Nakon jednog poroda, jednog pobačaja i mnoštva tekstova napisanih na tu temu, bila sam uvjerena da se više neću morati baviti ženskim pravom na izbor majčinstva. Pogotovo jer je to pravo zagarantirano zakonom. I zato mi je pomalo tužno vratiti se staroj temi. Očito, žene kojih se to prvenstveno tiče spavaju mirno, uvjerene kako netko za to zadužen i plaćen vodi računa da to njihovo pravo bude poštovano.
Svakih par mjeseci stgine alarmantna vijest da sve više javnih bolnica odbija izvršiti pobačaj. Sve više ginekologa koristi mogućnost prigovora savjesti. Nekidan je osvanuo i slučaj bolnice KB Sveti Duh u Zagrebu: svi su ginekolozi potpisali da ne žele raditi pobačaje. Ovo je peta bolnica u državi, još u Kninu, Vinkovcima, Našicama i Požegi. Plaćaju ih porezni obveznici, dakle i žene kojima bi trebali stajati na usluzi. Znači da su žene prisiljene ići u drugu bolnicu ili čak županiju, ostavljene su na milost i nemilost pojedinih ravnatelja. Ako jedan odluči da u njegovoj bolnici pobačaja nema - onda ih neće biti. Zašto? U zakonu stoji da može, ali ne mora osigurati uslugu u istoj ustanovi, a sankcija naprosto - nema.
Javno će se takav ginekolog, da pokaže kako je na “pravoj” strani, ovim potezom dodvoriti konzervativnim krugovima i crkvenoj hijerarhiji, dok će možda u privatnoj ordinaciji mirno ubirati novac za isti zahvat. Apel koji je 17 ženskih nevladinih organizacija uputilo Ministarstvu zdravlja još lani da se osnuje povjerenstvo za zdravlje žena, očito je bio uzaludan.
Kakve su posljedice ovakve hipokrizije i zaobilaženja zakona na mala vrata? O tome ne treba suviše dvojiti. Žene koji imaju novca uvijek će naći rješenje. One koje ovise o javnim ustanovama, naći će se u situaciji da rode neželjeno dijete ili traže drugu bolnicu. Ili će pobaciti u opasnim uvjetima s mogućim teškim posljedicama. I još će se zdravstveno osoblje prema njima ponašati kao da im pobačaj nije tek krajnji izlaz. Lutanje od bolnice do bolnice i lista koju Ministarstvo zdravlja ima tek namjeru (!) napraviti neće im puno olakšati muku. I te se bolnice mogu sjetiti da pođu putem Svetog Duha. Tko će ih spriječiti? Kako će ih kazniti?
Hrvatska već godinama ide upravo u pravcu puzeće zabrane pobačaja. Živimo u formalno sekularnoj državi, ali Katolička crkva ima veliki utjecaj na javne institucije. I dok crkva ima pravo pripovijedati svoju dogmu, nema je pravo nametati državnim institucijama. Pa u ovoj zemlji nije moguće niti provesti zdravstveni odgoj u školama, koji je presudan da se izgradi odgovornost mladih prema spolnom životu! No, ni jedna se vlast do sada nije oštro suprotstavila njenom utjecaju, radije je zažmirila i dalje žmiri na izigravanje zakona.
K tome, danas politička klima tj. rast nacionalizma i desnice u EU pogoduje sužavanju prava žena. Tako je EU parlament prošle godine odbacio rezoluciju o reproduktivnom pravu žena, koja je uključivala i preporuku da pobačaj treba biti legalan, siguran i dostupan svima u javnozdravstvenom sustavu zemalja članica. Sada o tome odlučuje svaka pojedina država. A u tom odlučivanju naravno da je moguć korak nazad. Tako je u Poljskoj, u kojoj je pobačaj na zahtjev od 1956. bio dozvoljen, nakon prelaska na demokraciju - zabranjen. Država i nacionalistička ideologija svojataju ženu kao stroj za reprodukciju nacije.
A žene? Što čine one same? Jesu li svjesne da im puzeća zabrana prijeti ugroziti zdravlje? Mlade generacije žena u Hrvatskoj naslijedile su ženska prava iz bivše države. Odrasle su u društvu u kojem postoji privid da su svi ženski problem riješeni - na stranu činjenica da su većina nezaposlenih mladih žene, da se manje zapošljavaju i prve gube posao, da su prisiljene potpisivati tajne ugovore u kojima ih poslodavac obavezuje da određeni broj godina neće roditi, da su porodiljne naknade niske, a jaslice skupe, nema ih dovoljno, kao ni vrtića itd. Demokratskom sustavu uprkos, u društvu vlada stari mentalitet da će se za tvoj problem već netko pobrinuti.
Zbog toga se bojim da se neće dogoditi ono što bi trebalo, a to je da se ovog ili nekog drugog vikenda na svim trgovima i u svim gradovima okupi masa žena koje će zahtijevati da sekularna država i odgovorna ministarstva stanu toj opasnoj hipokriziji na kraj. I da ne prestanu raditi pritisak na institucije, i izlaziti na ulice dok im pravo na izbor majčinstva ne bude u potpunosti zagarantirano, bez “rupa” u zakonu, koje ga de facto ograničavaju. Situacija sa ženskim pravom na pobačaj je preopasna da bi se njome bavili svi drugi osim samih žena. Ako se to ne dogodi - a za sada izgleda kao da neće - bojim se da ćemo o pobačajima ubuduće sve više čitati u rubrikama crne kronike.