojima se Rembrandt bavio. Njegov su opus, među ostalim, obilježili i porteti ljudi iz njegove neposredne okoline - majke, oca, sina, supruge... Nakon što se doselio u Amsterdam, gospodarski centar, slika imućnije građane po narudžbama.
Poput Jana Sixa, mnogi portretirani građani bili su kolekcionari i njegovi prijatelji. Po nadruždbi je radio i za dvor u Den Haagu te za princa Frederika Hendrika. Često se na njegovim biblijskim prizorima pojavljuju ljudi iz svakodnevnice, s onodobnim običajima i odjećom, koji se daju rekonstruirati na temelju slika.
Kao inspiracija poslužili su mu stanovnici židovskog kvarta u Amsterdamu, gdje je i sam živio. Najpotresniji su njegovi socijalni prizori. Ovaj umjetnik nije bio hladan promatrač, on je suosjećao i to je ostalo jasno zabilježeno na njegovim prizorima prosjaka, seljaka ili staraca, gdje nema poruge, kao kod mnogih slikara ovog razdoblja.
Česta je tema njegovih slika suprotstavljanje prosjaka i imućnih ljudi (na zagrebačkoj su izložbi iz ovog poglavlja djela “Prodavač otrova za štakore” ili “Prosjaci na vratima”), s kojima je ukazao na neko dobročinstvo. Ono je, kako bilježe povjesničari, bilo društvena obaveza koja je već u srednjem vijeku bila formulirana kao zahtjev za milosrđem.
Među nekoliko krajolika zastupljenih na izložbi vrijedi izdvojiti najpoznatiji “Tri stabla” i neke amsterdamske pejsaže. Slikar se nije točno držao topografije, pa unatoč tome što nikad nije bio izvan Nizozemske, slikao je talijanske pejsaže na temelju slika renesansnih majstora.
Interes za ovog umjetnika pojačale su brojne romansirane biografije, često nevjerodostojne. Primjerice, Rembrandt Harmenszoon van Rijn nije bio siromašan umjetnik kako su ga često predstavljali, niti je bio sa sela, već potječe iz gradske obitelji srednje klase. Rođen je 15. srpnja 1606. kao osmo od devetero djece.
Istina je da su ga pogodile brojne tragedije: oženio je ljubav svog života Saskiju van Uylenburg, nećakinju najpoznatijeg trgovca umjetninama. Njihovo troje djece umrlo je s nepunih mjesec dana. Tek je četvrti sin Titus preživio, no ubrzo nakon poroda umrla je Saskija. Sin Titus stalno je bio uz oca, pomagao mu je i bio čest protagonist njegovih slika. Kasnija mu je partnerica Hednrickje Stoffels rodila kćer Corneliju, a zbog njihove izvanbračne zajednice čak je i odgovarala pred sudom.
Slikar se, naime, nije drugi put oženio zato da bi Titus zadržao pravo na majčino nasljedstvo. Nadalje, iako je Rembrandt odlično prodavao svoje radove koje su suvremenici prepoznali kao umjetnost, kolekcionarska strast za umjetnine u jednom trenutku odvela ga je u bankrot i
sve je morao rasprodati.
Postoje dokumenti koji pokazuju kako je Rembrandt po smiješnim cijenama morao prodati umjetnine iz svoje zbirke, od samurajskih oklopa do minerala, od Dürera do talijanskih renesansnih majstora, pa i svoje radove.
Inače, danas su cijene za njegove radove iznimno visoke: za sliku "Aristotel koji razmišlja nad Homerovom bistom” Metropolitan muzej iz New Yorka platio je 52,3 milijuna dolara, a smatrali su da su dobro prošli.
Po broju radova koje je ostavio iza sebe on je jedan od najproduktivnijih umjetnika svih vremena: procjenjuje se da je ostavio oko 400 slika, 1000 crteža, 300 grafika.
Sin Titus darovao mu je unučicu i ubrzo umro, u 28. godini, a godinu dana nakon njega, 1669., umro je i Rembrandt, u 64. godini života.
Patricia Kiš
No, sada je sve spremno za večerašnje otvorenje u Muzeju za umjetnost i obrt. Na izložbi koja traje sve do 15. veljače i na kojoj rade Karin Leitner-Ruhe iz Graza i Anđelka Galić iz Zagreba bit će izložena 103 Rembrandtova rada. Najveći dio je iz vrijedne zbirke Bečanina Josepha Heintla, kolekcionara iz 19. stoljeća, koji je željene radove nabavljao najčešće preko bečkog tržišta umjetnina. Dio je darovao i knez Lihtenštajna Johann II.
Grafike su vrlo male, dimenzije im se kreću između 3 i 30 centimetara, a postavljene su iza stakla na crnu pozadinu. Kako bi posjetiteljima bolje dočarali kompleksnost Rembrandtova rukopisa, organizatori su pojedine detalje uvećali na poseban papir i postavili uz originale. U
jednoj je od soba rekonstruirana je i Rembrandtova tehnika izrade grafika koja će večeras, za vrijeme otvaranja, i potom svakog četvrtka kad muzej ima produženo radno vrijeme, biti izvođena uživo.
Osim što je koristio specifičan omjer kiseline, tinte i drugih, uglavnom tajnih sastojaka, barokni je umjetnik i sam tiskao svoje grafike. Imao je vlastitu prešu kojom je mogao dodatno utjecati na otisak različitim nanosom boje na ploču. Umjetnik je crtao direktno na ploču, bez predcrteža, i često je eksperimentirao. Pojedini list imao je i do 11 različitih razrada.
Bolje mu je odgovarala tehnika bakropisa od bakroreza jer dopušta sjenčanje, svjetlo-sjenu, niz rafiniranih nijansi, baršunasto meke poteze, dramatiku i kompleksne linije, dakle, omogućuje slikarske efekte, a posebno ga je zanimala tehnika suhe igle s kojom je mogao prikazati i najsitnije detalje. Mi, dakako, nećemo vidjeti djela poput “Noćne straže” ili “Sata anatomije”, ali grafike su važne u rekonstrukciji opusa ovog autora, a on ih je sam smatrao ravnopravnim medijem.
U Zagrebu ćemo vidjeti njegovu najpoznatiju grafiku “List od sto guldena” koja je vrhunac umjetnikova bavljenja evanđeljima ili “Tri stabla”, njegov najbolji i najpoznatiji pejsaž. Rembrandt je od svakog bakropisa sačuvao po jedan primjerak. Nakon njegove smrti naslijedila ih je unuka Titija. Ubrzo ih je prodao njezin skrbnik i do danas se ne zna gdje su završile.
Rembrandt je jedan od umjetnika čije snažne emocije lako dopiru do promatrača, pa ne začuđuje interes posjetitelja za njegove izložbe. Smatra se da nitko ni prije ni poslije Rembrandta nije uspio poka-zati stanja svoje duše putem niza autoporteta - poznato ih je stotinjak - od najranije mladosti do pred smrt. Svoje autoportrete slika iskreno i bez taštine, i
to od nesigurnog ili ljutog mladića, preko niza tragedija koje su obilježile njegov život, do zrelosti i većeg samopouzdanja.
Zagrebačka je izložba podijeljena na poglavlja po temama kojima se Rembrandt bavio. Njegov su opus, među ostalim, obilježili i porteti ljudi iz njegove neposredne okoline - majke, oca, sina, supruge... Nakon što se doselio u Amsterdam, gospodarski centar, slika imućnije građane po narudžbama.
Poput Jana Sixa, mnogi portretirani građani bili su kolekcionari i njegovi prijatelji. Po nadruždbi je radio i za dvor u Den Haagu te za princa Frederika Hendrika. Često se na njegovim biblijskim prizorima pojavljuju ljudi iz svakodnevnice, s onodobnim običajima i odjećom, koji se daju rekonstruirati na temelju slika.
Kao inspiracija poslužili su mu stanovnici židovskog kvarta u Amsterdamu, gdje je i sam živio. Najpotresniji su njegovi socijalni prizori. Ovaj umjetnik nije bio hladan promatrač, on je suosjećao i to je ostalo jasno zabilježeno na njegovim prizorima prosjaka, seljaka ili staraca, gdje nema poruge, kao kod mnogih slikara ovog razdoblja.
Česta je tema njegovih slika suprotstavljanje prosjaka i imućnih ljudi (na zagrebačkoj su izložbi iz ovog poglavlja djela “Prodavač otrova za štakore” ili “Prosjaci na vratima”), s kojima je ukazao na neko dobročinstvo. Ono je, kako bilježe povjesničari, bilo društvena obaveza koja je već u srednjem vijeku bila formulirana kao zahtjev za milosrđem.
Među nekoliko krajolika zastupljenih na izložbi vrijedi izdvojiti najpoznatiji “Tri stabla” i neke amsterdamske pejsaže. Slikar se nije točno držao topografije, pa unatoč tome što nikad nije bio izvan Nizozemske, slikao je talijanske pejsaže na temelju slika renesansnih majstora.
Interes za ovog umjetnika pojačale su brojne romansirane biografije, često nevjerodostojne. Primjerice, Rembrandt Harmenszoon van Rijn nije bio siromašan umjetnik kako su ga često predstavljali, niti je bio sa sela, već potječe iz gradske obitelji srednje klase. Rođen je 15. srpnja 1606. kao osmo od devetero djece.
Istina je da su ga pogodile brojne tragedije: oženio je ljubav svog života Saskiju van Uylenburg, nećakinju najpoznatijeg trgovca umjetninama. Njihovo troje djece umrlo je s nepunih mjesec dana. Tek je četvrti sin Titus preživio, no ubrzo nakon poroda umrla je Saskija. Sin Titus stalno je bio uz oca, pomagao mu je i bio čest protagonist njegovih slika. Kasnija mu je partnerica Hednrickje Stoffels rodila kćer Corneliju, a zbog njihove izvanbračne zajednice čak je i odgovarala pred sudom.
Slikar se, naime, nije drugi put oženio zato da bi Titus zadržao pravo na majčino nasljedstvo. Nadalje, iako je Rembrandt odlično prodavao svoje radove koje su suvremenici prepoznali kao umjetnost, kolekcionarska strast za umjetnine u jednom trenutku odvela ga je u bankrot i
sve je morao rasprodati.
Postoje dokumenti koji pokazuju kako je Rembrandt po smiješnim cijenama morao prodati umjetnine iz svoje zbirke, od samurajskih oklopa do minerala, od Dürera do talijanskih renesansnih majstora, pa i svoje radove.
Inače, danas su cijene za njegove radove iznimno visoke: za sliku "Aristotel koji razmišlja nad Homerovom bistom” Metropolitan muzej iz New Yorka platio je 52,3 milijuna dolara, a smatrali su da su dobro prošli.
Po broju radova koje je ostavio iza sebe on je jedan od najproduktivnijih umjetnika svih vremena: procjenjuje se da je ostavio oko 400 slika, 1000 crteža, 300 grafika.
Sin Titus darovao mu je unučicu i ubrzo umro, u 28. godini, a godinu dana nakon njega, 1669., umro je i Rembrandt, u 64. godini života.
Patricia Kiš