IZ MAKSIMIRSKE ŠUME

Sramim se intervjua sa Šuškom i Šajberom

    AUTOR:
    • Tomislav Židak

  • OBJAVLJENO:
  • 28.08.2010. u 16:00

Kada je Mađar Ceolin u 17. minuti matirao Filipa Lončarića, a maksimirski stadion zanijemio, već sam vidio Vahida Halilhodžića kako hvata jutarnji let za Pariz i bježi s “Titanica”! Naime, uoči utakmice je izjavio da bi u slučaju Dinamovog ispadanja iz Europe njegova misija u Maksimiru postala besmislena i da će napustiti klub nakon samo deset dana! I uopoće ne sumnjam da bi principijelni “Vaha” to i učinio, kao što je u nekoliko slučajeva u svojoj karijeri odlazio već nakon prve izgubljene utakmice. Kao, na primjer, iz Abidžana, kada je smijenjen nakon samo jednog poraza...

Vahid Halilhodžić je u četvrtak navečer upoznao pravo lice Dinama, ono koje mi gledamo već desetljećima, lice puno europskih brazgotina i ožiljaka, lice izmučeno porazima, dvorskim borbama, a sve još i zapapreno vrlo glasnim navijačkim nezadovoljstvom. Vidio je jednu prosječnu momčad, koja je u europskim okvirima samo “druga liga”, u kojoj ima nekoliko klasnih igrača, ali i previše onih koji bi teško izborili mjesto u udarnoj postavi u jednom Rudešu, ZET-u ili Lučkom. Nakon što je zaključio press konferenciju, duboko je uzdahnuo i kazao: “Čeka me krvavi posao!” Poznavajući njegovu marljivost, uopće ne sumnjam da će dati cijelog sebe za uspjeh, međutim, to neće biti dovoljno za Dinamo kakav svi navijači žele.

Ponavljam - svi, jer, jednog velikog dijela navijača nije bilo, Zagreb nema mediteranski fitilj, koji će se razgorjeti nakon dvije pobjede. Zagreb je sumnjičav, ali ne i hladan, Zagreb je jedino nepodijeljen u svojoj ljubavi prema Dinamu, ali tu ljubav manifestira na razne načine. Između ostalog, jedna grupa iznimno odanih, utakmicu je gledala u kinu “Mosor”, jer bojkotira klub zbog Zdravka Mamića. Ne mogu podnijeti njegovu sirovost i nedosljednost i radije gledaju utakmice na filmskom platnu u Zvonimirovoj ulici, nego sa sjeverne tribine. Nakon “stotinu godina”, jučer na tribinama nije bilo ni čuvenog transparenta “Dinamo svetinja”, zbog kojega je svojedobno bjesnio pokojni poglavar i zbog kojega su mnogi navijači dobili pendrekom po leđima.

Dinamo je ušao u Europsku ligu teže nego što se očekivalo, iako se iz rezultata to ne bi moglo iščitati. U igrače se uvukao strah od pogreške, iz svlačionice izlaze sa strepnjom, kao da ulaze u minsko polje, mnogi od njih sumnjaju u svoju nogometnu klasu, mnogima je samopouzdanje uništeno novinskim kritikama, a mnogima je uteg oko gležnja i navijački bojkot, koji sve jače pritišće Dinamo. S takvim tovarom na leđima nije se lako prepustiti nogometu, jer se oko njihovog kluba svakog tjedna pletu afere, optužbe, čak i politika u Dinamu vidi šansu da zamaskira vlastitu nesposobnost i probleme, koji su kudikamo važniji od jedne ipak, samo sporedne stvari, što nogomet doista i jest. Nogomet da, ali Dinamo ne, Dinamo je važan društveni barometar. Dinamo je bio pionir mnogih društvenih zbivanja, Dinamo je bio “pilot-program” čak i pretvorbe, kako se kod nas skraćeno zove proces kada “tuđe postaje tvoje”...

U sjeni jedne pobjede sudaramo se s raznim likovima, koji se kunu u ljubav prema Dinamu. Nije to samo specijalitet Zdravka Mamića ili Ćire Blaževića, nedavno sam u vlastitom listu pročitao umjereno kritički napis Ljube Rubena Weissa: “Kako su braća Mamić ubila moj Dinamo!” U tom emotivnom istupu gosp. Weiss se zaklinje u Slavka Šajbera, pokojnog predsjednika FSJ-a i njegovu “građansku kuražu”, pored koje braća Mamić danas ne bi mirno spavala. “On bi ih smijenio i suspendirao u cilju uvođenja reda...”

Na žalost, u 35 godina bavljena ovom “šugavom” profesijom, “napisao” sam i dva intervjua, na koja baš i nisam ponosan! Jedan je bio sa Slavkom Šajberom, kada mi je uručio već napisani intervju sam sa sobom, a ja sam bio samo kurir, koji to treba odnijeti u redakciju. Kada sam se, u ime demokratičnosti ove profesije, usudio pitati - mogu li postaviti barem jedno pitanje, rekao je: “Nije neophodno!” Drugi takav intervju sam napravio s Gojkom Šuškom, kada se želio obratiti BBB-ima, koji su se nepokolebljivo borili za Dinamovo ime, vrijeđajući pritom i Franju Tuđmana. Izdiktirao mi je izjavu, a na prvo moje potpitanje, pozvao je ađutanta da me otprati do vrata. “Dodatna pitanja nisu nužna”, bilo je umjesto zbogom. Toliko o smislu za demokraciju, toleranciju i građansku kuražu junaka naše nogometne povijesti...

Pobjedom nad Györom do zraka je došao i maksimirski boss, a “vjetar u leđa” mu je i nespretna i amaterska akcija Uefe, koja se sada odriče svojega istražitelja, pred kojim je klečao Zorislav Srebrić, za kojega mnogi tvrde da je međunarodni varalica, koji je novinarima gurnuo “neke sumnjive papire u ruke”, optuživši nekoliko ljudi za nečasne poteze oko namještanja kup-utakmice. Zbog toga će ceh platiti opet novine i novinari, jer će iz Maksimira ovih dana biti odaslano 17 tužbi, uglavnom na medijske adrese, a potraživanja za ranjene duše su višemilijunska. Samo novac može zacijeliti tu “neizrecivu bol”...

Ne kažem da hrvatski nogomet ne treba prozračiti i da ne treba širom otvoriti prozore, kako bi se rastjerao kiseli, ustajali zrak, ali, žalosno je da se sve manje ljudi veseli pobjedama, pravim nogometnim potezima, sve manje se cijene majstori, a u prvi plan se guraju gangsteraj, prijevare i pohlepa. I sâm sam zagovornik grafita “Dinamo purgerima, zatvor lopovima”, međutim, kao sportski novinar u jeseni karijere, sve češće se pitam: “Je li netko možda za nogomet?”

Ima jedino novca. A i toga će biti sve manje

Navijački bojkot je podijelio Zagreb. Grad vrvi grafitima protiv Zdravka Mamića, jedna navijačka grupa utakmice gleda u kinu “Mosor”, druga se utaborila u “Domagoju”, treća je na istočnoj tribini skandirala Vahidu Halilhodžiću, pljeskala Hajduku, na tribinama je osvanuo i transparent, potpisan od navijača iz Jarmine: “Mamiću, mi smo uz tebe”. I nitko za 90 napetih maksimirskih minuta nije viknuo “Mamiću cigane”, a samo nekoliko desetaka metara niže, u “Domagoju”, gdje se također slavila Dinamova pobjeda, nekoliko “boysa” je uvjeravalo novinare: “Morate biti još brutalniji!” Oko Dinama vlada potpuna konfuzija, glavnina navijača i klub su u pat poziciji. Gradonačelnik, odnosno počasni predsjednik kluba Milan Bandić odmaknuo se od Dinama, u koji se kleo, kao što su se od njega odmaknuli i mnogi koji su mu do jučer virili - znate već odakle! Ne znam, doista ne znam, postoji li izlaz iz ove krize. Kažu nogometni sveznadari da će svi ožiljci zacijeliti ako rezultat bude dobar, ako Dinamo i u europskim okvirima učini nešto. Ali, ovakav prestrašeni, sirovi Dinamo nema šanse u sudaru s ozbiljnijim europskim momčadima, Dinamo je jedva prošao sasvim prosječnu mađarsku momčad. Maksimir živi pod upitnicima, živi na jednom prljavom i zapuštenom stadionu, u navijačkom bojkotu i u tom Dinamu jedino ima - novca. Ali, i toga će biti sve manje, kao što je i sve manje Zagrepčana u momčadi.

Može li Kramarić biti ‘vuk’?

Iskreno, bojim se za Andreja Kramarića da ne doživi sudbinu Domagoja Abramovića, nekada najperspektivnijeg Dinamovog centarfora, koji je završio u “lijevim” ligama. Samo jednom me Kramarić uspio uvjeriti da je “vuk”, samo jednom je reagirao muški i jedina vjera da će od njega nešto biti je - Vahid Halilhodžić. Veliki centarfor, koji se znao tući s brutalnim obrambenim igračima. Kramarić to još ne zna!

Kada sam radio prvu priču o Kramariću i kada se pročulo da je nogometni wunderkind, na razgovor je došao i - Šime Vrsaljko. Diskretno sam pitao jednog Dinamovog trenera iz omladinske škole - tko je taj? Rekao mi je: “Taj će sigurno biti velik igrač!” Danas vidim da je na najboljem putu da to i postane, u njegovoj igri ima i mozga i hrabrosti, njegova srčanost oduševljava tribine i sad sam siguran da će Šime Vrsaljko, ako ga neće načeti ozljede, biti istinska nogometna klasa.

A Kramarić? Treba ga čekati, ali, hoće li Halilhodžić imati strpljenja. Jer, njega na površini može održati samo rezultat! Odnosno, Kramarićevi golovi!

Markovićeva glava u pijesku

Daleko od novinarskih očiju i mikrofona razgovarali su Vlatko Marković, Zorislav Srebrić i Zoran Cvrk s Michelom Platinijem. I zaustavili linč hrvatskog nogometa, u čije poštenje i moralnost je posumnjala njemačka policija. Jedna vrlo ozbiljna policija, koja ne donosi zaključke na temelju neutemeljenih indicija. Ipak, s nekih ljudi je privremeno isprana ljaga, ispostavilo se da hrvatski nogomet nije najprljavija močvara u Europi, ali je kladioničarska mafija, koja je i dovde pružila pipke, prisiljena na defenzivu.

Na žalost, nikad nećemo saznati što je Platini rekao dužnosnicima HNS-a, kojima je trebala cijela vječnost da odu u Nyon, umjesto da su tamo bili već dan nakon što je pukla afera, a prozvani su naši najveći klubovi. Ako ništa drugo, afera je opomenula HNS da se napokon počne baviti i domaćim nogometom, a ne da bude samo servis A reprezentacije i institucija za zgrtanje novca. Afera je otvorila mnoga pitanja, a izbori su pred vratima. Vlatko Marković želi još jedan dvogodišnji mandat, ali ni opozicija nikad nije bila jača i bolje posložena. I dojma sam da mnogi nogometni dužnosnici, odani Markoviću, poput miševa bježe s broda. I zato Vlatko Marković potporu Michela Platinija drži ključnim trenutkom, ali - može li se on obračunati s kladioničarskom i svim ostalim mafijama. Ili će gurnuti glavu u pijesak...

Izdvajamo