Sjeća li se uopće itko da je tadašnji predsjednik Ivo Josipović, a nije to bilo tako davno, u prvoj godini svoga mandata bio u Varivodama i ispričao se zbog zločina koji se tamo dogodio 1995. kada je, mjesec i pol nakon završetka Oluje, pobijeno devet starijih mještana srpske nacionalnosti. Bio je Josipović iste godine i u Paulin Dvoru kako bi se ispričao zbog tamošnjih srpskih žrtava. Nitko, naravno, te ljude ne može vratiti i zločini koji su nad njima počinjeni nemaju nikakvog opravdanja. Kao što je, uostalom, službena hrvatska politika i priznala. Nebrojeno puta.
A ponovno i u povodu 20. obljetnice Oluje kada su to učinili predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Zoran Milanović. Ali nema koristi. U Beogradu kao da ništa od svega navedenog ne čuju. Bolje rečeno - ne žele čuti.
Kad god službeni Zagreb poruči - žao nam je zbog svih zločina, zbog svakog izgubljenog života, žrtva je žrtva bez obzira na nacionalnost, u Srbiji se “diže ustanak” protiv “ustaške hrvatske vlasti”. I to čine upravo ljudi koji su se u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku deklarirali kao četnici.
I ponovno je sav trud koji je u vrijeme predsjednikovanja Borisa Tadića bio uložen u pomirenje, pao u vodu. Ponovno danas u Srbiji gledamo slike spaljene hrvatske zastave, prozivanja za ustaštvo, a na naslovnicama tamošnjih novina iznose se optužbe o broju ubijenih i protjeranih iz tzv. Krajine.
Jedna donosi fotografije četvero djece koja su ubijena dok su, kako se navodi, u koloni išla iz Knina za Srbiju. Strašna slika. Prestrašna. Pogotovo za roditelje koji i danas moraju živjeti sa spoznajom da njihove djece nema. Ali, zar zaista u Beogradu misle da u Hrvatskoj majke ne plaču za onih 402 djece ubijene u Domovinskom ratu, da ne tuguju članovi obitelji gotovo 11 tisuća poginulih, da nije teško invalidima koji su stradali u ratnim razaranjima, a bilo ih je gotovo 40 tisuća, da spokojno mogu zaspati obitelji koje još uvijek traže oko 1600 nestalih u ratu? Ako se već vlast u Beogradu želi prepucavati brojkama, onda bi bilo dobro da imaju “cjelovitu sliku”. Jer, te strašne brojke o pretrpjelim gubicima zbog ratnog zla, koji je izazvala ta ista Srbija, na žalost, na našoj su strani. No, njih očito ne zanimaju činjenice, nego bi opet “ratovali”. Ali imaju jedan problem. Hrvatska ni danas ne želi rat, nego mir. Zato smo proteklih dana i slavili Oluju koja nam ga je donijela. A Vučić i Nikolić neka svoje komplekse zbog propasti projekta Velike Srbije liječe na nekom drugom.