VIJESTI IZ LILIPUTA

Split, nacionalni Gubavac

‘U Zagrebu se radi’, objašnjavao mi je jedan istaknuti umjetnik iz Zagreba, ‘ne ispijaju se kave na Rivi, jer se ne stigne od posla’

Za čitatelje hrvatskih novina veće dileme zapravo nema: po svemu što oni čitaju, znaju i čuju, Split je urbana kloaka i najveći nacionalni gubavac. To je grad Norčevih mitingaša i Kerumovih glasača, kaotična nakupina cementnih potleušica u kojima živi ono najgore od najgoreg u našoj (inače dičnoj i uzornoj) kulturi.

To je grad u kojem nitko ništa ne radi, nego se samo po Rivi piju kave, grad “esteta” koji novac troši na cipele i robu umjesto na postdiplomske studije, grad koji grca u nelikvidnosti, nezaposlenosti i bijedi, ali to je jedino zato što su njegovi stanovnici ležerni, indolentni i lijeni te nisu u stanju proizvesti niti običan krumpir. Upravo zato, ta parazitska nakupina luzera koja sačekuje u Dugopolju “naše dečke” i pali im automobile nastoji ostati prikačena na našu sisu i nastoji da i dalje - mi predani, radišni Hrvati - plaćamo njihove propale industrije, a pogotovo taj lopovski, krimogeni škver.

Ovaj opis Splita opis je koji puno desetljeće, kamenčić po kamenčić, isijava i naša novina i većina hrvatskih medija. To je slika Splita kao primitivnog i opasnog grada, ekonomski degradiranog Gotham Cityja heroinskih špica i zahrđalih armatura koju samo mi svojim budžetskim doznakama spašavamo od socijalne implozije. A za sav nerazmjer u razvoju Zapada i Istoka, za sve trećesvjetsko raslojavanje, postoji samo jedan razlog. Naime, za razliku od Splita - tumači nam se - u Hrvatskoj se radi.

Ovo što sam sada ispisao nije karikatura. To je uvriježena objasnidbena formula kojom Zagreb, ali i ne samo Zagreb, sebi tumači poslijeratni razvojni paradoks, te činjenicu da je u dvadeset godina samostalne države Split iskusio da su mu svi gospodari - Habsburzi, Karađorđevići i Brozovi - bili bolji od vlastitih sunarodnjaka. “U Zagrebu se radi”, objašnjavao mi je prije četiri godine na Visu jedan istaknuti zagrebački umjetnik, “ti nemaš pojma koliko moji prijatelji koji su advokati, kopirajteri i arhitekti rade, od jutra do sutra”. Ne ispijaju kave na Rivi, veli, jer ne stignu od posla.

Čitam i slušam te i takve komentare u vrijeme dok se Splitu, kao u redovitom desetljetnom ciklusu, sprema novi socijalni tsunami. Unutar iduće dvije godine neće više biti škvera ni posla za njegove kooperante. Adriachem i Salonit već su pali, na redu je pivovara koju su Slovenci ubili s predumišljajem, a isto se piše i Dalmacijavinu. Novih šest tisuća nezaposlenih pridružit će se u idućih nekoliko mjeseci tužnom skupu od 40 tisuća nezaposlenih u srednjoj Dalmaciji, i kad gledate taj pejzaž jeze, nestvarnim vam se čine novinski naslovi o tome kako se “Hrvati trebaju odreći putovanja i luksuza”, ili kako treba zatvarati bolnice jer ih ima, kao, previše.

Rješenje je u znanju, govori se. E, pa možda je zato trenutak da se porazgovara kako stoje stvari s tim znanjem. Kako predajem na splitskoj Umjetničkoj akademiji (UMAS), svake srijede prolazim hodnikom po kojem su povješani radovi studija za dizajn, odsjeka koji je kao kolektiv posljednjih godina dobio mali ormar svjetskih nagrada, uključujući i onu zagrebačkog trijenala dizajna.

No, iduće jutro susrećem starog kvartovskog znanca koji desetljećima ima dizajnersku i PR agenciju, pa je u devedesetima čak radio kampanje za HDZ. “Pogriješio sam što prije deset godina nisam filmu preselio GORE”, kaže mi, “ovdje nema posla, svi veliki investitori imaju zagrebačke firme s kojima redovno rade, nama ne ostanu ni mrvice”.

Vlastite studente sa studija audiovizualnih medija sve češće viđam na špicama filmova, u brzorastućem sektoru industrije pokretnih slika učas pronađu posao kao snimatelji, montažeri, rasvjetljivači. Ali, pronađu ga u Zagrebu, jer te industrije u Splitu nema. Split ima najbrže rastuće sveučilište u Hrvatskoj, ali to sveučilište brzo bi se moglo pretvoriti u izvoznika pameti koju lokalni razvoj ne treba. Jer, taj lokalni razvoj zatvorio je poglavlje kranova i oplata, a otvorio ono novo, ručnika i ležaljki. Ako hoćete živjeti od ručnika i ležaljki, ne trebaju vam jako obrazovani radnici. Ako hoćete živjeti od ručnika i ležaljki, trebaju vam tajlandski domoroci koji će raditi sezonski za najmanje pare.

Split nije propao jer su Dalmoši neradnici i piju kave. Split je propao jer se cijela politička i ekonomska arhitektonika na kojoj se temeljio uspon njegove važnosti raspala u mrvice. Split je narastao kao čedo Jugoslavije, fina tezulja između Splita i Beograda. Narastao je kao “mini metropola” u četveroregionalnom poimanju Hrvatske.

Narastao je kao industrijski grad unutar industrijske socijalističke civilizacije. Svega toga više nema: nema Jugoslavije, nema četveroregionalnog policentrizma, a bogme nema ni industrije koju su i lokalci i državna ideologija u devedesetima izagnali kao komunjarsku ujdurmu protivnu nacionalnom pastoralnom konzervativizmu. Umjesto regionalnog koncepta, hrvatska je nacionalna ideologija odabrala županijsko razmrvljivanje, a jedan od razloga za to bio je da se ubije “autonomaške” mini centre poput Splita.

U novoj arhitektonici od Splita se očekivalo da u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu bude isto što i Bjelovar ili Koprivnica, koji su lijepi i uzorni gradovi, ali imaju jedno “distinktivno svojstvo” - od Splita su manji osam do deset puta. Za svoju tijesnu košulju lokalne upravne ispostave Split je ostao velik i prevelik, grad dvjesto tisuća duša u raskoraku, duša koje nisu više za selo, a razlog zašto su stigli u grad “vlakovima bez voznog reda” (dakle - industrija) više nije postojao.

I zato se ja ne naljutim najviše kad mi kažu da je Splitu loše jer smo lijeni. Najviše se naljutim kad mi kažu da što ima veze što će propasti škverovi i industrija, jer “što fali hotelu”. Split ima, naime, najveći rast turizma u Hrvatskoj u ovom desetljeću, ali da je taj rast i tripli, on ne može hraniti više od kojeg postočića te danas velike anglomeracije. A ta anglomeracija danas šiklja kao divlja trava jer ju je kulturna centralizacija prepustila Grdoviću, Ninčeviću i kick-boxingu, a centralizacija kreativnih industrija prepustila je Splitu mrvice: programiranje za registar-kase, dizajniranje flajera i interijere kafića. To je pejzaž “ekonomije znanja” u zemlji u kojoj se sav novac prikuplja i troši na jednom mjestu.

Naravno, ako želite prekoncipirati ovakav naopaki razvoj, onda ne birate Keruma, jer Kerum je produkt tog razvoja, čovjek koji se obogatio eksploatacijom kasirki i sobarica. Ali, u vrijeme kad domaći medijski prostor sadomazohistički uživa u svakom novom ispadu ludog splitskog imperatora, stalno treba imati na umu: mister K nije uzrok, on je posljedica. On je mogao nastati tek onda kad je nastao svijet u kojem je čak i on - onakav kakav jest - bio rijetka ili čak jedina čvrsta točka. Taj svijet nisu stvorili Splićani, ili bar ne samo oni.

Tagovi

Izdvajamo