Koliko god se HDZ i njegovi partneri upirali na zadnje noge kako bi uvjerili javnost da slučaj Crnoja nije nanio štetu njihovoj Vladi, činjenice govore i pokazuju nešto sasvim drukčije. Kad ministar mora otići samo šest dana nakon što je prisegnuo, to nikako ne može biti dobro. I ne pomažu tu nikakvi neuvjerljivi argumenti kojima mašu novi stanari Banskih dvora, poput onog da u sumnjama koje se vuku za sada već bivšim ministrom branitelja nema kaznene odgovornosti. Svako novo opravdanje, poput onog prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka da je “moralno relativan pojam”, samo pogoršava sliku Vlade.
Ta bi slika danas ipak bila nešto bolja da je Crnoja dao ostavku ili da je smijenjen drugi dan nakon što se doznalo da ima lažno prebivalište, umjesto što se čekalo da ga na to prisili “prijeki sud” na kojem ga je uz Sanaderove odvjetnike, najsrčanije branio šef HDZ-a.
No, čak i više štete nego domoljubno-mostovskoj Vladi Crnoja je nanio upravo braniteljskoj populaciji. Onoj velikoj većini čestitih ljudi koji su do ostvarenja svojih prava dolazili puno teže i sporije od Crnoje ili koji ih još nisu riješili, ali im ne pada na pamet zaobilaziti zakone i procedure države za koju su se borili te oni koji nikada ništa nisu niti tražili od nje.
Umjesto da bude prvi koji će štititi i unapređivati braniteljska prava da bi za četiri godine mogao reći da je nekoliko tisuća nezaposlenih branitelja manje, da nema više niti jednog koji čeka rješavanje svojeg statusa, da se zdravstvena slika te populacije znatno popravila jer je otvoreno još nekoliko veteranskih bolnica, da je lista za stambeno zbrinjavanje prepolovljena... Crnoja je branitelje - ocrnio.
Na temelju dokumenata do kojih su došli mediji, izjava nadležnih, ali i onih šestodnevnog ministra, nema nikakve dvojbe da je Crnoja, kako je uostalom i sam priznao, radio u najboljoj namjeri za sebe.
To što je pritom prekršio zakone, uredbe, sporazume... manje je važno.
Puno je gore to što je pritom ne samo oštetio upravo svoje nekadašnje suborce, nego što ih je svojim potezima prikazao kao grebatore koji će učiniti sve da bi smuljali državu i domogli se onoga što im ne pripada. Na teret svih ostalih građana.
Crnoja je na sudu, znači pred institucijom pred kojom je svatko dužan govoriti istinu, u kaznenom postupku koji je protiv njega pokrenula susjeda kojoj je zavario vrata od garaže, izjavio da od 1998. živi u zagrebačkom Podsusedu otkad je tamo kupio stan od jedne štedno kreditne zadruge.
To potvrđuje da je Crnoja lažno prebivalište u Samoboru imao otada, a ne samo od 2003. godine kako se vidi u njegovu uvjerenju o prebivalištu. A ako u tom gradu nije stvarno živio najmanje pet godina, znači nije niti mogao dobiti gradsko zemljište namijenjeno ratnim invalidima s tog područja. No, on, može se zaključiti na temelju dostupnih podataka, ne samo da je u Samoboru imao fiktivno prebivalište, nego je i stan u Zagrebu kupio na majčino ime. Sve da bi dobio zemljište koje mu ne pripada i povlašteni kredit u visini na koju nije imao pravo.
Zbog zemljišta koje je dobio u Samoboru bez istog je tog zemljišta ostao neki drugi ratni invalid koji stvarno živi u tom gradu i koji je možda dandanas podstanar ili stanuje u jednoj sobi roditeljske kuće sa svojom četveročlanom obitelji. Kao i ostalih više od 13 tisuća koji i danas, dvadeset godina nakon rata, čekaju da ih država stambeno zbrine. I većina ih se s pravom pita hoće li to ikad dočekati.
A da je dobio zemljište umjesto nesuđenog ministra branitelja sigurno bi danas na adresi Gradna 85G sagradio pravu kuću, a ne drvenu daščaru, kao što su to uostalom učinili svi branitelji koji su na istom području dobili gradsko zemljište. A Crnoja nakon gotovo šest godina nije podnio ni zahtjev za građevinsku dozvolu.
Osim toga, ako je Crnoja u Zagrebu imao stan od 58 kvadrata, od države je mogao dobiti stambeni kredit za kupnju razlike kvadrata, a ne za svih 80, koliko mu pripada za peteročlanu obitelj.
Kao što je Grad Samobor financirao zemljište, jer da ga nije darovao mogli su ga prodati i zaraditi na tome, tako država financira stambene kredite za branitelje. Crnoji je dakle na račun uplaćeno 56 tisuća eura, ali od toga on mora otplatiti 22.400 eura jer kao 60-postotni invalid ima pravo na popust u istom postotku. Iznos za koji je on oslobođen podmiruje se iz državnog proračuna. Baš kao što se financira i povlaštena kamata koja je na kredite za ratne invalide od 2 do 4 posto, odnosno gotovo dvostruko manja od komercijalne.
No, umjesto da otplaćuje kredit za kuću koji je sagradio, Crnoja već šestu godinu ubire kamate, a pritom otplaćuje dvostruko manji iznos od onog koji je oročio.
I ne, ne može taj novac potrošiti na put u oko svijeta, nego isključivo za ono za što ga je dobio. Kao netko tko je bio imenovan na funkciju ministra branitelja, Crnoja je trebao znati barem zakone i pravila koja vrijede u tom resoru. Ako već ne zna da je prema Zakonu o prebivalištu stvarnu adresu dužan prijaviti u roku od 15 dana.
Ili je možda namjeravao i resor voditi po “svojim pravilima”?
Svojim postupanjem u prošlosti, u kojem ima i drugih stvari koje su suspektne, kao i izjavama koje je dao otkad je stupio na dužnost, stvorio je prije svega ružnu sliku o braniteljima.
Koliko im je naštetio možda najbolje govori podatak da u njegovu obranu nisu stali ni prosvjednici iz šatora u Savskoj koji su i sami tijekom svojeg 15-mjesečnog protesta protiv Milanovićeve Vlade i tadašnjeg ministra Freda Matića također prekršili brojne zakone.
I za njih su, izgleda, Crnojini postupci bili previše crni.