Smrt zagrebačke kontrakulturne legende Dunje Koprolčec

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 07.01.2009. u 17:34

Prije nekoliko dana u Zagreb je stigla vijest da je u Španjolskoj umrla Dunja Koprolčec, jedna od ključnih osoba Kugla glumišta, kazališne grupe koja je u velikoj mjeri obilježila zagrebačku umjetničku scenu druge polovice sedamdesetih i početka osamdesetih godina, čiji utjecaj traje do danas.
Živjela je sama, a susjeda ju je našla mrtvu i dala pokopati

Vijesti koje su stigle veoma su oskudne: umrla je u Granadi, u pokrajini Andaluziji, gdje je posljednjih godina i živjela, kažu, “na minimumu”. Žena koja ju je povremeno posjećivala pronašla ju je mrtvu i odvezla na groblje, pokopana je posljednjega dana prosinca ili prvoga dana siječnja. Datum smrti je nepoznat. Umrla je pod promijenjenim prezimenom, kao Dunja Bešlić.

na islam i putovala zemljama
Magreba 
80-ih je prešla
Bila je osječko dijete, rođena 18. ožujka 1954. U kazalište je ušla kao šesnaestogodišnjakinja, u veljači 1971., kada je nastupila u predstavi “Štekpenteri” koju je prikazao Omladinski scenski studio Miniteatra pod vodstvom Branka Mešega. Predstava, do danas legendarna, bila je kolektivni rad i svojevrsni generacijski istup (sudjelovali su Zlatko Burić, danas vrlo uspješni europski filmski glumac koji živi u Danskoj, Damir Munitić, izvanredni profesor na ADU, i drugi).

Kreativna snaga grupe

U Zagrebu studira engleski i komparatistiku, godine 1975. nalazi se u malenoj grupi osnivača Kugla glumišta, teatra koji će ubrzo dobiti značajke kulturnoga pokreta. Slijede predstave, akcije i filmovi “Kuglinoga” zlatnoga razdoblja između 1975. i 1982., predstave poput “Dočeka proljeća”, “Mekanih brodova”, “Bijele sobe” i “Posljednje ljubavne afere”. U skladu s onodobnim dosta proširenim artističkim etosom, kao autori se potpisuju “kolektivi”, ali svi znaju da je ona jedna od najvažnijih kreatorskih glava u grupi.

U skupini u kojoj su sve vrste laži bile zabranjene, a posebne umjetničke, Dunja Koprolčec bila je možda najradikalnija. Premda je, unutar poznatih podjela u Kugla glumištu, pripadala “mekanoj frakciji”, naknadno se pokazalo da je bila začetnik i inspiracija “tvrde frakcije”. Bila je umjetnik koji ide do kraja, koji umjetnost uvijek gura prema rubu, prema opasnoj točki na kojoj umjetnost prestaje biti umjetnost i postaje život. Potkraj sedamdesetih godina u umjetničkom smislu blizak joj je Antonin Artaud, ne sanjar kazališta nego sanjar života, putnik u Meksiko koji je godine 1936. živio u tamošnjemu plemenu Tarahumara.

Dunja prvi put odlazi u Maroko početkom osamdesetih, tamo se po svemu sudeći suočava s iskustvima koja intenzitetom nadmašuju sve što je do tada doživjela. Godine 1984. posljednji put nastupa na kazališnoj sceni. Predstava se zvala “Modna revija”, izvođena je u Studentskome centru i bila je njezin samostalni istup, izvan Kuglinih frakcija. Dominirala je globalna vizura, različite kulture, civilizacije, vjere. Negdje u to doba prelazi na islam, putuje zemljama Magreba i Španjolskom. Sredinom osamdesetih izaziva incident na alžirsko-marokanskoj granici kada na navodno sjajnom arapskom glasno čita Kuran i poziva na ustanak protiv vlasti međunarodnoga kapitala.

Andaluzijska smrt

Živi posvuda, o njezinu životu znadu se samo natuknice: Šestine, Španjolska, deportacija, Osijek, bolnice, povratak u Španjolsku pod novim imenom.

Zašto baš Španjolska? Odakle ta turobna smrt u Granadi? Prema pretpostavkama onih koji su je najbolje poznavali, posrijedi nije bila Španjolska, nego Andaluzija - mitsko i stvarno mjesto srednjovjekovnoga, višestoljetnog susreta triju kultura: muslimanske, židovske i kršćanske. Mjesto vrhunskih djela tih kultura i mjesto neke nejasne, drevne tolerancije u najvećem mogućem mjerilu: globalnome.

U neobičnoj biografiji Dunje Koprolčec vjerojatno najčudnija epizoda bio je trenutak njezine hrvatske i, u ono doba, jugoslavenske slave. Trenutak kada se zatekla u središtu prilično ozbiljnoga kulturnoga skandala. Godine 1980. vodeći ljudi kazališnoga “mainstreama” odlučili su se - djelomice pod pritiskom činjenica i javnosti - propustiti hrvatsku kazališnu alternativu na Dubrovačke ljetne igre.

Kada je nagrada Orlando za najuspješnije umjetničko ostvarenje u dramskom programu, nagrada koju je dodjeljivao “mainstream”-žiri, predana Dunji Koprolčec kao zastupnici Kugle za predstavu “Ljetno popodne”, odjednom se sve preokrenulo. Počelo je brutalno lupanje po “amaterki”, laganje o “golišavoj djevojci” koja je u “privatnim” odnosima sa žirijem. Dubrovačke ljetne igre gnjevno su napadale dio vlastitoga programa jer je bio odviše uspješan, a ljudi koji pojma nisu imali o njezinu radu, koji nikada nisu vidjeli nijednu njezinu predstavu, govorili su o njoj s mržnjom i s potpunim prezirom.

Pljuvanje je podnijela dostojanstveno i kao borac. Onako kako je, pretpostavljamo, dočekala i smrt. 

Skandal i prezir na Dubrovačkim ljetnim igrama




Branko Matan

Izdvajamo