U Sarajevu se sve do pred rat, među ljudima koji su svoju najljepšu mladost odživjeli pedesetih i šezdesetih, pričalo kako taj grad u svojoj povijesti nije vidio ljepše žene od
Bademe Sokolović. Bila je mezzosopranistica u sarajevskoj Operi, a onda se preselila u Zagreb. Umrla je mlada, s navršenih četrdeset. Otišla je pod sam kraj 1969, ali je se sljedećih dvadeset godina, uz uzdah i trenutak šutnje, u usputnim i svakodnevnim razgovorima sjećalo i muško i žensko. Ljepota Bademina postala je mitska, a svojom je tihom veličinom obilježila živote onih koji tu ženu nisu vidjeli ni upamtili, no dubina uzdaha za njom i šutnja u društvu, taman toliko duga da Bademin anđeo preleti iznad nas, činili su kolektivnu uspomenu na nju.
Neki dan u Zagrebu je umrla i Bademina mlađa sestra Semka. Ona čije bi pojavljivanje na televizijskome ekranu vazda bilo popraćeno riječima: evo, Bademina… Tek kada je jedna generacije polako zašla za horizont, ili kad ih je rat naveo da počnu zaboravljati svaku ljepotu, Semka Sokolović ostala je sama sa sobom, u svojim filmskim ulogama. Izgubila je tako važan dio konteksta u kojemu je živjela, kao mlađa sestra i kao glumica koja nije igrala glavne uloge. Ali tih je uloga bilo toliko, a ona ih je tako igrala, da je svojim licem, figurom i glasom zauzela golemo mjesto u našem imaginariju i u našem sentimentalnom odgoju.
Kroz naše svakodnevice prošle su tisuće sredovječnih i postarijih žena, često upečatljivih baš po svojoj bezličnosti, a tolike od njih imale su lice Semke Sokolović. Ili ih je ona u svojim ulogama odigrala, ili bi ih samo ona znala odigrati. Mudra je smrt ako nam je samo jednim potezom mogla toliko žena uzeti.
Semka je u Zagrebu živjela više od pedeset godina, ali nikada nije uspjela progovoriti bez onoga sarajevskog naglaska i intonacije. To bi za svakoga glumca bio golem problem, jer se glumcu ne smije čuti da je stranac. Njoj se čulo i nije joj smetalo. Katkad je umjetniku potreban neki takav nedostatak, neka takva falinka, po kojoj će se vidjeti koliko je umjetnik velik kad je i tu falinku u stanju poništiti. Bio je užitak slušati Semku Sokolović kako govori, jer su taj naglasak i intonacija pripadali jednom davno prošlom vremenu. U Sarajevu više nitko nije tako govorio. Njezin se govor konzervirao, jer je živjela u nekom drugim govoru.
Jednu od svojih posljednjih uloga odigrala je u filmu Pjera Žalice "Kod amidže Idriza". U tom malom, intimističkom i po svojim pretenzijama izrazito lokalnom filmu Semka je igrala ženu s Hrida (padinska sarajevska mahala) koja je u ratu izgubila sina. Takvih finih, snebljivih i beskrajno delikatnih muslimanki - čija se sva agresivnost manifestira u tome što, bez obzira na sve molbe, zamute prejak sok od onog gostinskog Lero sirupa - čovjek koji je živio u Sarajevu imao bi po nekoliko u prvome susjedstvu, ali nikada nijednu, sve do Semke Sokolović, nismo vidjeli na filmu. To je ona vrsta ljudskoga stvora koju nije lako uosobiti u filmski lik, jer je u stvarnosti daleko od svake patetike i lažnoga osjećaja, ali u fikciji trenutačno klizne u najgoru patetiku i folklorni kliše.
Nevjerojatno kako je Semka uspjela odigrati takvu ulogu, a da tu ženu, i sve te žene u kojima se ogledala, nijednoga časa ne iznevjeri. Glumila je u Žaličinom filmu kao što glume samo naturščici, iz vlastitoga životnog iskustva i iz biografije. Veličanstveno je to nakon pedeset godina profesionalne glume. Jedne ljetne noći, nakon sarajevske premijere, održane u bivšem školskom dvorištu slavne Prve gimnazije, pred najvećim filmskim platnom u jugoistočnoj Europi, čovjek je bio siguran kako bi Semka Sokolović, da su joj se stvari drukčije u životu posložile, bila lik iz vlastitoga filma. Razvlačila bi jufke za pitu, tamo visoko gore, na Hridu ili Sedreniku.
Semka Sokolović Bertok dugo je bila glumica Dramskoga kazališta Gavella, poluprofesionalno je igrala šah i bridž, a u socijalističkim vremenima bila je aktivna u političkim forumima. Tragikomičnu stranu takvoga aktivizma protumačila je u filmu Gorana Markovića "Majstori, majstori", igrajući ulogu školske direktorice. Bila je uvažavana i poštovana, ali ne koliko je zasluživala.
Imala je, kao i Badema, lijepo ime, ali u Zagrebu ga većinom nisu točno izgovarali. Semku valja izgovoriti s jako kratkim e. Kratkim kao sam život.
Miljenko Jergović
Neki dan u Zagrebu je umrla i Bademina mlađa sestra Semka. Ona čije bi pojavljivanje na televizijskome ekranu vazda bilo popraćeno riječima: evo, Bademina… Tek kada je jedna generacije polako zašla za horizont, ili kad ih je rat naveo da počnu zaboravljati svaku ljepotu, Semka Sokolović ostala je sama sa sobom, u svojim filmskim ulogama. Izgubila je tako važan dio konteksta u kojemu je živjela, kao mlađa sestra i kao glumica koja nije igrala glavne uloge. Ali tih je uloga bilo toliko, a ona ih je tako igrala, da je svojim licem, figurom i glasom zauzela golemo mjesto u našem imaginariju i u našem sentimentalnom odgoju.
| Ljepota Bademina postala je mitska, a svojom je veličinom obilježila one koji je nisu vidjeli |
Semka je u Zagrebu živjela više od pedeset godina, ali nikada nije uspjela progovoriti bez onoga sarajevskog naglaska i intonacije. To bi za svakoga glumca bio golem problem, jer se glumcu ne smije čuti da je stranac. Njoj se čulo i nije joj smetalo. Katkad je umjetniku potreban neki takav nedostatak, neka takva falinka, po kojoj će se vidjeti koliko je umjetnik velik kad je i tu falinku u stanju poništiti. Bio je užitak slušati Semku Sokolović kako govori, jer su taj naglasak i intonacija pripadali jednom davno prošlom vremenu. U Sarajevu više nitko nije tako govorio. Njezin se govor konzervirao, jer je živjela u nekom drugim govoru.
Jednu od svojih posljednjih uloga odigrala je u filmu Pjera Žalice "Kod amidže Idriza". U tom malom, intimističkom i po svojim pretenzijama izrazito lokalnom filmu Semka je igrala ženu s Hrida (padinska sarajevska mahala) koja je u ratu izgubila sina. Takvih finih, snebljivih i beskrajno delikatnih muslimanki - čija se sva agresivnost manifestira u tome što, bez obzira na sve molbe, zamute prejak sok od onog gostinskog Lero sirupa - čovjek koji je živio u Sarajevu imao bi po nekoliko u prvome susjedstvu, ali nikada nijednu, sve do Semke Sokolović, nismo vidjeli na filmu. To je ona vrsta ljudskoga stvora koju nije lako uosobiti u filmski lik, jer je u stvarnosti daleko od svake patetike i lažnoga osjećaja, ali u fikciji trenutačno klizne u najgoru patetiku i folklorni kliše.
| Semku valja izgovoriti s jako kratkim e. Kratkim kao sam život |
Semka Sokolović Bertok dugo je bila glumica Dramskoga kazališta Gavella, poluprofesionalno je igrala šah i bridž, a u socijalističkim vremenima bila je aktivna u političkim forumima. Tragikomičnu stranu takvoga aktivizma protumačila je u filmu Gorana Markovića "Majstori, majstori", igrajući ulogu školske direktorice. Bila je uvažavana i poštovana, ali ne koliko je zasluživala.
Imala je, kao i Badema, lijepo ime, ali u Zagrebu ga većinom nisu točno izgovarali. Semku valja izgovoriti s jako kratkim e. Kratkim kao sam život.
Miljenko Jergović