Što nam političari prešućuju o ekonomiji

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 02.02.2008. u 09:48

Tijekom posljednjih šest mjeseci, u razdoblju od početka predizbornih aktivnosti u Hrvatskoj, u svijetu je došlo do erupcije vrlo složene financijske krize, možda najteže od Drugoga svjetskog rata do danas. Ta je kriza tijesno vezana uz tržište nekretnina i način njihova financiranja. Odatle je sve i počelo. U međuvremenu je, nakon SAD-a, kriza nekretnina zahvatila Veliku Britaniju, Irsku i Španjolsku. Iako nitko ne skriva relevantne informacije, u nas i dalje prevladava praksa da se zbivanja na svjetskim tržištima, ma koliko važna i za nas, uglavnom ignoriraju.

Nedvojbeno je da je Hrvatska, kao izrazito mala i svijetu otvorena zemlja, ne samo osjetljiva nego i izrazito ovisna o velikom dijelu gospodarskih i financijskih promjena u svijetu. Pojednostavnjeno, ako su gospodarska kretanja u svijetu povoljna za nas, onda i nije osobito umijeće voditi uspješnu gospodarsku politiku. Stranka ili koalicija koja se tada zatekne na vlasti, na ovaj ili onaj način, praktički je osuđena na uspjeh.

No vrijedi i obrnuti zaključak: ako su vanjski uvjeti nepovoljni ili se nenadano pogoršaju, onda se uza svu raspoloživu pamet, sva umijeća i najbolju volju ne mogu postići ni približno onakvi rezultati kakvi su bili mogući ili ostvarivani dok su eksterni čimbenici bili izrazito povoljni. To su činjenice, podjednako čvrste i neumoljive kao što je i činjenica da smo geografski locirani tu gdje jesmo.

Očito je, dakle, da je jedan od uzročnika  naših problema i nevolja izravno vezana uz, poprilično rasprostranjen, način izolacionističko-ignorantskog rezoniranja. To je otprilike ovako: ako smo mi sami jednom nešto odlučili i "zacrtali", onda se to mora i ostvariti, neovisno o tome što se u tom "bijelom" svijetu zbiva.

Vanjski čimbenici, relevantni za gospodarski razvoj Hrvatske, bili su od početka 2000. do pred sam kraj 2007. za nas vrlo povoljni. Tijekom tog razdoblja Hrvatska je imala dvije vlade. Za vladavine jednih i drugih ostvareni su važni rezultati. Ne dovodeći u pitanje važnost i vrijednost doprinosa dotičnih vlada, činjenica je da su jednoj i drugoj vanjski čimbenici silno olakšali posao.

Znatno pogoršanje

Od kraja srpnja vanjsko se okružje počelo pogoršavati, a u međuvremenu se znatno pogoršalo. Za sada su oči uprte nadasve na stanje i daljnji razvoj financijskih tržišta. No istodobno se misli i na moguće reperkusije za "realni" sektor gospodarstva, pod čim se podrazumijevaju proizvodnja robe i usluga, privatna i javna potrošnja, investicije, razina zaposlenosti i druge ekonomski relevantne veličine.

Sudeći prema svemu, tijekom ove godine, a možda i dulje, vanjski čimbenici relevantni za gospodarski razvoj Hrvatske, bit će znatno nepovoljniji nego što su bili prijašnjih sedam godina. Zbog toga je trenutačno iluzorno očekivati neki znatniji porast životnog standarda u neposrednoj budućnosti.

Očito je riječ o nepopularnoj konstataciji, no ona zbog toga ne bi smjela biti dovođena u pitanje. Naravno, i vanjski će se uvjeti jednom promijeniti. Ne čekajući, pasivno, samo na te promjene, mi sami moramo što brže iznaći način kako se uspješno prilagoditi novonastalim okolnostima.

Za nas su osobito važna zbivanja na tržištima nekretnina. Glede stanja, razvojnih tendencija i njihova utjecaja na daljnji gospodarski razvoj Hrvatske valja reći sljedeće. Prvo, sigurno je da u idućem razdoblju cijene nekretnina neće rasti onakvim tempom kakvim su rasle u posljednjih nekoliko godina. To je neponovljivo.

Drugo, zbog nadolazeće stagnacije, možda čak i pada, cijena nekretnina ubrzo će izostati pozitivni učinci tzv. wealth efekta, tj. osjećaja i spoznaja o naglom povećanju vrijednosti imovine. Štoviše, vjerojatno je da će taj efekt početi djelovati u suprotnome smjeru. Naime, vlasnici nekretnina - posebno onih u našim turističkim područjima - postupno će shvatiti da njihova imovina ipak vrijedi znatno manje nego što su donedavno mislili.

Oni će stoga morati mijenjati vlastite potrošačke navike, a to im, naravno, neće biti milo. Ubrzo će se tragati za nekakvim dežurnim krivcem. S tim u vezi valja se prisjetiti poznate uzrečice: "Drumovi će poželjeti Turaka, ali Turaka više biti neće". Neovisno o tome tko će biti percipiran kao glavni krivac za sve nevolje do kojih će, vrlo vjerojatno, doći na tržištu nekretnina, sigurno je da će sve to djelovati u pravcu pada ukupne razine potrošnje. To, bar za neko vrijeme, implicira dodatnu stagnaciju gospodarskih aktivnosti.


Opasna praksa banaka

Financijskih kriza i slomova burzi te kraćih ili duljih razdoblja recesija bilo je, dakako, i prije. No ovog se puta, čini se, događa ipak nešto novo. Riječ je, naime, o inače neuobičajenoj pojavi da se slom burzi događa u razdoblju u kojem većina gospodarstava u svijetu i dalje ostvaruje relativno zadovoljavajuće stope rasta, a i velik dio prognoza za neposredno nadolazeće razdoblje i dalje je relativno zadovoljavajući. No ipak je zavladao strah, pa i panika, koja očito još traje.

Kako objasniti te pojave? Odgovor se može svesti na samo nekoliko riječi: poljuljalo se povjerenje u postojeći financijski sustav. Preciznije rečeno, naglo je palo povjerenje između vodećih članica tog sustava. Dok je većina građana i poduzeća i dalje ostala vjerna "svojim" bankama, te iste banke naglo su prestale vjerovati jedna drugoj. Za to su vjerojatno imale svoje razloge. Jedan dio tih razloga tijesno je vezan upravo uz način financiranja gradnje i kupnje nekretnina, ponajprije u Americi, ali i u drugim zemljama.

Čini se da je odjednom prevladao strah da većina banaka posjeduje, drži u vlastitoj aktivi, goleme iznose veoma problematičnih "vrijednosnih papira". To se nadasve odnosi na niz novih oblika vrijednosnica, posebice onih koje su velike banke prodavale uz privlačne kamatne stope, ali uz "osiguranja" utemeljena na hipotekama nižeg reda (engleski: subprime mortgages). Tek tijekom vremena probila se spoznaja da se radi o izvanredno kompliciranim, pravno često nejasnim i i netransparentnim vrijednosnicama veoma problematične kvalitete.

Pojavila su se i mišljenja da velik dio takvih financijskih instrumenata ne zavređuje ni kvalifikaciju tzv. junk bonds, tj. obveznica koje ne udovoljavaju ni minimalnim "investment grade" kriterijima. Takve su ocjene ubrzo prevladale nakon izbijanja afere s engleskom hipotekarnom bankom Northern Rock potkraj srpnja prošle godine. Jedna od posljedica te pojave očitovala se i u obliku opće navale na jednu poslovnu banku (tzv. bank rush) prvi put nakon 1876. godine. Ubrzo se dogodio i svojevrsni slom tržišta novca u Velikoj Britaniji, koji se očitovao u naglom porastu kratkoročnih kamatnih stopa i faktičkom prekidu rada tog tržišta.

 Budući da je za normalno funkcioniranje cijelog financijskog sustava presudno važno uredno stanje i normalan rad tržišta novca, britanska središnja banka (Bank of England) i britansko ministarstvo financija (UK Treasury) odjednom su se zatekli u situaciji u kojoj su morali intervenirati golemim sredstvima kako bi smirili paniku koja je izbila neposredno nakon nevolja s Northern Rockom.

 Polazeći od pouka stečenih na slučaju afere s tom hipotekarnom bankom, vodeće svjetske središnje banke - ECB, FED, zajedno sa središnjim bankama Engleske, Japana i Švicarske - bile su potkraj prošle godine prisiljene preventivno ubrizgati više od 500 milijardi dolara kratkoročnih kredita poslovnim bankama da se napokon normalizira situacija na tržištu novca, tj. da se što brže ponovno uspostavi nužno povjerenje među vodećim sudionicima tog tržišta. No unatoč vrlo dobroj suradnji između vodećih središnjih banka i angažmanu golemih svota novca, uspjeh cijele akcije ostao je kratkog vijeka. Stanje se, koliko-toliko, normaliziralo potkraj prošle godine, a nakon toga - pri prvom ozbiljnijem poremećaju - izbile su na vidjelo nove nevolje.

Prethodno naznačena problematika može se ilustrirati i objasniti na primjeru jedne nama dobro poznate banke. Riječ je o Societe Generale, drugoj po veličini francuskoj banci. Ona je ujedno i većinski vlasnik Splitske banke.

Najvažnije događaje, a time i većinu problema u koje je ta banka zapala, može se prikazati, kronološkim redom, u obliku pet međusobno tijesno povezanih točaka.

 Ispostavilo se da je i Societe Generale jedna od brojnih kolateralnih žrtava financijskog sustava kakav se razvio u posljednjih nekoliko godina. Naime, sada je već poznato da je taj sustav u međuvremenu "proizveo" velike gubitke razasute po cijelom svijetu.

Ti gubici moraju otvoreno izbiti na vidjelo da bi zatim bili definitivno otpisani na teret onih koji su sudjelovali u poslovanju s nekvalitetnim vrijednosnim papirima. Takvi se gubici procjenjuju na iznos koji se kreće između 200 i 400 milijardi dolara, a to već čini znatan dio jamstvenog kapitala svih banaka zapadnog svijeta. Banke su do sada otvoreno priznale, a zatim i otpisale kao trula, odnosno vjerojatno nenaplativa potraživanja samo 125 milijardi dolara. To, očito, nije sve.

Budući da se zna da je cijeli sustav duboko zaglibio, uporno se traže daljnji grešnici, to jest gubitnici, od kojih neki neće ni moći samostalno preživjeti. Potkraj prošle godine Societe Generale javno je priznala da je izgubila i da otpisuje "samo" dvije milijarde eura. No tržišta to nisu prihvatila kao vjerodostojan iskaz o stvarnom stanju stvari. Stoga su još do prije desetak dana nastavile kolati (nepotvrđene) glasine da SG još nešto krije - ili da ne zna ili da nema hrabrosti otvoreno reći kako zaista stoji s kvalitetom svojih potraživanja. Ponešto se saznalo i o poslovima u koje su ušli ili ih obavili pojedini dužnosnici te banke. Svijet je sve manji, pa je i skrivanje stvarnog stanja stvari sve teže i teže.


Neposredno prije ili tijekom vikenda, 19./20. siječnja, sastao se sam vrh SG. Očito je da su (tek) tada odlučili prihvatiti i provesti niz prijeko potrebnih odluka. Sudeći prema svemu, odlučili su utvrditi stvarno činjenično stanje, to otvoreno priznati te odmah likvidirati sve do tada prikrivane poslove, a time i javno priznati nastale gubitke. Tada su, očito, otkriveni i mnogi duboki propusti u cijelom menadžmentu banke, a otkriven je i prokazan glavni krivac za nastale gubitke.

Ime mu je javno objavljeno, u međuvremenu je uhićen i sigurno će biti osuđen na zatvorsku kaznu. Riječ je o jednom mlađem službeniku, ovlaštenom dileru, koji je (navodno) bez ičijeg ovlaštenja samovoljno ulazio u visokorizične jednostrane terminske poslove bez odgovarajućih protutransakcija, posredstvom kojih je mogao drastično smanjiti rizike za banku. Tijekom ponedjeljka 21. siječnja SG je odjednom prodala sve te jednostrane terminske kontrakte.

Pri tome još je javno izjavila da za njih nije ni znala i da je sve to krivinja samo jednog čovjeka! Budući da se radilo o doista golemim iznosima, nominalne vrijednosti oko 50 milijardi eura, nagla prodaja tako velikih vrijednosti ubrzo je izazvala drastičan pad svih europskih burzi, koje su i onako već stajale na klimavim nogama. Najveći gubitnik postala je, međutim, sama SG koja je tijekom te panične rasprodaje pretrpjela gubitak od gotovo pet milijardi eura! 

Panika u Americi

Da su znali sačuvati hladne glave, taj je gubitak mogao sigurno biti manji. Naravno, ceh svega toga izravno pada i na dioničare SG; tržišna vrijednost dotičnih dionica pala je za više od 50%, tj. otklizala je na samo 70 eura, a nekoliko mjeseci prije dostizala je i 160 eura. Ako je to nekomu nekakva utjeha, valja reći i to da se sličan slom tržišne vrijednosti dogodio i dioničarima najvećih američkih banaka, kao što su Citigroup, Merill Lynch i drugi.

Promatrano u međunarodnom kontekstu, valja još skrenuti pozornost na sljedeće činjenice. Taj ponedjeljak bio je u Americi neradni dan, blagdan Martina Luthera Kinga. Sve burze i druge financijske institucije bile su zatvorene. Nasuprot tome, u Europi su svi radili. Radila je, naravno, i Europska središnja banka (ECB), na čijem je čelu Jean-Claude Trichet, vrlo ugledan Francuz, donedavno guverner francuske središnje banke. Pretpostavlja se da su vodeći dužnosnici ECB-a, ali i njihov predsjednik, bili i te kako dobro upoznati s tekućim zbivanjima na burzi, a sigurno su ponešto znali i o zbivanjima u SG i oko nje. No uza sve informacije kojima su nedvojbeno raspolagali, odlučili su ne poduzimati ništa.

Utorak 22. siječnja - normalan radni dan u Americi i Europi.

Tada se dogodilo nešto krajnje neuobičajeno. Novi predsjednik FED-a Ben Bernanke odlučio je sazvati hitnu izvanrednu sjednicu Borda, tj. glavnog privredno-političkog tijela cijelog sustava američke središnje banke.

Ta sjednica, održana rano ujutro, završena je neposredno prije početka rada Njujorške burze. Glavni zaključak bio je promptno objavljen: Board FED-a je na izvanrednoj sjednici donio odluku o sniženju službene eskontne stope za cijelih 0,75%, tj. njezinu sniženju sa 4,25 na 3,5%. Budući da je redovita sjednica uprave FED-a bila sazvana tek za srijedu 30. siječnja, pri čemu su financijska tržišta očekivala da će tek tada biti donesena odluka o smanjenju eskontne stope za samo 0,5%, ta odluka uprave FED-a izazvala je veliko iznenađenje.

Burze u cijelom svijetu promptno su skočile, no taj se porast ubrzo ispuhao. Redovita sjednica uprave FED-a napokon je i održana, kao što je i bilo predviđeno, u srijedu 30. Na toj sjednici donesena je i odluka o novom smanjenju ekontne stope za daljnjih pola posto. No ovaj put izostala je očekivana pozitivna reakcija burzi. Zašto se sve to događa i što to indicira?

Slabi argumenti

Budući da se u ponedjeljak 21. siječnja u Americi ništa nije događalo, neizbježno se nameće zaključak da je ključni razlog za sazivanje izvanredne sjednice FED-a bio motiviran nadasve onim što se tijekom tog dana zbivalo na europskim burzama. Amerikanci takvo rezoniranje službeno ne prihvaćaju; umjesto toga oni upozoravaju na moguću opasnost od eventualnog otklizavanja američke privrede u recesiju. Je li takva argumentacija vjerodostojna?

Prošlog tjedna, neposredno nakon opisanih zbivanja u Europi i New Yorku, u Davosu je održana redovita godišnja skupština Svjetskog ekonomskog foruma (World Economic Forum). To je, sudeći prema svemu, najugledniji svjetski forum na kojem se sastaju i međusobno raspravljaju vodeći svjetski lideri, tj. odabrani državnici političari, te neki od najutjecajnijih svjetskih gospodarstvenika i ponajbolji svjetski ekonomisti.

Naravno, ovogodišnji Davos nije mogao proći bez brojnih, vrlo detaljnih osvrta na zatečeno stanje i najvažnije probleme svjetske privrede, ali i na novija zbivanja u financijskoj sferi o kojima je ovdje riječ. Za nas su pri tome posebno zanimljive ocjene i komentari o nedavno donesenim odlukama i poduzetim mjerama. Drugim riječima, kako je u Davosu ocijenjena odluka ECB-a, koji je odlučio do daljnjeg ne poduzimati ništa, a kako američkog FED-a koji je na izvanrednoj i redovitoj sjednici, održanima u rasponu od samo devet dana, donio odluke o ukupnom smanjenju američke eskontne stope za punih 1,25%? Ne znam je li se nešto slično ikada prije dogodilo!

S tim u vezi vrijedno je još upozoriti na rasprave koje su se prošlog tjedna, dakle prije posljednje sjednice FED-a, vodile u Davosu. Dok je odluka ECB-a da, unatoč alarmantnom stanju na europskim burzama, trenutačno ne poduzme ništa primljena s punim uvažavanjem kao mudar i odgovoran čin, hitna (vatrogasna) akcija američkog FED-a naišla je na izrazitu suzdržanost, pa i oštre kritike. Nešto slično sada se, čini se, događa i s posljednjom akcijom predsjednika Georgea W. Busha koji nastoji lansirati program težak 150 milijardi dolara namijenjen oživljavanju američke privrede kako bi se izbjegla recesija.

Zanimljivo je, ali i vrlo indikativno, da je među najoštrijim kritičarima najnovijih poteza B. Bernankea i predsjednika Busha veći broj Amerikanca, ne samo vodećih ekonomista već podjednako ili čak i više vrlo uglednih predstavnika financijske industrije. Sve to upućuje na potrebu da se, bar u najkraćim crtama, upozori na glavne uzročnike nekih sve očitijih defekata postojećeg financijskog sustava u svijetu.

Prije toga bilo bi potrebno pokušati rezimirati glavne pouke iz cijelog slučaja SG. Za sada samo sljedeće.

Prvo. Nedvojbeno je da velik dio krivnje za očiti debakl SG pada na cijeli vrh uprave te banke. Oni će stoga sigurno morati snositi odgovarajuće posljedice.

Drugo. Istodobno bi se morala uvažiti i činjenica da je SG samo jedna od brojnih velikih banaka koja je stradala i zbog toga jer je, tijekom vremena, pristala prihvatiti metode poslovanja koje je u međuvremenu, čini se, prihvatio poveći dio postojeće financijske industrije. Treće. Sasvim je izvjesno da će ubuduće cijeli bankarski sustav biti znatno detaljnije praćen, nadziran, a možda i reguliran. K tome treba još dodati i činjenicu da će i same banke ubrzo početi "puhati na hladno", tj. postat će sve opreznije i opreznije. Drugim riječima, ubrzo bi se mogli suočiti i s problemima prerigoroznih uvjeta kreditiranja poduzeća, ali i građana.


Izazov je izvanredno velik i težak. Činjenice na koje se ovdje pozivam poznate su i drugim ekonomistima. No oni se, čini se, ipak ustručavaju otvoreno iznijeti mišljenje o glavnim uzročnicima nevolja s kojima se financijski sustav cijelog svijeta suočava.

Glavnina temeljnih uzroka financijske krize s kojom se svijet suočava potječe iz Amerike. To nitko ne osporava.

Većina problema s kojima se susrećemo vuče podrijetlo iz razdoblja s početka ovog milenija, pri čemu se sve dodatno intenziviralo nakon 11. rujna 2001. god.

Od tada je Amerika počela voditi izvanredno ekspanzivnu fiskalnu i monetarnu politiku. To je osobito došlo do izražaja tijekom posljednjih godina dominacije A. Greenspana na mjestu predsjednika američke središnje banke. Tako je on od kraja 2001. do kraja 2003. snizio temeljnu kamatnu stopu sa 6,5% na samo 1%. Prije ništa slično nije zabilježeno.

Da nevolje budu još veće, na politiku izrazito jeftinog novca ubrzo se nadovezala izvanredna "kreativnost" američkih, ali i nekih drugih velikih poslovnih banaka. Putem mehanizama tzv. sekuritizacije (engl. securitisation) te različitih, pretežito novih oblika financiranja i financijskog posredovanja, stvoreno je mnoštvo, ne samo novih vrijednosnih papira nego i njihovih derivata.

Nakon toga cijeli je svijet bio u kratkom roku doslovce preplavljen tim novim oblicima "financijskog kapitala". No ubrzo se za velik dio tih novih, izvanredno kompliciranih, ali pravno netransparentnih vrijednosnih papira ispostavilo da su vrlo problematične kvalitete. To se jasno vidjelo tek kada su se pojavili prvi problemi vezani uz naplatu raznih oblika obveznica izdanih na temelju potraživanja za niže razredne hipotekarne kredite u Americi.

Konsenzus stručnjaka

Svjestan težine ocjene glavnih uzročnika dubokih defekata postojećeg financijskog sustava, što utječe na gotovo sve što se u svijetu zbiva, dužan sam rečeno potkrijepiti odgovarajućim činjenicama.

S tim u vezi nadasve ću se koristiti radovima i podacima iz knjige "International Monetary System, the IMF and the G20: A Great Transformation in the Making?" koju je prošle godine objavio World Economic Forum. Priloge za tu knjigu napisali su neki od vodećih svjetskih ekonomista i financijera.

Jedna od temeljnih osobina trajno održivog financijskog sustava za bilo koju normalnu zemlju svodi se na to da sektor privatnih kućanstava kontinuirano djeluje kao glavni generator neto financijske štednje. Ta sredstva prikupljaju poslovne banke, kao financijski posrednici, da bi ih nadasve koristili za neto financiranje sektora gospodarstva.

Azija i SAD

Zoran primjer takvog stanja i odnosa između nacionale štednje i investicija jasno je vidljiv iz slike br. 2. na kojoj je to prikazano za grupu azijskih zemalja.

Odatle je vidljivo da se štednja tih zemalja neprekidno kreće na razini između 25 i 30% njihova BDP-a. Obujam njihovih investicija tek ponešto varira oko stope štednje; do 1997./98. te su zemlje bile neto uvoznice kapitala pa su njihove investicije bile veće od štednje, a nakon toga te iste zemlje postale su neto izvoznice kapitala, što je vidljivo i iz činjenice da je od tada u tim zemljama veći obujam domaće štednje od njihovih investicija.

Sve je to dobro poznato jer to vrijedi za sve normalne zemlje, među koje ipak spada i Hrvatska.  

No ono što vrijedi za većinu normalnih zemlja ne vrijedi i za SAD.

To je zbog što one uživaju izrazito povlašteni položaj u svijetu zahvaljujući činjenici da je njihov novac još vodeća svjetska valuta, pa se zbog toga, a i nekih drugih razloga, najveći dio međunarodnih monetarnih rezervi drži u dolarima, tj. u različitim oblicima američkih vrijednosnih papira, u prvome redu zadužnicama američkog ministarstva financija.

To omogućuje Amerikancima da više troše nego što sami stvaraju. Odgovarajuće veličine i njihov međusobni odnos vidljivi su iz slike br 3. Odatle je vidljivo nekoliko paradoksalnih činjenica.

Prvo i najvažnije od svega: razina štednje američkih kućanstava formira se na zastrašujuće niskoj razini; između 1995. i 1998. stopa štednje američkih građana kretala se na razini koja je samo 1995. g. dostizala nešto više od jedan posto američkog BDP-a.

Od 1999. na dalje stvari se još dodatno pogoršavaju. Od tada cijeli sektor američkih kućanstava ima negativnu štednju, što je doista paradoksalno, a, uz ostalo, implicira i to da taj sektor više ne pridonosi financiranju američke privrede! Ponovno upozoravam na činjenicu da se stopa štednje u siromašnim zemljama Azije kontinuirano kreće na izrazito visokoj razini, tj. između 25 i 30% njihova BDP-a.

Prikazano kretanje stope štednje i odnos prema stopi investicija u SAD-u neizbježno se odražava u podacima o kretanjima američkog državnog proračuna te u onima o platnoj bilanci i stanju vanjskog duga SAD-a. Kretanje salda američkog proračuna prikazano je na slici br 1.

Suficit i deficit


Nadalje, na slikama 4. i 5. prikazane su apsolutne veličine suficita i deficita po najvažnijim grupama zemalja u svijetu. Jasnoće radi, te grupe zemalja možemo nazvati izrazito štedljivima i izrazito rastrošnima.

Grupu izrazito štedljivih čini poveća grupa azijskih zemalja, uključiujući Japan i Kinu, zemlje izvoznice nafte te pojedine europske zemlje. Nasuprot tome, na strani strukturno deficitarnih, tj. rastrošnih zemalja, vidljiva je apsolutna dominacija SAD-a. Te dvije slike zorno pokazuju tko koga financira, tj. tko se nadasve oslanja na vlastita, a tko na tuđa sredstva.

Naravno, neizbježno se nameće pitanje zašto i kako dugo će neto kreditori, a time i neto vjerovnici tolerirati takvo stanje stvari.

Jasan i uvjerljiv odgovor na postavljeno pitanje ne znam. Uvjeren sam, međutim, da se i o tome intenzivno razmišlja na razini najvažnijih zemalja.  Osobito bi važno i zanimljivo bilo znati što se o svemu tome misli na razini Politbiroa KP-a Kine? Budući da o tome ne znamo ništa, ne preostaje nam drugo nego budno pratiti što se događa u svijetu oko nas.


Zloporaba privilegija financijskog centra

  • Niz dostupnih podataka upućuje na zaključak da je ključni defekt postojećeg financijskog sustava nadasve vezan uz činjenicu da je SAD, zajedno sa svojim bankarskim sustavom, doista pretjerao u zloporabi privilegija koji idu uz status glavnog financijskog centra.
  • Spoznaje o takvom stanju stvari sve više se šire, ali čini se da još nedostaje spremnosti, volje i vizije da se izbori neko drukčije institucionalno rješenje.
  • Drugim riječima, stječe se dojam kao da se većina relevantnih aktera u cijelom svijetu još ponaša kao da su (bespomoćni) zatočenici Amerike i njezinih financijskih institucija. Tradicionalni 'argumenti' kojima se obrazlaže opravdanost zadržavanja postojećeg stanja postaju sve neuvjerljiviji.
  • Ipak, i dalje prevladava uvjerenje da doista valjane alternative još nema. No nakon svih potresa i afera koje ne jenjavaju možda se u dogledno vrijeme ipak nešto i počne mijenjati.

dr. Ante Čičin Šain

Izdvajamo