S četiri godine prestao je govoriti, ali mana je postala njegova pobjeda

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 24.04.2008. u 08:03

Slaven Bilić potječe iz “fetive” građanske splitske obitelji. Rodio se vrućega splitskog 11. rujna buntovne i intervenističke 1968. pune uzbudljivih događaja - ratova, atentata, prevrata, mirisa novih vremena. Ugledao je svijet u skučenoj sobi splitskog rodilišta čiji su prašnjavi prozori gledali točno na legendarni Hajdukov plac pokraj Plinare. Lako je moguće da je prvi zvuk koji ga je jako uzbudio bio huk Hajdukovog “istoka”.

Nekoliko dana prije u toj istoj splitskoj oskudno opremljenoj rađaonici zakmečao je i Zlatan Stipišić Gibonni, danas jedan od najpoznatijih hrvatskih kantautora, a nekoliko dana kasnije, dok je mali Bilić već odležao postporođajnu žuticu, u rodilište je s trbuhom do zuba došla još jedna izmučena trudnica čiji će sinčić s vremenom zadiviti sportski svijet. Koji dan kasnije rodio se splitski velikan Toni Kukoč.

Te godine Bilićev Hajduk sezonu završava na 4. mjestu, propustivši ispred sebe tek vječne suparnike Crvenu zvezdu, Partizan i Dinamo. No, već za koju godinu Hajduk se predvođen Tomislavom Ivićem vinuo u visine. Mali Slaven rastao je u toj nogometnoj euforiji koja je 70-ih godina zahvatila Split. Njegov otac Ivan bio je sveučilišni profesor, kasnije dekan splitskog Pravnog fakulteta. Politički i nacionalno osviješten, bio je u vrhu političkih promjena krajem 60-ih i početkom 70-ih. Majka Marija predavala je biologiju i zemljopis u osnovnoj školi.

Zašto roditelji šapuću?


Slaven je bio drugo dijete u obitelji Bilić. Njegov tri godine stariji brat Domagoj nije mogao izgovoriti bratovo komplicirano ime i zvao ga je Nane. Postoji još nekoliko varijanti tog nadimka; kao dijete banane je nazivao “nane”, a baka Anđa mu je rekla da ni on nije mogao pravilno izgovoriti svoje ime pa je govorio Nane. U početku su ga tako zvali samo u obitelji i prijatelji, a sada ga svi tako zovu. Stanovao je u Aljinovićevoj ulici, na početku splitskog naselja Spinut, nedaleko od Hajdukova Placa.

- Prve godine života provodio sam na tih “deset” kvadratnih metara. Bio je to moj cijeli svijet. I bio sam prezadovoljan njime. Tamo je postojalo mjesto gdje sam se mogao sakriti od svih, ali i mjesto na koje sam uvijek mogao doći i pronaći nekoga za igru - kazuje nostalgično. U istoj je zgradi živio i Toni Kukoč. Slaven na vrhu nebodera, a Toni na prvom katu. Roditelji su im se družili, a oni su se kao djeca igrali uz ogradu dalmatinske tvornice kolača “Bobis”.
   

Nije išao u vrtić. Čuvala ga je njegova baba Anđa, mamina majka. Osoba koja ga je svojom mudrošću, reći će, prilično odredila. Baba Anđa bila je iskusna i staložena žena, koja je za svaku priliku imala poučnu priču iz svog burnog života. Roditelji su ga nekoliko puta pokušavali upisati u obližnji vrtić. Smatrali su da mu je potrebna socijalizacija, pogotovo zbog skorog odlaska u školu te govorne mane koju je imao. No, ti nadobudni eksperimenti nisu imali uspjeha.

No, kad je napunio tri godine politika se umiješala u njegov život. Trajala je uzbudljiva 1971. Hrvatska se budila iz dugogodišnjeg sna. Slaven je tek sricao prve riječi. Otac Ivan, tada mladi profesor na splitskom Pravnom fakultetu, prihvatio je nove vjetrove liberalizacije i politike Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala koji su zapuhali iz Zagreba. Sviđale su mu se te poruke demokratizacije, nacionalne samosvijesti, politike “čistih računa” u multietničkoj i kompliciranoj zajednici kakva je bila Jugoslavija. Učlanio se u Maticu hrvatsku, što je u tadašnjim prilikama bilo više od političkog odabira. No čitav pokret stajao je zapravo na krhkim nogama.

Otac mu o tom vremenu nije volio pričati. Kao klinac, veli, nije primjećivao da mu se otac nalazio na tada “pogrešnoj” strani barikade. Kad je Hrvatsko proljeće ugušeno, nije bilo lako. Otac je uspio nekako zadržati posao, a zatvor je visio nad glavom. Bilo je gusto. Neugodno. Neki ljudi, koji i danas žive u Splitu, dolazili su na njihova vrata. Lupali. Zvonili. Prijetili. Vikali. On i brat još nisu shvaćali zašto im majka pokriva uši. Zašto do kasno otac i majka šapuću. 

Oca proglasili ustašom


- Više sam o tim događajima doznao od mame i očevih prijatelja nego od oca. Možda me je želio zaštititi da nešto ne lanem, a kasnije, kada se to smirilo, nije smatrao toliko bitnim da mi detaljizira - smješka se Bilić. Otac mu je bio dušom i tijelom uz reforme političkog, društvenog i gospodarskog života. Bio je blizak s vodstvom Hrvatskog proljeća, a kasnije, kada su Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo osnovali stranku, Bilićev otac učlanio se u HNS. Jednom će, dok je sazrijevao, pitati oca je li Hajduk dobar odabir.

“Pravi Srbin navija za Crvenu zvezdu, a pravi Hrvat za Dinamo. Osim ako nisi iz Splita”, kazao mu je filozofski otac. Bio je to prvi njegov susret s nacionalnim identitetom. Politika ga nije zanimala, premda se stalno češala o njega.

- Iako nisam bio neki super igrač, priča Bilić, mislim da sam mogao igrati za kadetsku reprezentaciju Jugoslavije.

No, nikad ga nisu zvali u mlađe reprezentativne kategorije. Čak mu je tadašnji trener mlađih naraštaja “plavih” Nedeljković, koji ga je trenirao u Šibeniku, jednom otvoreno kazao: “Htjeli smo te zvati, ali su mi rekli, pa neće valjda za jugoslavensku reprezentaciju igrati neki tamo sin ustaše!”

- Moj otac, naravno, nije bio ustaša. Kakva glupost! Bio je normalan, pošten Hrvat. Kod nas je, pogotovo u Splitu, vladalo neko “pravilo” da ako si Hrvat, onda si “ustaša” ili barem neki sumnjivi otpadnik. Moj otac je ustaše smatrao crnom stranom hrvatske povijesti. Ni partizani nisu “cvijeće”, ali stvari treba razlučiti. Biti pošten prema vlastitoj prošlosti i odgovoran prema budućnosti, kaže. Otac mu je u političkom smislu bio veliki uzor.

Velik šok u snu


- Naučio me je jednoj naizgled za Hrvate nezamislivoj stvari. Da možeš biti Hrvat, a da pritom ne moraš biti ni protiv koga. Nikad ne prenaglašavaj vlastitu pripadnost, ali budi to što jesi. Mi smo malen narod, koji o sebi voli misliti da je velik i značajan. No, otac me stalno upozoravao da najprije treba pomesti ispred svojih vrata, a onda ako treba zagledavat u susjedovo dvorište -  kaže. Možda je sve ono što mu se još kao nesvjesnom dječačiću urezalo u pamćenje te povremeno napadno očevo izbjegavanje političkih tema u razgovoru sa sinom, utjecalo na to da politika nikad ne bude njegov izbor.

No, Slavenu se u djetinjstvu dogodilo neobičan slučaj koji će do danas ostati misterijom. Jednog jutra, imao je tada tek kakve četiri godine, probudio se i nije mogao govoriti! Navečer ga je majka kao i svaki put stavila u krevetić, ispričala mu priču, dok je on mirno tonuo u san koji će donijeti strašnu traumu. Šok za uznemirene roditelje. Nešto mu se, objašnjavali su liječnici, i oni zabezeknuti, neugodno dogodilo najvjerojatnije u snu.

Bilić to nipošto ne želi povezivati s napetom i nelagodnom atmosferom koja je, zbog tadašnjeg očevog “pogrešnog” političkog angažmana, vladala u njihovom dvosobnom stanu. No, kako bilo, u trenucima dok je tek sricao prve suvisle rečenice, Slaven se suočio s velikim problemom - govornom manom. Taj unutarnji nemir Bilić kao da nosi još i danas. On ga i pokreće, čini ga nikad do kraja otvorenim, zapravo nedostupnim.

Mucanje je u prvim danima bilo takvo da gotovo ništa nije mogao kazati. Roditelji su bili očajni, pogotovo što se nije moglo otkriti uzrok. Počelo je mukotrpno obilaženje specijalista, ali odgovora nije bilo. Od mjesnih pedagoga i logopeda, pa do odlaska u Beograd na Vojno-medicinsku akademiju.

Talijansko sprdanje


Vremenom se to popravljalo, ali mana je ostavila trag. Stručnjaci su na kraju našli odgovor koji nije umanjio roditeljsku brigu - mozak se, govorili su, razvija brže pa ga govor ne može pratiti. Takvo je barem bilo službeno objašnjenje. Već u osnovnoj školi govorna se mana nije toliko primjećivala, premda se znala pojaviti u trenucima velikih uzbuđenja. I danas Bilić ponekad zamuca, ali se dobro nosi.

- Ni u djetinjstvu mi se nikad nitko nije rugao zbog toga. Nisam to osjećao kao pretjerani hendikep, zato se s vremenom i popravljalo. Nisam se zatvarao u sebe zbog toga, što je “smrt” za tu vrstu mane - kaže Bilić. Danas kao slavna osoba sudjeluje u raznim akcijama za pomoć djeci koja imaju neku govornu manu. Njegov prijatelj Zlatan Stipišić Gibonni s tom je manom postao pjevač. To nije mentalna bolest koja utječe na psihofizički razvoj, ali može izazvati frustraciju. Zato se Bilić uključio u akciju pomoći svima koji se nose s tim problemom.  

Jedino se neki nadobudni talijanski novinar iz Gazette dello Sport sprdao uoči utakmice s Talijanima u Palermu u sklopu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 1996.  jednom Bilićevom izjavom, koja je završila kao naslov teksta: “Ba.. Ba... Baggio, strpat ću te u džep”. Baggio je, podsjetimo, završio u Bilićevu džepu, Hrvatska je nadvisila Talijane 2:1, a nemaštoviti talijanski novinar više se nije oglasio.

Sutra: Zašto su ga zaobilazili lovci na talente i kako je od napadača postao izvanredni obrambeni igrač
  


Knjiga otkriva Bilićeva razmišljanja o politici, vjeri i Bogu, njegovoj nogometnoj filozofiji, anegdotama iz igračkih dana, osobito o sudjelovanju u dresu hrvatske reprezentacije. Na stranicama je opisan i njegov život u Njemačkoj i Engleskoj, reprezentativna atmosfera na Euru 1996. i Svjetskom prvenstvu 1998., detalji o prekršaju na Ziegeu i priča o crvenom kartonu Blanca, o nenadmašnom Ćiri Blaževiću i Sergeju Krešiću, koji je najviše utjecao na Bilića, trenerskom magu Tomislavu Iviću, prijateljima iz reprezentacije i stručnog stožera...

Knjiga na kioscima od 28. travnja

U izdanju nakladničke kuće Ljevak iz Zagreba, u ponedjeljak, 28. travnja, u knjižarama i na kioscima pojavit će se knjiga “Slaven Bilić - priča o nogometu i rokenrolu”. To je prva knjiga koja se bavi “fenomenom Bilić”, mladim izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije. Knjiga prati njegov život od najranijeg djetinjstva, govori o traumi zbog koje ima govornu manu, nogometnoj karijeri, padovima i usponima, ljubavi prema rock’n’rollu.

Vlado Vurušić

Izdvajamo