Ivo Sanader još je prije pola godine rekao da bi želio da ova predizborna kampanja protekne u znaku konkurentnih ekonomskih programa, a ne u znaku velikih nacionalno-ideoloških pitanja, što ih je Hrvatska već davno apsolvirala. Zoran Milanović ustvrdio je, na jednoj od zapaženijih SDP-ovih konvencija, da SDP neće voditi negativnu kampanju protiv HDZ-a i da u kampanji uopće neće govoriti o Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
predznakom "crveni", a Andrija Hebrang čak je uveo termin deračanizacija u jednom od bedastijih političkih poteza u HDZ-u u posljednje četiri godine
Stvarnost je, naravno, i nažalost, pokazala upravo suprotno: HDZ je o SDP-u počeo govoriti s anakronim i besmislenim predznakom "crveni", a Andrija Hebrang čak je uveo termin deračanizacija u jednom od bedastijih političkih poteza u HDZ-u u posljednje četiri godine.
Zoran Milanović i Socijaldemokratska partija vratili su se pak na pozicije od prije godinu i pol kad su hrvatsku javnost pokušali uvjeriti u to da je Sanaderova kolekcija satova najveći državni problem i konačan dokaz korupcije u državnome vrhu.
Upravo je fascinantno da vodstvo SDP-a nije naučilo ništa iz promašene prošlogodišnje kampanje o Sanaderovim satovima koja je SDP-ov rejting naposljetku dovela u značajan zaostatak u usporedbi s HDZ-ovim.
I drugi recentni potezi SDP-a, osobito kad je riječ o državnoj politici, poput kritike Sanaderova govora u Ujedinjenim narodima, pokazali su da je vodeća oporbena stranka spremnija na staromodni koncept negativne kampanje nego na kampanju u kojoj afirmiraju svoje vrijednosti (ili pak napadaju specifične loše značajke političkog protivnika, a ne svaki njegov potez).
Kako bismo ignorirali već nesnošljivo zagađeni prostor međusobnih vrijeđanja, pokušali smo usporediti jedan od aspekata stvarnog sadržaja izbornih programa dviju vodećih hrvatskih stranaka. Riječ je o njihovim gospodarskim programima.
Gospodarski program SDP-a dugo je dostupan na internetu, dok će gospodarski program HDZ-a biti službeno objavljen 3. studenoga, dakle prvog dana formalne izborne kampanje. Magazin je prekjučer dobio kopiju HDZ-ova gospodarskog programa.
Na prvi pogled zanimljivo je, pomalo paradoksalno i ne odveć komunikativno, da su i HDZ i SDP svoje gospodarske programe odlučili prezentirati kroz jednostavnu matematičku operaciju koja se lako pamti, ali zvuči dosadno.
HDZ-ov se gospodarski program zove Tri puta sedam, a SDP-ov Četiri puta četiri. Tri puta sedam podrazumijeva tri cilja s brojkom sedam, a Četiri puta četiri je model gospodarskog rasta prema kojem u svakoj od glavnih hrvatskih regija treba "izgraditi fizičku i institucionalnu infrastrukturu za najmanje četiri djelatnosti koje stvaraju dodatnu vrijednost, a zatim stvoriti uvjete za razvoj najmanje četiri kompanije u svakoj od te četiri djelatnosti".
HDZ-ov gospodarski program značajno je konkretniji, dok je SDP-ov konceptualan i opisan te neobično kratak: zauzima manje od deset posto ukupnog SDP-ova izbornog programa.
HDZ-ov gospodarski program temelji se, dakle, na tri glavna cilja. Stranka u svom programu obećava gospodarski rast od sedam posto do 2010 godine. Zatim najavljuje smanjenje nezaposlenosti na sedam posto do 2010. godine i naposljetku - obećava da će u idućem mandatu ostvariti sedam razvojnih projekata na društvenom, gospodarskom i infrastrukturnom planu (nejasno je zašto baš sedam, osim zbog promotivnih potreba gospodarskog programa). SDP pak obećava gospodarski rast od šest posto u "prvoj godini vlasti" te povećanje na osam posto za četiri godine.
HDZ kani svojih Tri puta sedam provesti sljedećim strateškim potezima: dovršetkom restrukturiranja javnih i državnih poduzeća, dovršetkom privatizacije, dovršetkom reforme pravosuđa i javne uprave, jačanjem institucija i vladavine prava te članstvom u Europskoj Uniji i NATO-u.
U idućim poglavljima HDZ-ova programa, s ovih se političkih fraza prelazi na vrlo konkretno nabrajanje ciljeva. U drugom se poglavlju kaže kako će se dovršiti autocesta preko Pelješkog mosta do Dubrovnika, kako će se izgraditi nizinska pruga Botovo - Rijeka, obnoviti željeznička pruga Zagreb - Tovarnik, izgraditi kanal Dunav - Sava, izgraditi novi zagrebački aerodrom, dovršiti koridor VC kroz Slavoniju, izgraditi autocesta do Siska, te izgraditi autocesta Žuta Lokva - Rijeka.
U trećem se poglavlju, koje se bavi plinifikacijom, obećava da će se izgraditi još tisuću kilometara plinovoda do 2010.godine. Četvrto se poglavlje HDZ-ova gospodarskog programa bavi vodom, a u njemu se tvrdi da će HDZ-ova vlada osigurati pitku vodu svakom domaćinstvu, dovršiti projekte navodnjavanja te osigurati svim otocima odvodnju s pročišćivačima.
Peto je poglavlje posvećeno energetskoj stabilnosti Hrvatske, a u njemu se, kao prioriteti, navode uključivanje Hrvatske u strateške energetske projekte Europske Unije, zatim pokretanja proizvodnje obnovljivih izvora energije i smanjivanje ovisnosti o fosilnim gorivima te poticanje uporabe biodizela u javnom prijevozu. U sedmom se pogavlju nabrajaju ciljevi HDZ-a u obrazovnom sustavu: od obveznog srednjoškolskog obrazovanja, preko internetizacije zdravstvenog sustava i "potpune dostupnosti svih javnih usluga na internetu", do projekta e-obrazovanja u otočkim školama.
Hrvatska demokratska zajednica, nadalje, u svome gospodarskom programu naglašava ono o čemu je Ivo Sanader već višekratno govorio - da kani ukinuti proračunski deficit do 2010.godine te, što je posebno važno i potencijalno vrlo privlačno biračima, da neće uvoditi nove poreze.
Izjava o tome da HDZ neće uvoditi nove poreze osobito je značajna jer HDZ tom tvrdnjom pokušava dokazati pripadnost modernim konzervativnim političkim strankama kojima je neuvođenje novih poreza glavno mjesto legitimacije među biračima. Umjesto uvođenja novih poreza, HDZ nudi efikasniju naplatu dosadašnjih poreznih obveza.
Nasposljetku, HDZ u svome gospodarskom programu obećava da će umirovljenicima omogućiti dodatni rad uz zadržavanje mirovina i bez plaćanja posebnih doprinosa te da će osigurati oslobađanje od plaćanja zdravstvenog osiguranja u prvoj godini rada za one koji se prvi put zapošljavaju.
SDP-ov gospodarski program ne nudi, kao što smo već rekli, konkretne ciljeve ni konkretne poteze pa je utoliko teško usporediv s HDZ-ovim. SDP-ov gospodarski program počinje sljedećom rečenicom: "Bez gospodarskog rasta nema društvenog napretka, nema sigurnosti pojedinca, pa ni same države" s kojom se gotovo svi mogu složiti.
Zatim slijedi komentar protiv nižih stopa gospodarskog rasta koje je donijela politika sadašnje vlade. Taj je komentar, bojimo se, davno demodiran jer Hrvatska sada postiže znatno više stope rasta nego u vrijeme pisanja ekonomskog programa SDP-a (koji stranka, međutim, i dalje tretira kao aktualan i konačan - kad smo SDP zamolili da nam dostave svoj ekonomski program, poslali su dokument koji citiramo).
SDP u svom programu inzisitira na povećanju domaće proizvodnje, na ubrzanom razvoju energetskog sektora, na razvoju transporta, osobito željezničkog prometa te na poticanju ekološke proizvodnje i obnovljivih izvora energije.
U jednom od prvih poglavlja SDP-ova gospodarskog programa kaže se kako Hrvatska nije na prodaju. Nadalje, kaže se da se SDP suprotstavlja privatizaciji poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu. U SDP-ovu se gospodarskom programu privatizacija ne spominje ni u kakvom pozitivnom kontekstu, dok se strana ulaganja uopće ne spominju.
Ulaganja u cestovnu i željezničku infrastrukutru nisu specificirana, kao ni ulaganja u energetski sektor. S druge strane, SDP-ov gospodarski program govori o potencijalima poljoprivrede, prehrambene, tekstilne, drvne, metalne, elektro i kemijske industrije, što se sve ne spominje u HDZ-ovu programu. SDP-ov gospodarski program ne navodi nikakve konkretne mjere ekonomske politike, nego samo kaže da će "te mjere biti prilagođene i usmjerene otklanjanju zapreka za povećanje proizvodnje u pojedinim poduzećima, u svakom od pojedinih djelatnosti".
SDP-ov se program, za razliku od HDZ-ova, posebno bavi brodogradnjom za koju se, međutim, tek konstatira da će "restrukturiranje brodogranje dovesti do povećanja efikasnosti i profitabilnosti njezine proizvodnje".
Posebno je zanimljivo da se u odlomku SDP-ova programa koji se bavi porezima, uopće ne spominje porez na zaradu od dionica, dakle jedna od glavnih SDP-ovih recentnih parola, nego samo načelo da porezni obveznici trebaju plaćati porez prema ekonomskoj snazi. Paralelno čitanje HDZ-ova i SDP-ova gospodarskog programa pokazuje da je HDZ-ov značajno konkretniji, dok se SDP-ov doima kao materijal izrađen samo za pred-predizborno razdoblje. Neobično je što SDP nije konkretizirao svoj ekonomski program.
Čak je i koalicija SDP-a i HSLS-a, koju su prije osam godina vodili Ivica Račan i Dražen Budiša (ni jedan od njih nije pokazivao osobiti interes za ekonomiju) na neusporedivo snažnije politički obojene izbore 2000. godine izašla s vrlo konkretnim, taksativnom ekonomskim programom. Ako će, dakle, na predstojećim izborima ekonomski programi prvi put u Hrvatskoj igrati značajniju ulogu, HDZ će s biračima komunicirati mnogo lakše i konkretnije od SDP-a.
Davor Butković
predznakom "crveni", a Andrija Hebrang čak je uveo termin deračanizacija u jednom od bedastijih političkih poteza u HDZ-u u posljednje četiri godine
|
HDZ je o SDP-u počeo govoriti s anakronim i besmislenim
|
Zoran Milanović i Socijaldemokratska partija vratili su se pak na pozicije od prije godinu i pol kad su hrvatsku javnost pokušali uvjeriti u to da je Sanaderova kolekcija satova najveći državni problem i konačan dokaz korupcije u državnome vrhu.
Upravo je fascinantno da vodstvo SDP-a nije naučilo ništa iz promašene prošlogodišnje kampanje o Sanaderovim satovima koja je SDP-ov rejting naposljetku dovela u značajan zaostatak u usporedbi s HDZ-ovim.
I drugi recentni potezi SDP-a, osobito kad je riječ o državnoj politici, poput kritike Sanaderova govora u Ujedinjenim narodima, pokazali su da je vodeća oporbena stranka spremnija na staromodni koncept negativne kampanje nego na kampanju u kojoj afirmiraju svoje vrijednosti (ili pak napadaju specifične loše značajke političkog protivnika, a ne svaki njegov potez).
Kako bismo ignorirali već nesnošljivo zagađeni prostor međusobnih vrijeđanja, pokušali smo usporediti jedan od aspekata stvarnog sadržaja izbornih programa dviju vodećih hrvatskih stranaka. Riječ je o njihovim gospodarskim programima.
Gospodarski program SDP-a dugo je dostupan na internetu, dok će gospodarski program HDZ-a biti službeno objavljen 3. studenoga, dakle prvog dana formalne izborne kampanje. Magazin je prekjučer dobio kopiju HDZ-ova gospodarskog programa.
| HDZ-ov se gospodarski program zove Tri puta sedam, a SDP-ov Četiri puta četiri. Tri puta sedam podrazumijeva tri cilja s brojkom sedam, a Četiri puta četiri je model gospodarskog rasta prema kojem u svakoj od glavnih hrvatskih regija treba "izgraditi fizičku i institucionalnu infrastrukturu za najmanje četiri djelatnosti koje stvaraju dodatnu vrijednost, a zatim stvoriti uvjete za razvoj najmanje četiri kompanije u svakoj od te četiri djelatnosti" |
HDZ-ov se gospodarski program zove Tri puta sedam, a SDP-ov Četiri puta četiri. Tri puta sedam podrazumijeva tri cilja s brojkom sedam, a Četiri puta četiri je model gospodarskog rasta prema kojem u svakoj od glavnih hrvatskih regija treba "izgraditi fizičku i institucionalnu infrastrukturu za najmanje četiri djelatnosti koje stvaraju dodatnu vrijednost, a zatim stvoriti uvjete za razvoj najmanje četiri kompanije u svakoj od te četiri djelatnosti".
HDZ-ov gospodarski program značajno je konkretniji, dok je SDP-ov konceptualan i opisan te neobično kratak: zauzima manje od deset posto ukupnog SDP-ova izbornog programa.
HDZ-ov gospodarski program temelji se, dakle, na tri glavna cilja. Stranka u svom programu obećava gospodarski rast od sedam posto do 2010 godine. Zatim najavljuje smanjenje nezaposlenosti na sedam posto do 2010. godine i naposljetku - obećava da će u idućem mandatu ostvariti sedam razvojnih projekata na društvenom, gospodarskom i infrastrukturnom planu (nejasno je zašto baš sedam, osim zbog promotivnih potreba gospodarskog programa). SDP pak obećava gospodarski rast od šest posto u "prvoj godini vlasti" te povećanje na osam posto za četiri godine.
HDZ kani svojih Tri puta sedam provesti sljedećim strateškim potezima: dovršetkom restrukturiranja javnih i državnih poduzeća, dovršetkom privatizacije, dovršetkom reforme pravosuđa i javne uprave, jačanjem institucija i vladavine prava te članstvom u Europskoj Uniji i NATO-u.
U idućim poglavljima HDZ-ova programa, s ovih se političkih fraza prelazi na vrlo konkretno nabrajanje ciljeva. U drugom se poglavlju kaže kako će se dovršiti autocesta preko Pelješkog mosta do Dubrovnika, kako će se izgraditi nizinska pruga Botovo - Rijeka, obnoviti željeznička pruga Zagreb - Tovarnik, izgraditi kanal Dunav - Sava, izgraditi novi zagrebački aerodrom, dovršiti koridor VC kroz Slavoniju, izgraditi autocesta do Siska, te izgraditi autocesta Žuta Lokva - Rijeka.
U trećem se poglavlju, koje se bavi plinifikacijom, obećava da će se izgraditi još tisuću kilometara plinovoda do 2010.godine. Četvrto se poglavlje HDZ-ova gospodarskog programa bavi vodom, a u njemu se tvrdi da će HDZ-ova vlada osigurati pitku vodu svakom domaćinstvu, dovršiti projekte navodnjavanja te osigurati svim otocima odvodnju s pročišćivačima.
Peto je poglavlje posvećeno energetskoj stabilnosti Hrvatske, a u njemu se, kao prioriteti, navode uključivanje Hrvatske u strateške energetske projekte Europske Unije, zatim pokretanja proizvodnje obnovljivih izvora energije i smanjivanje ovisnosti o fosilnim gorivima te poticanje uporabe biodizela u javnom prijevozu. U sedmom se pogavlju nabrajaju ciljevi HDZ-a u obrazovnom sustavu: od obveznog srednjoškolskog obrazovanja, preko internetizacije zdravstvenog sustava i "potpune dostupnosti svih javnih usluga na internetu", do projekta e-obrazovanja u otočkim školama.
Hrvatska demokratska zajednica, nadalje, u svome gospodarskom programu naglašava ono o čemu je Ivo Sanader već višekratno govorio - da kani ukinuti proračunski deficit do 2010.godine te, što je posebno važno i potencijalno vrlo privlačno biračima, da neće uvoditi nove poreze.
Izjava o tome da HDZ neće uvoditi nove poreze osobito je značajna jer HDZ tom tvrdnjom pokušava dokazati pripadnost modernim konzervativnim političkim strankama kojima je neuvođenje novih poreza glavno mjesto legitimacije među biračima. Umjesto uvođenja novih poreza, HDZ nudi efikasniju naplatu dosadašnjih poreznih obveza.
Nasposljetku, HDZ u svome gospodarskom programu obećava da će umirovljenicima omogućiti dodatni rad uz zadržavanje mirovina i bez plaćanja posebnih doprinosa te da će osigurati oslobađanje od plaćanja zdravstvenog osiguranja u prvoj godini rada za one koji se prvi put zapošljavaju.
SDP-ov gospodarski program ne nudi, kao što smo već rekli, konkretne ciljeve ni konkretne poteze pa je utoliko teško usporediv s HDZ-ovim. SDP-ov gospodarski program počinje sljedećom rečenicom: "Bez gospodarskog rasta nema društvenog napretka, nema sigurnosti pojedinca, pa ni same države" s kojom se gotovo svi mogu složiti.
Zatim slijedi komentar protiv nižih stopa gospodarskog rasta koje je donijela politika sadašnje vlade. Taj je komentar, bojimo se, davno demodiran jer Hrvatska sada postiže znatno više stope rasta nego u vrijeme pisanja ekonomskog programa SDP-a (koji stranka, međutim, i dalje tretira kao aktualan i konačan - kad smo SDP zamolili da nam dostave svoj ekonomski program, poslali su dokument koji citiramo).
SDP u svom programu inzisitira na povećanju domaće proizvodnje, na ubrzanom razvoju energetskog sektora, na razvoju transporta, osobito željezničkog prometa te na poticanju ekološke proizvodnje i obnovljivih izvora energije.
U jednom od prvih poglavlja SDP-ova gospodarskog programa kaže se kako Hrvatska nije na prodaju. Nadalje, kaže se da se SDP suprotstavlja privatizaciji poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu. U SDP-ovu se gospodarskom programu privatizacija ne spominje ni u kakvom pozitivnom kontekstu, dok se strana ulaganja uopće ne spominju.
Ulaganja u cestovnu i željezničku infrastrukutru nisu specificirana, kao ni ulaganja u energetski sektor. S druge strane, SDP-ov gospodarski program govori o potencijalima poljoprivrede, prehrambene, tekstilne, drvne, metalne, elektro i kemijske industrije, što se sve ne spominje u HDZ-ovu programu. SDP-ov gospodarski program ne navodi nikakve konkretne mjere ekonomske politike, nego samo kaže da će "te mjere biti prilagođene i usmjerene otklanjanju zapreka za povećanje proizvodnje u pojedinim poduzećima, u svakom od pojedinih djelatnosti".
SDP-ov se program, za razliku od HDZ-ova, posebno bavi brodogradnjom za koju se, međutim, tek konstatira da će "restrukturiranje brodogranje dovesti do povećanja efikasnosti i profitabilnosti njezine proizvodnje".
Posebno je zanimljivo da se u odlomku SDP-ova programa koji se bavi porezima, uopće ne spominje porez na zaradu od dionica, dakle jedna od glavnih SDP-ovih recentnih parola, nego samo načelo da porezni obveznici trebaju plaćati porez prema ekonomskoj snazi. Paralelno čitanje HDZ-ova i SDP-ova gospodarskog programa pokazuje da je HDZ-ov značajno konkretniji, dok se SDP-ov doima kao materijal izrađen samo za pred-predizborno razdoblje. Neobično je što SDP nije konkretizirao svoj ekonomski program.
Čak je i koalicija SDP-a i HSLS-a, koju su prije osam godina vodili Ivica Račan i Dražen Budiša (ni jedan od njih nije pokazivao osobiti interes za ekonomiju) na neusporedivo snažnije politički obojene izbore 2000. godine izašla s vrlo konkretnim, taksativnom ekonomskim programom. Ako će, dakle, na predstojećim izborima ekonomski programi prvi put u Hrvatskoj igrati značajniju ulogu, HDZ će s biračima komunicirati mnogo lakše i konkretnije od SDP-a.
Davor Butković