Kada su u Splitu jednog vrućeg kolovoškog dana 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša, tadašnji čelnici SDP-a i HSLS-a, potpisali koalicijski sporazum o zajedničkom izlasku na izbore, nije se moglo niti naslutiti ono što će se dogoditi samo četiri godine kasnije. Jer tog 6. kolovoza Račan je poručio da su “dvije stranke iskazale visoku svijest o potrebi suradnje, ali i odgovornosti u rješavanju nagomilanih problema u Hrvatskoj” te ocijenio da će njihova suradnja dati izuzetne rezultate.
Uskoro su nas u zajedničkim predizbornim spotovima uvjeravali da će biti pravi partneri jer “posvađana Hrvatska nije dobra Hrvatska” te da treba “pustiti jalove rasprave i okrenuti se budućnosti”.
Šesnaest mjeseci kasnije crveno-žutoj koaliciji, potpomognutoj sa četiri stranke iz tzv. Porečke skupine, koju su činili HSS, HNS, LS i IDS, uspjelo je s vlasti skinuti HDZ. No, idila u vladajućoj “šestorki” nije dugo trajala. Doslovno od prvog dana njihova mandata odnosi među partnerima bili su izuzetno napeti, a za dvoje najvećih među njima ubrzo se pokazalo da se drastično razlikuju u stavovima o nekim od ključnih pitanja.
Već smo se u prvoj godini njihova mandata nagledali svega - prijetnji izlaskom iz koalicije, zazivanja prijevremenih izbora, šestorka je sastančila gotovo na tjednoj bazi, svađe zbog kadroviranja činile su se bekonačne i iscrpljujuće, nerijetke su bile i prozivke po medijima…
Tako je šestorka ubrzo postala petorka jer je Vladu nakon godinu i pol napustio IDS, a svakim danom jačali su i sukobi na relaciji Budiša - Račan. Počelo je s podjelom HSLS-a o izglasavanju nepovjerenja Račanu zbog haaških optužnica, da bi se situacija ipak primirila nakon što je Budiša postao zamjenik premijera. No, samo nakratko. Tri mjeseca kasnije HSLS je zbog sporazuma o nuklearki Krško definitivno napustio Vladu. Ostali su neki Budišini ministri koji su umjesto njega izabrali Račana.Petorka je tako postala četvorka, a Dražen Budiša jedan od najvećih kritičara SDP-ove Vlade. Svi su odavno zaboravili na obećanje da posvađana Hrvatska nije dobra Hrvatska. No, mir u Banskim dvorima nije nastupio niti nakon što je remetilački Budiša napustio vladajući brod. Valjda da se Račan ne bi previše opustio, ulogu oporbe u vlastitim redovima preuzeo je HSS. Četvorka je zamalo postala trojka i skoro smo imali prijevremene izbore da kriza između Račana i tadašnjeg šefa HSS-a Zlatka Tomčića nije riješena nakon jednog njihovog gotovo cjelonoćnog sastanka. Baš poput Budiše, i Tomčić je u vladajućoj koaliciji tražio jaču poziciju za svoju stranku, protivio se prijedlozima Vlade kako bi skupljao političke bodove za HSS, tražio je više novca za poljoprivredu, zahtijevao raskidanje sporazuma o prodaji Sunčnog Hvara…
Bilo je tu svega.
U svakom slučaju, Račanova je Vlada na jedvite jade uspjela mandat izgurati do kraja, ali su izgubili sljedeće izbore.
Nešto manje problema imao je Ivo Sanader u prvom mandatu jer je imao samo manje partnere koje je uspio potpuno pasivizirati. Ali s drugim mandatom, kada su u njegovu Vladu ušli HSS i HSLS, dobio je i probleme. Primjerice, HSS-ov Božidar Pankretić dao je ostavku na mjesto ministra poljoprivrede jer nije želio mljekarima obećati veće poticaje znajući da u blagajni nema novca. Obećao im je zato Sanader, kojemu je vlastiti imidž svemogućeg spasitelja bio važniji od neprodubljivanja proračunskog deficita.
Niti u Milanovićevoj koaliciji nema mira koliko god se on i Vesna Pusić trudili uvjeriti javnost u suprotno. Daleko je to od problema kakve je imao Račan, ali niti ovu Vladu ne krase iskreno savezništvo i slaganje o nekim iznimno važnim pitanjima. Imali su zajednički program, onaj famozni Plan 21, ali njega se više nitko ne sjeća. Dovoljno je spomenuti da zbog HNS-a Milanović nije mogao uvesti porez na nekretnine, a narodnjaci su se usprotivili i dodatnom oporezivanju honorara, zakonu o visokom obrazovanju, zakonu o prekršajima, zbog Ine je premijer, čini se, više ljut na HNS-ovog ministra Vrdoljaka nego na Mađare…
Ako tako dakle funkcioniraju četiri partnera, od kojih su tek dva (SDP i HNS), strateška i vode državu, i ako znamo kako je (ne)funkcionirala Račanova šestorka, s pravom se treba pitati kako će tek izgledati ako HDZ-ova Domoljubna koalicija Tomislava Karamarka osvoji vlast.
Tu koaliciju čini, naime, čak osam stranaka - HDZ, HSS, HSP AS, BUZ, ZDS, HDS, HSLS i Hrast. Ako pobijede, bit će to najšira koalicijska vlada koju smo imali. O zajedničkom programu oko kojeg su okupili svoj savez za vođenje države ne znamo apsolutno ništa. Iako još ne znamo niti datum izbora, domoljubni partneri već sada ne skrivaju međusobna neslaganja. HDZ-ovac Ivan Šuker istupe HSLS-ovog ekonomskog stratega Josipa Budimira, koji bi mogao postati novi ministar gospodarstva, optužio je da se služi - reklamnim štosevima!
Veći je problem, međutim, to što se rješenja o pojedinim problemima među Karamarkovim partnerima toliko razlikuju da je pitanje kako ih pomiriti. Liberali smatraju da nam ne treba Ministarstvo branitelja, što sigurno ne odgovara političkim “pokroviteljima” šatora u Savskoj, a Karamarko daje i obećanja da će njegova vlada Zakon o braniteljima pretvoriti u Ustavni. HSLS bi, recimo, smanjivao i mirovine ako treba, a za partnere iz Bloka umirovljenika takva bi odluka vjerojatno bila ravna nacionaloj izdaji.
HSP AS je za tri stope poreza, a Karamarko govori o ‘flat taxu’, HDZ najavljuje rezanje općina, a tome se pak protivi HSS koji se zauzima i za smanjenje poreza na hranu, o čemu HDZ šuti. Uz to, HDZ najavljuje reforme i uštede, a HSS bi opet poticaje za svaku kravicu i svaki hektar… Čak i kad HDZ, kao što je najavljeno, krajem lipnja na sastanku Predsjedništva blagoslovi gospodarski program koji im pišu partneri iz njemačkog IFO instituta, čini se da ih tek nakon toga čeka glavni posao - usuglasiti ga u zajednički program s ostalih sedam partnera. I ono mnogo važnije - provoditi ga sljedeće četiri godine.
Ne čudi zato što predsjednik HSS-a Branko Hrg zagovara manje resora jer se, kako je priznao, koalicijski partneri često ponašaju kao rogovi u vreći.
Zna Hrg da takva vreća ne može dugo izdržati. Pogotovo ne četiri godine.