Stockholmski sindrom: slučajevi emotivnih veza i identifikacije s agresorom

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 28.08.2006. u 18:41

Reakcija 18-godišnje Natashe Kampusch, koja je nakon osam godina zatočeništva priopćenjem obavijestila javnost da je "otmičar dio njezina života" i da mu s njim ništa nije falilo, za psihijatre je potpuno očekivana, kaže dr. Rudolf Gregurek, predstojnik Klinike za psihološku medicinu KBC-a Rebro.

NATASCHA KAMPUSCH: NIŠTA NISAM PROPUSTILA

- Djevojka je vrlo dugo razdoblje života, i to ono najosjetljivije, provela izolirana, bez socijalnih kontakata i spoznaja o životu, a jedina je emocionalna veza koju je mogla ostvariti bila ona s otmičarem. U takvoj se situaciji našla prije nego što je dosegnula zreli psihološki razvoj u kojem bi se mogla oduprijeti takvoj patološkoj vezi - objašnjava dr. Gregurek.

Zaruke s pljačkašem

Sindrom emocionalne veze i identifikacije s agresorom koji se dogodio toj djevojci u psihijatriji je poznat kao tzv. stockholmski sindrom, koji je ime dobio nakon pljačke banke u Stockholmu 1973. godine, kad su pljačkaši šest dana u banci držali zatočene četiri djelatnice. Žrtve su se emocionalno vezale za pljačkaše te su ih nakon izlaska branile i odbile svjedočiti protiv njih. Jedna od njih raskinula je i zaruke te se zaručila s jednim od pljačkaša, s kojim je vezu održavala i cijelo vrijeme njegova boravka u zatvoru. Sindrom je prvi opisao kriminalist i psihijatar Nils Bejerot, koji je sudjelovao u spavašanju stockholmskih zatočenica.

Stockholm ‘73.: Slučaj pljačke banke i otmice u Stockholmu po kojem je sindrom dobio ime- Takva psihološka reakcija je zapravo obrambeni mehanizam, strategija preživljavanja, koja se razvija u ekstremnim situacijama ugroženosti, prijetnji, straha i izolacije, kad drugi, zdraviji mehanizmi nisu učinkoviti. Primijećen je već i u koncentracijskim logorima, u kojima su se pojedini zatvorenici identificirali sa svojim zlostavljačima i postajali okrutniji od logorskih čuvara - kaže dr. Gregurek.

Sigurnost i preživljavanje žrtava ovisi o dobroj volji otmičara, zbog čega mu žrtve žele ugađati. Tražeći njegovo odobravanje, gube vlastiti identitet, vežu se uz agresora, izuzetno visoko vrednuju svaku gestu ljubaznosti, poput davanja hrane, a na kraju oslobađanje doživljavaju kao šok. 

Dugotrajni oporavak

Hoće li se i nakon koliko vremena kod žrtava razviti stockholmski sindrom ovisi o svakoj individui, o njezinoj strukturi ličnosti, dobi, stupnju traume i sličnom.

- Slabije osobe, osobito djeca vezana uz autoritet i bez razvijenih zrelih mehanizama obrane, mnogo su sklonije razvijanju toga sindroma, dok postoje osobe kod kojih se nikada neće stvoriti. Dugotrajnost izolirane veze otmičara i žrtve ne mora igrati ulogu, sindrom se kod nekih osoba može razviti već nakon nekoliko sati - tumači dr. Gregurek. Oporavak žrtava, dodaje, obično je vrlo dugotrajan terapijski proces, u kojem im se mora dati vremena za oporavak i osvještavanje patologije koja im se dogodila.

- Tek tada možemo početi raditi sa žrtvom - kaže dr. Gregurek.

Slučaj Patty Hearst: bogataševa unuka kao terorist

Amerika je ostala šokirana nakon što je 1974. godine ljevičarska organizacija Symbionese Liberation Army (SLA) otela 19-godišnju Patty Hearst, unuku multimilijunaša, kralja izdavaštva Williama Randolpha Hearsta. No, još je veći šok uslijedio  kad je samo dva mjeseca kasnije, naoružana do zuba, zajedno sa svojim otmičarima opljačkala banku. Vezano za pljačku banke, SLA je javnosti uputila snimku na kojoj se Patty odriče svojih kapitalističkih korijena, mijenja ime u Tania i priznaje svoje pristupanje toj organizaciji.

Iskorištena je kao poluga kojom je od njezine bogate obitelji izmamljeno hrane vrijedne šest milijuna dolara namijenjene siromašnima. Organizacija je razbijena ubzro nakon pljačke, a Patty je uhićena krajem 1975. godine. Branila se kako je u napadima sudjelovala samo pod prijetnjama te je tvrdila kako je bila žrtva stockholmskog sindroma. Ipak je osuđena na sedam godina zatvora. Nakon 22 mjeseca provedena u zatvoru, oslobođena je jer joj je kaznu ublažio predsjednik Jimmy Carter. Tijekom 2001. godine primila j i ispriku tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.


Slučaj Briana Mitchella: dobrovoljno zatočeništvo

Mentalni bolesnik Brian Mitchell oteo je u lipnju 2002. godine 14-godišnju Elizabeth Smart iz njezine spavaće sobe u Salt Lake Cityiu, dok su roditelji i braća spavali. Držao ju je zatočenu devet mjeseci, navodno ju je više puta silovao te teško fizički zlostavljao. Međutim, nakon nekoliko mjeseci prisilnog zatočeništva, Elizabeth je navodno ostala sa svojim otmičarem iako nije bila fizički prisiljena i mogla je otići.

Samo tri dana nakon što je oteta čak je čula ujaka kako je zove iz neposredne blizine, podruma u kojem je bila, no nije mu se željela javiti. Pronađena je u dobrom fizičkom stanju, u podrumu nedaleko roditeljske kuće. Nikada nije ispričala što se događalo i odbila je govoriti protiv otmičara, unatoč ljutitim zahtjevima svoje obitelji.


Slučaj Yvone Ridley: preobraćenje na Islam

Novinarku Daily Expressa Yvonne Ridley zatočili su talibani tijekom 2001. godine u Afganistanu i držali je 11 dana. Tijekom tog perioda, obećala je imamu da će proučavati islam ako joj dozvoli da se vrati u London. To je doista i učinila.

Na ljeto 2003. godine potpuno se preobratila na islam i nastavila čvrsto zagovarati fundamentalističke islamske stavove. Opravdava bombaše samoubojice, smatra da su talibani "preteško kažnjeni" i slično.


Kristina Turčin

Izdvajamo