Stop torbarenju na fakultetima

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 14.03.2009. u 18:10

Kad bi britansko sveučilište Oxford pozvalo nekog zagrebačkog profesora da održi seriju predavanja, on bi prvo morao sjesti u avion i prevaliti put od oko 2000 kilometara.

Stjepan Malović, doktor informacijskih znanosti, ne predaje na Oxfordu, pa ipak u dva tjedna prijeđe gotovo istu relaciju.

Malović je redovni profesor Sveučilišta u Dubrovniku i u Zadru, gdje zarađuje plaću. No, svakog tjedna on predaje i u Zagrebu, na Nacionalovoj Visokoj novinarskoj školi.

Kako nitko od njegovih studenata ne bi ostao zakinut, Malović  - koji je još i pročelnik Odjela za komunikologiju dubrovačkog sveučilišta - tjedno proputuje tisuću i više kilometara.

Za poslodavca, Stjepan Malović jedan tjedan živi i radi u Dubrovniku, a drugi u Zadru. Međutim, svakog ponedjeljka, kako nam je sam rekao,  on “ukrade” dan i skokne do Zagreba da održi predavanje na privatnoj školi.   

 - U  ponedjeljak i utorak sam u Zagrebu. Od 9 do 11 sati predajem na Visokoj novinarskoj školi. U srijedu i četvrtak nemam predavanja, a u petak držim nastavu u Zadru iz dva kolegija, od 14 do 17 sati i od 18 do 21 sat -  ispričao nam je Malović svoj ovotjedni raspored. Naglasio je da se satnica mijenja iz tjedna u tjedan.

Jutarnji list otvorio je prije dva tjedna tekstom u Magazinu raspravu o tome koliko i kako rade sveučilišni profesori.

Prvo smo analizirali kako pišu budući intelektualci i koliko o pisanju nauče od svojih profesora. Rezultati su bili porazni. Pokazalo se da hrvatski  studenti pišu značajno manje od kolega u zapadnoj Europi i Americi i da su uglavnom slabo pismeni.

Duga lista torbara


Svaki drugi student, prema priznanju njihovih profesora, ne  poznaje gramatiku i ne zna kritički pisati.

Tema je pobudila veliko zanimanje, a studenti koji su se javljali Jutarnjem listu žalili su se kako ih nitko ne uči pisanju, ni u školi ni na fakultetu. Profesori su nam objasnili da nemaju vremena ispravljati njihove radove.

U sljedećem broju Magazina istražili smo zašto profesori nemaju vremena za svoje studente i koliko uopće rade. Otkrili smo da im je obaveza tjedno držati samo šest sati nastave. Ostatak radnog vremena do zakonom propisanih 40 sati profesori bi, prema zamisli zakonodavca, trebali utrošiti na pripreme za nastavu i baviti se znanstvenim radom.

Stvar se otela kontroli 90-ih kad je Hrvatska pomogla Sveučilištu u Mostaru. Svaki četvrti profesor Sveučilišta u Mostaru dolazi iz Hrvatske
I ta je tema uznemirila sveučilišne duhove: jedni su se složili kako je došlo vrijeme da se o tome pokrene ozbiljna rasprava, a drugi su se osjetili nepravedno prozvanima i odbacili polemiku kao neprimjerenu i podcjenjivačku.

No, iz rasprave se iskristalizirao još barem jedan veliki problem sveučilišne zajednice. Hrvatska, naime, nema dovoljan broj stručnjaka iz svih područja, pa većina sveučilišnih profesora radi na najmanje dvije institucije, a neki i na više.

Nema sustavne kontrole koliko i gdje profesori rade, pa onda to pojedinci itekako zloupotrebljavaju. U akademskoj zajednici takvi se profesori kolokovijalno nazivaju - torbarima.

O njima svi sve znaju, ali o tome šute.

Problem “torbarenja” - profesorskog utrkivanja za dodatnom zaradom - nije od jučer. Odavno su zagrebački profesori putovali držati nastavu na manja sveučilišta. Nerijetko su gostovale i cijele katedre.

Stvar se otela kontroli 90-ih kad je mlada hrvatska država odlučila kadrovski pomoći novoosnovanom Sveučilištu u Mostaru. Trebala je to biti samo privremena pomoć, no Mostar je i do danas ostao meka za profesore iz Hrvatske. Svaki četvrti profesor na Sveučilištu u Mostaru dolazi iz Hrvatske.

U zadnje vrijeme ovdašnji profesori sve se više okreću prema sveučilištima u Tuzli, Sarajevu, Banjoj Luci i Bihaću. Dodatan zamah torbarenju dalo je i otvaranje privatnih škola, posebno iz područja ekonomije, PR-a i novinarstva, gdje je cijena sata i do 12 puta veća od one u državnoj instituciji.

Lista profesora koji predaju na više od dvije institucije predugačka je.

No apsolutni rekorder po broju kolegija je prof. dr. Pavo Barišić, bivši pomoćnik ministra znanosti, koji drži ni manje ni više nego 19 kolegija, i to na četiri  sveučilišta: u Splitu, Zagrebu, Zadru i Osijeku, dijelom kao obvezne, a dijelom kao izborne kolegije.

 Barišić je zaposlen na Institutu za filozofiju u Zagrebu gdje prima 70 posto plaće, a ostatak dobije od Sveučilišta u Splitu gdje je pročelnik Odsjeka za filozofiju.

Utrka za pišljivim honorarom


Za angažman na preostala tri sveučilišta - u Zagrebu, Zadru i Osijeku - od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta prima honorare, a država mu, kao i svim ostalim “putujućim profesorima”, pokriva i putne troškove.

 Svi profesori s kojima smo razgovarali, a koji predaju na više ustanova, i sami osuđuju torbare, ali nitko od njih ne osjeća se kao torbar.

Objasnili su nam da treba razlikovati profesore koji trče za poslom i zaradom, od onih s ugledom za kojima “trče” same institucije.

- Apsolutno sam protiv torbarenja, međutim ja radim na više poslijediplomskih studija, gdje održim predavanje jednom u mjesec dana. Problem je kod dodiplomskih studija kada svi trče za pišljivim honorarom. Sve što je više od propisane norme trebalo bi se sankcionirati - rekao nam je dugogodišnji sveučilišni profesor komunikologije Mario Plenković.

Rekorder po broju kolegija je prof. dr. Pavo Barišić, bivši pomoćnik ministra znanosti, koji  drži 19 kolegija, i to na četiri sveučilišta
Plenković je redovni profesor zaposlen na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tamo je voditelj Katedre za komunikologiju. Prema podacima s interneta, Plenković je u isto vrijeme član savjeta bosanske Visoke škole novinarstva Media Plan te gostujući profesor na Fakultetu za elektrotehniku, računarstvo i informatiku Sveučilišta u Mariboru. Osim toga, radio je i u Splitu i u Zadru. U Splitu se i dalje jednom godišnje pojavi kao gost predavač, no u ostala mjesta, tvrdi on, više ne putuje.

- Sada radim samo na Grafičkom fakultetu, predajem na nekoliko doktorskih studija na više sveučilišta, a na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić u Zaprešiću voditelj sam studija Komunikacijskog menadžmenta - objasnio je.

Plenković nam je skrenuo pažnju na još jedan problem: profesori često samo “posuđuju” svoja imena, kako bi privatni studij dobio dopusnicu od Ministarstva, ili kako bi privukao polaznike.

- Postoje angažmani profesora kad samo posudite ime. Ja sam svoje ime dao na dosta mjesta, jer da bi vam Ministarstvo odobrilo program, morate imati zvučna imena kao nositelje, ali pitanje je tko onda stoji iza vašeg imena i umjesto vas izvodi nastavu - ispričao nam je Plenković.

Koliko profesori zarađuju na “posudbi” imena, nismo uspjeli doznati.

Prema kolektivnom ugovoru, profesor može raditi trideset sati iznad norme, za što može primiti najviše 37,5 posto veću plaću.

Nigdje, međutim, nije precizirano ulazi li u tu normu i njihov angažman na privatnim institucijama, kao i onaj u inozemstvu. 

Samo tri redovna profesora


Profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i predsjednik Foruma za slobodu odgoja Lino Veljak - osim što radi na svom matičnom fakultetu  - jedan semestar godišnje predaje na Sveučilištu u Splitu, jedan u Rijeci. Jednom godišnje, kaže, održi i predavanje u Novom Sadu. 

- Honorari za vanjske suradnike su bijedni. Za jedan semestar dobijem četiri tisuće kuna neto. To nije nešto što se isplati, ali ljudima koji nemaju drugih izvora prihoda i to je važno - rekao je Veljak.

I njemu je jasno da se izvan matičnog fakulteta može držati samo jedan kolegij, ali profesori su, kaže, ponekad prisiljeni raditi i više jer država štedi, a ogroman je pritisak s fakulteta za kadrom.

- Država bi morala imati jasnu politiku. Kad se donose odluke o otvaranju novih studija, trebalo bi se misliti i na to tko će tamo predavati - rekao je Veljak. 

Iako Bolonja zahtijeva mentorski rad, svoje profesore putnike studenti rijetko vide. Većina ih svu dvotjednu nastavu “ugura” u jedan dan, a ima i onih koji nastavu održavaju jedanput mjesečno, uglavnom  petkom ili subotom. 

- Na odsjeku gdje ja studiram postoje samo tri redovna profesora, a svi su ostali gostujući. Pitam se kako će ti gostujući profesori, koji dolaze održati predavanja jednom mjesečno, uz malo sreće svaki drugi tjedan, kako će dakle oni uopće pratiti aktivnost studenata, pomoći im u pisanju seminara i, što je najvažnije, kako će upoznati studenta te ga uputiti na usko područje njegova interesa, kako je to predvidjela Bolonja. Jednostavan odgovor je - nikako.

Postoje angažmani profesora kad samo posudite ime. Svoje sam ime dao na dosta mjesta. Da bi vam bio odobren program, morate imati zvučna imena kao nositelje. Pitanje je tko  stoji iza vašeg imena i umjesto vas izvodi nastavu.  Prof. Mario Plenković - U  ponedjeljak i utorak sam u Zagrebu. Od 9 do 11 sati predajem na Visokoj novinarskoj školi. U srijedu i četvrtak nemam predavanja, a u petak držim nastavu u Zadru iz dva kolegija, od 14 do 17 sati i od 18 do 21 sat.  Prof. Stjepan Malović
Honorari za vanjske suradnike su bijedni. Za jedan semestar dobijem četiri tisuće kuna neto. To nije nešto što se isplati, ali ljudima koji nemaju drugih izvora prihoda i to je važno. Prof. Lino Veljak - Ne tragamo mi sami za dodatnim poslom, već idemo na poziv institucija. Kad me netko na temelju mog rada želi angažirati, ravnatelj  Instituta daje mi dopusnicu. Prof. Ivan Markešić

Tako nam je bolonjski model studiranja u hrvatskim uvjetima opisao jedan student povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Njegova vizija Bolonje dostupna je i na webu, na stranici Udruge studenata povijesti.  (www.usp-malleus.hr)

 - Prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj je samo osam posto visokoobrazovanih, što je najbolji pokazatelj da je studija premalo, a ne previše. Za kvalitetnim je stručnjacima uvijek potraga, a mobilnost je nešto što zahtijeva Bolonja. Ako niste nigdje angažirani, to vam se ne uzima kao nešto dobro. Profesore koji su traženi proziva se pak zbog svaštarenja  - razočarano je priče o torbarenju komentirao Stjepan Malović.

Novinarstvom se Malović počeo baviti 1967. Studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu završio je 1988. godine, u 42. godini života. Ubrzo je doktorirao i otad kreće njegova strelovita karijera sveučilišnog profesora.

Prvo predavanje održao je na Fakultetu političkih znanosti, neposredno nakon što je diplomirao. U razdoblju od 2000. do 2002. bio je prodekan FPZ-a. U veljači 2006. iznenada je napustio Zagreb i zaposlio se na Sveučilištu u Dubrovniku.

Radni dan završava u 23 h

O tome koliko je Malović cijenjen stručnjak najbolje svjedoči podugačak popis institucija na kojima je predavao: Sveučilište u Beču, Visoka škola novinarstva Media Plan u Sarajevu, preddiplomski studij odnosa s javnosti Univerziteta u Tuzli, poslijediplomski studij Sveučilišta u Trstu, studij novinarstva Univerziteta u Podgorici, Visoka škola za obrazovanje sportskih novinara u Nikšiću... 

Danas Malović u svoj zgusnuti raspored uspije ugurati još samo pokoje predavanje na medijskom učilištu Studia Intermedia. 

Profesor može raditi 30 sati iznad norme. Nigdje nije precizirano ulazi li u tu normu i njegov angažman na privatnim institucijama u inozemstvu
- Počinjem raditi u osam sati ujutro, a radni dan mi obično završava u 10, 11 sati uvečer. Za svako mi predavanje treba nekoliko sati dopunske pripreme. Novinarstvo se brzo mijenja i ja sebi ne mogu dopustiti da jedno te isto predavanje ex katedra držim već 15 godina. I predmeti koje predajem se razlikuju, kao što se razlikuju i tipovi studenata kojima predajem: u Dubrovniku su to PR-ovci i novinari, u Zagrebu predajem čisto novinarstvo, a u Zadru je već populacija koja polako naginje turizmu - objasnio je Malović.

Priznao nam je kako se za predavanja nerijetko priprema i nedjeljom, zbog čega - kaže - trpi i njegov privatni život.

Sociolog religije prof. dr. Ivan Markešić predaje na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, Hrvatskim studijima i Visokoj poslovnoj školi Zagreb na Pučkom otvorenom učilištu, a stalno je zaposlen na Institutu za društvena istraživanja “Ivo Pilar”. Iako smatra da postoje megalomani koji trče za zaradom, sebe ne smatra takvim.

- Činjenica je da profesori ne idu nigdje sami tragati za dodatnim poslom, već idu na poziv institucija. Kad me netko na temelju mog rada želi angažirati, meni ravnatelj Instituta daje dopusnicu. Moj Institut preporučuje da znanstvena istraživanja ne ostanu samo u zborniku, već da se znanje prenosi mlađim generacijama kroz predavanja. Institut kontrolira svoje zaposlenike jer svi podnosimo izvješće o radu, u kojem točno stoji koliko, gdje i kada profesori rade - pojasnio je Markešić.

Izmoren od nastave


Kaže da je satnica izvanrednog profesora sto kuna te da u to ulaze i pripreme za predavanja, održavanje ispita i konzultacija. Ovako izgleda njegov tjedni raspored:

- Prvi sam semestar predavao na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, Hrvatskim studijima i Visokoj poslovnoj školi, i to utorkom i četvrtkom po dva sata dnevno. Ostalo vrijeme sam na Institutu. Ovaj semestar  predajem samo na Hrvatskim studijima - opisao je svoj raspored Markešić.

On smatra da bi bilo dobro da unutar društva postoji dovoljan broj stručnog kadra te da bi tek onda profesori mogli raditi samo na jednoj ustanovi. Ovako, kaže, stalno niču nove škole, a ljudi nema. Zato i na Sveučilištu u Mostaru, prema njegovu mišljenju, ima dosta profesora iz Hrvatske koje plaća Ministarstvo.

I filozof Jure Zovko plaću prima iz dva izvora: 70 posto radnog vremena zaposlen je na Institutu za filozofiju, a ostatak na Sveučilištu u Zadru. Usto, Zovko dva sata tjedno predaje i na Hrvatskim studijima te na Visokoj poslovnoj školi Baltazar Adam Krčelić u Zaprešiću. 

- U Zadru predajem od 1995., a zaposlen sam od 2000. kad sam prestao biti pomoćnik ministra. Već sam i umoran od nastave, više me zanima znanstveni rad - rekao je Zovko.

Dodao je kako honorarno predaje više iz kolegijalnih razloga prema Hrvatskim studijima čiji  je osnivač. Osnivao  je, kaže,  i visoku poslovnu školu u Zaprešiću, a u prijateljskim  je odnosima s dekanom. Zovko tvrdi da svu honorarnu nastavu drži “isključivo izvan radnoga vremena.”  

-  Moja predavanja na Hrvatskim studijima traju od 16 do 18 sati, a u Zaprešiću mi je termin za nastavu od 17 do 18 sati - rekao je.

Problem torbarenja, međutim,  daleko je složeniji nego što ga preopterećeni profesori objašnjavaju. Rektor zagrebačkog sveučilišta Aleksa Bjeliš tvrdi da je nemoćan jer su profesorima poslodavci zapravo dekani.

Sve dok sustav visokog obrazovanja ne profunkcionira, profesori će i dalje s torbama obilaziti institucije, u potrazi za dodatnom zaradom, a kvaliteta nastave će se srozavati. Tko će uopće u svijetu priznavati naše diplome?


Radovanu Vukadinoviću, Marku Sapunaru i Zdravku Tomcu, umirovljenim profesorima zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, nije problem potegnuti do Filozofskog fakulteta u Mostaru, gdje sva trojica predaju.

Sapunar je nedavno u Zagrebu s Brankom Hebrangom, bratom saborskog zastupnika Andrije Hebranga, otvorio Visoku školu za odnose s javnošću i studij medija Kairos. Usto je predavač na Visokoj poslovnoj školi Zagreb, koja je u vlasništvu Grada Zagreba.

Studenti Mostarskog sveučilišta na forumu komentiraju kako su nezadovoljni kvalitetom nastave na studiju novinarstva jer im nastavu, kako pišu, drže uglavnom asistenti. “Profesori iz Hrvatske pojavljuju se samo na početku akademske godine ili u vrijeme ispitnih rokova kako bi upisali ocjene u indekse”, napisao je jedan student.  

Umirovljeni predaju u Mostaru

Da odlazak u mirovinu ne znači i kraj aktivnog predavanja, na svom primjeru pokazuju mnogi sveučilišni profesori.  


- Ideja još sazrijeva. Još smo u premišljanjima, što i kako. Zamolio sam i neke od kolega da ozbiljno promisle kako bi  taj profil trebao izgledati - otkrio nam je Bjeliš. Objasnio je da bi u profilu trebale biti opisane sve nastavne aktivnosti  pojedinog profesora, po godinama  i institucijama, detalji kolegija koji predaje, metodologija nastave, način ispitivanja i ocjenjivanja, inovacije, uspjesi studenata, mrežne stranice, knjige, udžbenici, izložbe, popularizacija znanosti, profesorova javna predavanja i njegov općeniti javni angažman.  

Osobni profili sa svim podacima uskoro će se voditi i za profesore riječkog sveučilišta.

- Donijeli smo pravilnik o osobnoj zbirci podataka - rekao nam je novoizabrani rektor riječkog sveučilišta prof. dr. Pero Lučin. Najavio je kako će poketanje portfolija biti jedan od njegovih prvih rektorskih zadataka.

- Vidjet će se što kome više leži. Netko može biti opterećen sa 75 posto nastave i 25 posto znanosti, ili obratno - rekao je Lučin. Uvjeren je da će profesorski  profil biti kontinuirani pritisak na profesore da što kvalitetnije i savjesnije obavljaju posao za koji su plaćeni. 

Rektor splitskog sveučilišta Ivan Pavić tvrdi kako on već sada ima uvid u to što, kako i gdje rade njegovi profesori.

- Najviše 10 posto profesora splitskog sveučilišta radi izvan matične insititucije. Mostar servisiramo s 25 nastavnika, a još njih četvero do petero pomaže u nastavi na Veleučilištu u Kninu i Gospiću - rekao nam je splitski rektor koji i sam često putuje u Zagreb na Ekonomski fakultet, gdje drži nastavu iz mikroekonomije.

  U prošlom je semestru, kaže, održao 15 sati predavanja u Splitu i 15 u Zagrebu. Nastavu drži isključivo zbog sebe, kako bi zadržao kontinuitet. Predavanja u Zagrebu, tvrdi, ne naplaćuje jer to smatra “kolegijalnom razmjenom”.

Uvode se profili za profesore

Kako bi se točno znalo što, kako i gdje rade profesori zagrebačkog sveučilišta, prof. dr. Aleksa Bjeliš uvest će profesorski profil. 


“Na taj način Sveučilište u Zagrebu neće biti ni među prva dva u Hrvatskoj, a kamoli među sto najboljih u Europi, što mu je cilj”, rečeno je tada na sjednici Senata.

Ipak, nisu to uspjeli spriječiti.

- I ja vidim da neki profesori sve više trče za nastavom i zanemaruju znanstveni rad. Postoji opasnost da sveučilište izgubi svoje poslanje i od znanstveno-istraživačke institucije preraste u učiteljsko sveučilište - komentirao je za Jutarnji list, ne krijući zabrinutost, rektor zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Aleksa Bjeliš.

Otkrio nam je kako sveučilište, svjesno tog ozbiljnog problema, upravo prikuplja podatke o tome gdje sve rade zagrebački profesori koji, prema procjeni, čine između 30 i 50 posto ukupnoga profesorskog kadra u državi. 

- Vjerujem da na 100 ljudi može postojati jedan nadčovjek, ali da je takvih devet od 10, to je nemoguće. Ako ja na matičnoj instituciji odradim svojih šest sati nastave, drugdje bih mogao predavati još maksimalno dva sata. U to treba ubrojiti i rad na privatnim institucijama i u inozemstvu.  Sve što je više od toga, nepoštivanje je standarda koje smo si sami zadali - rekao nam je rektor. 

 I ministar Dragan Primorac prije tri godine oštro je kritizirao torbarenje u visokom školstvu i najavio da će Ministarstvo tome stati na kraj, no problem još nije riješen.

Neki profesori trče za nastavom i zanemaruju znanost

Senat Sveučilišta u Zagrebu još 2003. godine osudio je torbarenje. Izjavili su da rad profesora na više mjesta zabrinjava i da šteti njihovu ugledu.

Ivana Kalogjera Brkić i Goran Penić

Izdvajamo