Preko pola života na ovaj sam ili onaj način vezan za kulturu i umjetnost, a ako sam u sve to vrijeme išta naučio, naučio sam jednu stvar: Bog nije uvijek najpravedniji kad ljudima dijeli talente. U tom nepravednom ruletu, možeš biti prilična budala, a da te svejedno Bog ili priroda, ili neki treći ovlašteni organ, posoli s neba prstohvatom nezaslužena dara. A svaki put kad se sjetim te kozmičke nepravde, padne mi napamet jedan čovjek: a to je Joško Marušić.
Joško Marušić otprilike je pola mog života karikaturist uvodničar Slobodna Dalmacije. Otprilike pola mog života počinjem još u papučama dan njegovom karikaturom i nije mi dojadio. Onaj tko nije to radio, ne zna kako je teško svaki dan smunđati nešto novo, pa bila to i dva nacrtana čovječuljka s oblačićem fore. Marušiću to nekako uspije, rijetko loše, koji put i izvrsno. Crtež, linija dijaloga, geg: to je svijet u kojem se karikaturist snalazi - svijet “slabe misli”, slijepe pjege logike, svemir apsurdnog krokija.
Ali kao i mnogi vicmaheri, Marušić ima tajnu, mračnu strast: želi biti tvorac epopeja. Umjesto “slabe misli” bijelog roto pravokutnika splitski je karikaturist poželio, poput svih Nacionalnih Umjetnika, načiniti velebnu majku-naraciju kojom će objasniti nama i svijetu tko smo, što smo i odakle smo došli. Blagodarom uvijek darežljivih hrvatskih poreznih obveznika to mu je i pošlo za rukom: koji dan prije Nove godine organizirao je premijeru svog dugometražnog prvijenca “Duga”, nastalog po dvama pripovijetkama Dinka Šimunovića, ovjekovječenih željeznim stiskom nacionalne školske lektire. Marušićeva “Duga” film je za koji su strpljivi porezni platiše dali nekoliko milijuna, a sam autor, veli, još nešto povrh toga. Organizirao je njegovu premijeru koja je, kako kaže, bila “strogo privatna”, iako se zbivala u Lisinskom, pred tisuću i pol ljudi, sa razglasom, konferansom i cvijećem. Ljudi su došli, vidjeli film, nije im se svidio, pa su to neki i napisali. Reakcija autora bila je očekivana, no zato ne manje tužna.
Ovog tjedna, Joško je Marušić u konzervativnom listu “Hrvatsko slovo” objavio intervju u kojem je poput Turčina na Kamičak nasrnuo na kritiku koja se s njim - veli - “ideološki obračunava”. Kritičari ga, kaže humorist, mrze jer se “užasavaju” uspjeha hrvatskog filma i toga što “će međunarodni uspjeh“ postići film koji “ne govori o hrvatskim braniteljima koji su homoseksualci, ubojice male djece, iz miješanih brakova i slušaju turbo folk”, a kritičarki koja mu je napisala da ima “ego kao kuća” Marušić špota da ne zna dosta o - muškarcima! Sjećam se, dakako, Marušićevih ispada iz rata, intervjuima u kojima je o Bosancima govorio onako kako su Splićani s njegova Toča govorili o njegovim Zabiokovljanima. Pa, iako sam stoga znao da u Marušiću čuči džepni Hitler, nisam ipak mislio da će se drznuti na ovakav seksizam, niti da će u istu ravan grozote staviti - pazi sad - ubijanje male djece i homoseksualnost ili pak ubojstvo i činjenicu da je netko “nečiste”, miješane krvi. Biti peder ili ubojica Saše Zec, to je u plošnom, gegovskom svijetu Marušićeva oblačića, pa, otprilike isto.
Ali, ako je to tako, ako iza bjelasanja Marušićeve roto-ironije stoji ipak epska talambasa i mužjački fašizam, onda mi ni za tri života nije jasno zašto se Joško Marušić latio baš Dinka Šimunovića, čovjeka čija djela od prvog do zadnjeg slova pričaju o žrtvama tog patrijarhalnog, epskog svijeta. Naime, i “Duga” i “Alkar”, i sve dobro što je napisao taj vrlički učitelj, priče su o savitljivim, spolno nesigurnim i nemuževnima, koji baš zato jer su takvi i drukčiji stradavaju u žrvnju junačkog patrijarhata. Svi su Šimunovićevi likovi - od pravoslavne pletilje Save kojoj je prase izjelo ruke, pa do Srne koja bi htjela biti muško i Salka koji to ne bi htio biti a jest - upravo jesu “homoseksualci” i “iz miješanih brakova”, sirotani koji nisu krivi zato što hoće, nego upravo zato što neće slušati “turbo folk” epske, ratničke kulture. Zato je Šimunović pisac 21. stoljeća, a Marušić - ispada - crtač devetnaestog.
Vraćam se ovih dana ponovo toj “Dugi”. Čitam o djevojčici kojoj roditelji ne daju da iziđe van prije sumraka, a onda mi napamet padaju štorije koju sam slušao u Kotoru ili Korčuli. Tamo su vrijeme prije sumraka zvali “tempo delle signore”, jer se držalo da koso sunce u suton cure čini ljepšima, godi puti i ne potiče prostu preplanulost. “Dugi” je priča o djevojci koja bi se htjela jarcati po livadi za žege, a otac i mater Serdari puštaju je van samo u uškrobljenoj robici, u suton, u to isto “tempo delle signore”. U tom motivu profinjen će čovjek razabrati svu dinamiku odnosa Balkana i Mediterana, priču o krhkom suživotu građana i težaka, o klasnoj nelagodi hrvatskog građanstva koje se i danas - u doba Severinine Štikle - baš kao i onda - u doba Srne i Serdara - stidi svog zaostalog susjedstva i dojučerašnjeg podrijetla. A onda gledam kako je taj ključni prizor narisao Marušić: poput etnografskog zapisničara, narisao je familiju seljaka u kožusima kako izvode Srnu na gumno. I ti tu najednom shvatiš da taj tip pojma nema o čemu se u priči koju ekranizira uopće radi! Jer, naime, da bi se to znalo treba biti ponešto obrazovan, a Joško Marušić je, nažalost, jedna strašno, neshvatljivo prazna glava.
Joško Marušić svoje je kritičare, pa i mene, optužuje za tradicionalni “hrvatski jal”, i, dakako, “da mrzimo sve što je hrvatsko”. Nikad od nas nije to prvi put čuo. Kad sam mu pokudio TV seriju, Tomislav Radić me optužio da sam iščupao hrvatski stijeg na Marjanu, kad sam Sedlaru pisao o filmovima spominjao mi je ćevape i luk, Vrdoljak je smislio da sam “dijete vojnog lica”, a valjda nema mediokriteta u ovoj zemlji koji nakon debakla kakvog Duvanjskog polja ili Krađe Marijina kipa nije kritičare optužio da su “jalnuši i diletanti”. Kad si u ovakvoj zemlji umjetnički kritičar, to ti dođe ko čaša vode.
A kao i mnogo puta, i u slučaju “Duge” paradoks je u tome što stvari stoje upravo obratno. Čovjek doista mora “mrziti sve hrvatsko” da bi iz jedne tako rafinirane literature, iz jedne tako kompleksne tradicije i proturječnog podneblja napravio takvu plitku simplifikaciju kao što ju je napravio Marušić.
Kao i tisuću puta dosad, ispada da “mrze Hrvatsku” oni koji je vide kao kompleksnu, proturječnu, oporu, tešku i zapetljanu, a “vole” je oni koji misle da je priprosta, jednoslojna i glupa. Oni je uvijek i nanovo svode na trivijalni sempl općih mjesta, uvredljivi lunapark banalnosti koji onda dobije mesarski žig košer patriotizma. I to mu onda dođe kao “identitet” koji moramo, kao, paziti da ga, kao, “ne bi izgubili”. A to nikad nije bio niti je sada ikakav ni ičiji identitet, nego tek izlika za praznoglavost i duševnu lijenost, te savršeni kišobran za sve mediokritete koji bi rado državne pare.
U međuvremenu, Bogu hvala, većina ih je odustala i sad muzu kojekakve blajburške vodove. Marušić je ostao, pa verbalnom ognjicom zapišava teren, spreman da se zalijepi čvršće od prstaca.