Jedna od najvećih katastrofa 20. stoljeća, potonuće prekooceanskog broda Titanic, i dalje izaziva strahopoštovanje i golica radoznalost. Taj megabrod, čudo tehnike s početka stoljeća, "nepotopivi" kako su mu tepali, na svom prvom putovanju iz Britanije u New York doživio je havariju u sudaru sa santom leda te nakon dvosatne agonije potonuo na dno odvodeći u smrt 1497 putnika i članova posade. Na Titanicu među mnoštvom od 2209 putnika i članova posade, koji su krenuli u Ameriku u potrazi za boljim životom, nalazilo se i 30 Hrvata.
Grga Čačić (18) Široka Kula kod Gospića
Luka Čačić (38). Široka Kula kod Gospića
Manda Čačić ( 21) Široka Kula
Marija Čačić (37) Široka Kula
Petar Ćalić (17) Brezik kod Metka
Jovo Ćalić (17) Brezik
Joso Čulumović (17) Prvanselo kod Perušića
Jovan Dimić (42) Ostrovica kod Gospića
Nikola Lulić (29) Konjsko Brdo
Marija Orešković (20) Široka Kula
Jeka Orešković (23) Široka Kula
Luka Orešković (20) Široka Kula
Mate Pocrnić (17) Bukovac
Tome Pocrnić (24) Bukovac
Ivan Strilić (27) Široka Kula
Bartol Čor (35) Krčina kod Crikvenice
Ivan Čor (27) Krčina
Ljudevit Čor (20) Krčina
Mirko Dika (17) Crikvenica
Josip Draženović (33) Hrastelnica kod S iska
Ivan Jalševac (29) Topolovac kod Siska
Ivan Stanković (33) Galdovo kod Siska
Mara Osman -Banski (31) Vagovina kod Čazme
Ignjac Hendeković (28) Vagovina
Milan Karajić (30) Kravarsko kod Velike Gorice
Štefo Pavlović (32) Vagovina
Matilda Peteranec (28) Vagovina
Stjepan Turčin (38) Bratina kod Kravarskog
Mile Smiljanić (37) Pisač kod Udbine
Branko Dakić (19) Gornji Miholjac
|
Karta u jednom smjeru
Titanic je na svoj prvi, a pokazat će se i zadnji put krenuo 10. travnja 1912. godine iz engleske luke Southamptona. Na ispraćaju mnoštvo predstavnika medija, a filmski magazini zabilježili su isplovljavanje najvećeg i, govorilo se, najsigurnijeg putničkog broda svoje ere. Golemi brod dužine 269 i visine 31,7 metara, sa 11 paluba, snage 46 tisuća KS i tada velike brzine od 23 čvora.
Svi Hrvati putovali su u trećem razredu putovali su "u jednom smjeru"- u Ameriku, kaže Novković. Potonuće je preživjelo svega troje Hrvata - ostalih 27 zauvijek je nestalo u vodama Atlantskog oceana. Tek jedan od njih, Ivan Hendeković iz okolice Čazme, pokopan je u američkom gradu Halifaxu, ne groblju gdje su svoje posljednje počivalište našli rijetki poginuli koje su brodovi pristigli Titanicu u pomoć uspjeli pokupiti prije nego što ih je ocean odvukao na dno.
Najviše Hrvata bilo je iz Like, njih 18, i to osam iz Široke Kule kod Gospiće koji su svi poginuli, spasio se samo Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića. Iz Vagovina kod Čazme na put u SAD uputilo se četvero mještana, a spasila se jedino Mara Osman-Banski. Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska treći je Hrvat koji je preživio katastrofu. Na brodu su bili i rođaci Bartol, Ivan i Ljudevit Čor iz Krčina kod Crikvenice i svi su nestali u oceanu. Putovali su u Ameriku prvi put, jedino je Ivan Stanković već živio ondje i u Sisak je bio došao samo da sredi papire oko imovine pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi posjeduje i njegovo pismo koje je na dan ukrcaja na Titanic poslao u Sisak, a koje je ironijom sudbine stiglo na adresu baš na dan pogibelji broda.
Među posadom broda nije bilo Hrvata, iako su se s godinama pojavljivali neki navodno preživjeli članovi posade, poput dvojice koji su tvrdili da su bili ložači na Titanicu. No, sada definitivno možemo tvrditi da među posadom nije bilo Hrvata ili ljudi s područja današnje Hrvatske, kaže Novković.
Lažni brodski ložači
Titanic je napravljen da prebaci što više ljudi u Ameriku. Najviše putnika na Titanicu bilo je u trećem razredu - 709, u prvom razredu je bilo tek 324, a u drugom tek njih 285, napominje Novković.
Doduše, nastavlja Novković, tadašnji su popisi poginule Hrvate svrstavali među Austrijance, što je bilo logično, ali današnji popisi te ljude potpisuju kao Hrvate, odnosno hrvatske državljane.
Među putnicima koji se i danas vode kao Nijemci pronašao sam svećenika Josipa Perušića, ali on je bio rođen u Njemačkoj iako su mu roditelji Hrvati te ga nisam uvrstio u popis nastradalih iz Hrvatske, napominje Novković.
Novković je pregledavao popise putnika i posade te ih je identificirao po prezimenima i mjestima rođenja.
Mara Osman-Banski umrla je u SAD-u 1930. godine, a druga dvojica preživjelih Hrvata, Ivan Jalševac i Nikola Lulić, vratila su se u Hrvatsku. Jalševac je umro u srpnju 1945. u rodnom selu, a Lulić u 81. godini 1962., također u Hrvatskoj. Sve troje preživjelih Hrvata često su i detaljno u raznim novinama opisivali svoje preživljavanje katastrofe.
Jalševac je, kaže Novković, u svom prvom iskazu rekao kako je prolazio donjom promenadom dok je brod tonuo i kako se u tom trenutku spuštao čamac za spašavanje u koji je jednostavno uskočio. Kaže da su ga mornari željeli izbaciti iz broda, ali se on čvrsto uhvatio za klupu te su ga na kraju pustili.
Spas s Carpathie
Nakon nekog vremena Jalševac je malo romansirao tu svoju priču, ali ne kao naknadno sjećanje, kaže Novković. Kada je doznao razmjere stradanja, možda je, što se mnogim preživjelim dogodilo, osjetio grižnju savjesti što se spasio, pa je malo prilagodio priču, rekavši da je skočio u more, odakle je izvučen. No, to nije neobično, jer većina preživjelih kasnije je izjavljivala kako su spašeni iz mora, dok je nepobitno utvrđeno da je iz mora "izvađeno" tek njih četvero, od kojih je jedan kasnije umro! Činjenica je također da se samo jedan čamac za spašavanje vratio do mjesta potonuća, dok su ostali plutali na pristojnoj udaljenosti.
Mi na žalost nemamo nikakvih informacija o tome gdje, kada i kako su poginuli ostali Hrvati s broda. Doduše, nepobitna je činjenica da je orkestar do kraja svirao na palubi, da su se neki ljudi odbili ukrcati u čamce iako su mogli, a zanimljivo je da je i Ivan Jalševac ispričao da je s dvojicom svojih zemljaka Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli nesreću, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu te su zapodjenuli melankoličnu i prigodnu pjesmu iz svog kraja: "Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo". U općoj zbrci tiho su oproštajnu pjesmu pjevušila trojica Hrvata iz okolice Siska dok je najveći brod tadašnjice, Titanic, polako tonuo prema dnu hladnog Atlantskog oceana!
- Teško je to sada dokazati, ali zašto ne, u takvim ekstremnim situacijama ljudi različito reagiraju - kaže Novković.
Novković je identificirao i 70 mornara Hrvata s broda Carpathia, koji je prvi stigao u pomoć Titanicu, a radilo se uglavnom o Istranima i Riječanima.
- Njihova su imena bila talijanizirana, ali ipak sam ih locirao, a svi su oni dobili i posebne medalje za sudjelovanje u spašavanju nastradalih s Titanica.
Zanimljivo je, kaže Novković, da je tadašnji zagrebački Jutarnji list prvi u Hrvatskoj izvijestio o tragediji Titanica.
Potonuće kao grčka drama
Za Titanic sam se počeo zanimati 1980. godine, i to nakon crno-bijelog filma o katastrofi iz pedesetih godina režisera Jeana Negulesca. Fascinirao me je te sam nakon toga kupio knjigu "Posljednja noć Titanica", pročitao je nadušak i tako se počeo baviti Titanicom. To je bio impuls kojeg me opsjedao, a čitao sam i radove Miroslava Matovine, našeg prvog i najvećeg titanikologa, kaže Novković.
Titanic je doista fascinantan, za ono doba bio je u svemu "naj": najveći, najbolji, na putovanje je krenula krema tadašnjeg britanskog i američkog društva, bogataši, poznati poduzetnici. Za mene je sudbina tog broda i njegovih putnika bila klasična grčka drama, kaže Novković.
Osim literature, skupljao sam i izreske iz novina, često sam boravio u Sveučilišnoj biblioteci gdje sam listao stare novine. Uskoro Novković postaje i član švicarskog Društva Titanic te dolazi u kontakt s najeminentnijim proučavateljima Titanica u Europi.
Nakon što je 1985. godine pronađena olupina te kada su se pojavile prve fotografije, snimke i artefakti s dna mora, javio se i novi poticaj za istraživanje Titanica. Oscarima nagrađivan film Jamesa Camerona obnovio je sjećanje i interes za tu tragediju.
Vlado Vurušić