Sve i da Vlada spasi škverove, na kraju će ih pojesti Kinezi

    AUTOR:
    • Mladen Pleše

  • OBJAVLJENO:
  • 25.11.2010. u 06:00

ZAGREB - Na pitanje izvjestitelja Jutarnjeg lista kako procjenjuje šanse za oporavak hrvatske brodogradnje, prof. dr. Heungchong Kim, direktor Centra za ekonomske studije odjela uglednog Instituta za međunarodnu ekonomsku politiku u Seulu, ni trenutka nije razmišljao o odgovoru.

Licemjerje političara

“Nitko, pa ni hrvatska brodogradilišta ne mogu se danas, a da o bližoj budućnosti uopće i ne govorim, oduprijeti najezdi jeftinih kineskih brodograditelja. To neće uspjeti ni korejskim brodograditeljima koji su trenutno prvi na svijetu, stoga već sada moramo razmišljati o postupnoj izlaznoj strategiji. Naprosto, kineski brodograditelji sljedećih će desetljeća graditi najjeftinije brodove i nuditi najpovoljnije uvjete za naručitelje. Imaju dovoljno novca za kreditiranje proizvodnje, raspolažu s velikim brojem visokoobrazovanih stručnjaka koji će jamčiti kvalitetu i jeftinu radnu snagu koja osigurava najnižu cijenu broda. Uz to, sasvim je izvjesno da sljedećih godina zbog krize, ali i manje potrošnje, neće biti većih narudžbi novih brodova. U takvim okolnostima možda će u Hrvatskoj biti posla za jedno manje brodogradilište koje bi se specijaliziralo za gradnju visokosofisticiranih i luksuznih jahti, a u svijetu će možda preživjeti samo oni koji će graditi superluksuzne cruisere. I to je sve, nitko drugi nema šansi preživjeti”.

Budući da je prof. dr. Kim bio ekonomski savjetnik nekoliko korejskih vlada, da je stručnjak za europska gospodarstva, da je na čelu najuglednije ekonomske znanstvene institucije u Koreji i da je autor cijelog niza knjiga i radova, njegova predviđanja valjalo bi, dakako, uzeti krajnje ozbiljno.

Odgovor prof. dr. Heungchong Kima podsjetio me na razgovor koji sam svojedobno vodio s Erhardom Busekom, visokim dužnosnikom EU, dok je u Bruxellesu bio zadužen za jugoistok Europe. Ispričao mi je kako se svaki put kad razgovara sa srpskim političarima o Kosovu osjeća beskrajno frustriranim. “Dok u Beogradu razgovaramo u četiri oka, svi me oni zaklinju da pomognemo Srbiji da se što prije oslobodi Kosova. No, kada, nakon toga, izađemo pred novinare, na moje zaprepaštenje, svi počnu lamentirati o tomu da nitko nikada ne smije ustupiti ni pedalj srpske svetinje, da bi svatko tko se odrekao i najmanjeg dijela Kosova ostao u povijesti zapisan kao izdajica”.

Izuzetak - Vesna Pusić

Sličnu šizofrenu situaciju, kada je riječ o brodogradnji, imamo danas u Hrvatskoj. Kimovo mišljenje o budućnosti brodogradnje u Hrvatskoj, kada razgovarate u četiri oka ili u užem krugu, intimno dijeli najveći broj ekonomista i političara. No, ako tražite od njih da to kažu za medije ili sindikatima, sliježu ramenima i odbijaju se izjasniti. Ili se skrivaju iza fraza da brodogradilišta imaju šansu, samo ih treba privatizirati ili rekonstruirati.

Nitko od političara, međutim, nema hrabrosti reći istinu o stanju i perspektivama hrvatske brodogradnje, nitko nema snage priznati kako je posve besmisleno tvrditi da se škverovi na duži rok mogu spasiti. Naravno da se ne mogu sačuvati: već se više od tridesetak godina ne uspijevaju izvući iz nevolja. Što zbog svoje krivnje, što zbog objektivnih okolnosti. Jednaki problemi, naime, mučili su brodogradilišta u socijalizmu, za Tuđmanove vlasti, a i posljednje desetljeće. Dakle, boljke nisu od jučer. Hrvatska brodogradilišta naprosto su nekonkurentna, u njima se nedovoljno efikasno radi, ali se zato krade preko svake mjere, i to na svim razinama. Uz to, država više nije toliko bogata da može kreditirati i financirati bogate strane naručitelje brodova. Najveći dio komponenti koje se ugrađuju u brod iz izvoza su, pa se postavlja pitanje ima li smisla u inozemstvu skupo plaćati dijelove za brod, a onda strancima njihove proizvode kroz brod jeftino prodavati.

Zašto se onda političari boje reći istinu? Odgovor je vrlo jednostavan: zato jer žele ostati na vlasti ili doći na vlast pod svaku cijenu.

Posve je, naime, obeshrabrujuće da vlast i oporba gotovo po istom obrascu podgrijavaju lažnu nadu brodograditeljima, a obmanjuju ostale građane. Uz časnu iznimku Vesne Pusić (HNS) koja se jedina usudila reći istinu o ucjeni gradonačelnika Vojka Obersnela da će Rijeka, ako to ne učini Vlada, dati jamstva za kredit za brodogradilište 3. maj. To pokazuje da SDP, u strateškom smislu, ozbiljno griješi.

Umjesto da tjera hadezeovu Vladu da se što prije riješi brodogradnje, pa da, kada dođu na vlast, imaju na leđima brigu manje, socijaldemokrati, kupujući naklonost sindikata, potiču premijerku Jadranku Kosor da nastavi s dosadašnjim modelom bacanja novca u vreću bez dna. Premda će im se to, dakako, odmah obiti o glavu ako pobijede na izborima. Nitko se također od političara ne usudi suprotstaviti ucjenjivanju i prijetnjama brodogradilišnih sindikata koji već desetljećima cijelu državu drže za svog taoca.

Dok strahuju od škverova, sindikati i političari ne pokazuju ni malo volje da, primjerice, uzmu u zaštitu više od četrdesetak tisuća građevinara koji su do sada ostali bez posla.

Spas za 20 tisuća ljudi

Zašto se, primjerice, nitko od političara ne usudi javno pitati sindikalne vođe iz brodogradilišta je li moralno da svake godine, od 1990. do danas, brodogradilišta dobivaju od države po milijardu kuna raznih dotacija, subvencija, pokrića gubitaka… Uzelo se, dakle, do sada svima zaposlenima više od 20 milijardi kuna i prelilo ih se u džepove zaposlenih u brodogradilištima. I, što je najgore, tomu se izrabljivanju ne vidi kraj.

Da se novac koji je do sada ulupan u brodogradilišta investirao u nove proizvodnje i pogone koji imaju perspektivu, da se na vrijeme uložio u prekvalifikaciju i dodatno obrazovanje zaposlenih, danas bi situacija u Hrvatskoj bila bitno drugačija. Dvadesetak tisuća ljudi već bi imalo nova zaposlenja, a građani ne bi plaćali namet za besperspektivnu proizvodnju.

Agoniju škverova treba okončati što prije. Ali ne zbog toga što to od nas s pravom traži EU, već ponajprije zbog nas samih. Na stari način se, naime, doista više ne može.

Izdvajamo