Dok je dolje, na baranjskoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. Njegovi su ljudi tada, svaki u svojoj branši, jednaki izumiteljima Sumameda. Jabuke su mu poput djevojaka. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao. Bika bi ljubio među rogove. Gledao bi satima, zaljubljeno, u velike kotače svemirskog stroja što plazi po njivi, jednoj iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu.
Kad se pak podigne helikopterom nad to svoje imanje, ne želi vidjeti dvije stvari. Neviđeno ga živiciraju male oranice. I, drugo, ne može podnijeti rupe po svojim usjevima.
Male privatne parcele za Ivicu Todorića drugo su ime za nekonkurentnost hrvatske poljoprivredne proizvodnje. Rupe koje vidi samo iz zraka, znak su da tuda još nije prošla najmodernija mehanizacija: opet, dakle, nekonkurentnost. I jednom i drugom on je odlučio stati na kraj.
Infrastruktura luksuza
- Ravnam Baranju - rekao mi je nakon što me brojkama, slovima, svojim stavom i prizorima prilično uvjerio da ne govori bezveze. Nije mi se vrtjelo od vožnje helikopterom kao što sam se u početku pribojavao, nego od tih silnih milijuna za koje se Todorić zadužio s ambicijom da bude najjači u regiji.
Poletjeli smo u 8.30 sati s Agrokorova helidroma koji se nalazi u krugu tvornice Zvijezda, u zagrebačkoj industrijskoj zoni Žitnjak. Udobna letjelica sa šest mjesta, crveni objekt zavisti, Todoriću, odmah je rekao, ne predstavlja luksuz nego nužno pomagalo.
- Stalno sam u njemu. Drukčije ne bih stigao. Naše su potrebe za brzim poslovnim letovima puno veće od onoga što uspijemo obaviti ovim helikopterom - govori Todorić nerazmetljivo.
Jasno mu je da bi mnogi htjeli i tu njegovu letjelicu, i privatnu plažu, i dvorac pod Sljemenom, ali vjeruje da bi rijetki za to podnijeli rizike i prihvatili toliku posvećenost poslu.
- Ja ne patim od luksuza. Niti stignem uživati u njemu. Ali, imam bogate i utjecajne prijatelje koji me primaju u svojim domovima. Ako me netko ugosti u dvorcu u Francuskoj, pa gdje bih ja njemu u Hrvatskoj uzvratio? Moram imati infrastrukturu - objašnjavao je, gotovo kao da se ispričava.
Todoriću je, recimo, uobičajeno otputovati na večeru u Salzburg i tamo se naći s nekoliko najbogatijih ljudi iz Europe. Kontakte koji ne uspijevaju premijerima, njemu je jednostavno ostvariti. Dolaze mu, ovdje u Hrvatsku, direktori svjetskih banaka, predsjednici financijskih institucija, čak i utjecajni političari, iz Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije... Ostao je diskretan o imenima svojih uzvanika, a za najpoznatijeg među njima, o kojem nam je ipak slikovito pripovijedao, naknadno je molio da ga ne spominjemo. U biznisu je to valjda tako. Političari se javno hvale poznanstvima, poduzetnici nerado.
Sat zemljopisa
Dok priča o stranim prijateljima, ne gubi koncentraciju na rutu. Kao da mu je u glavu ugrađen kakav navigacijski sustav, on pilotu u kabinu neprestano dirigira smjer.
- Ne tu, skrenut ćeš ovdje, iza ovih silosa. Daj se udesno...- vodi nas Todorić pravcem koji je očito upoznao kao netko put od posla do stana. Uostalom, njemu je to samo dio puta do posla i natrag. Kaže da bi nad svakim krajem mogao održati sat zemljopisa. Pouzdano, on poznaje i zadnju stopu Baranje. Kako i ne bi, kad su mrlje koje na karti Baranje označuju njegova imanja velika otprilike kao Kopački rit, koji zauzima trećinu površine te regije. Dakle, druga trećina je Todorićeva, ostalo su one male njive koje ga nerviraju. Domoći će se i njih, sva je prilika.
- Vidite ovo dolje, to je naše. To smo sada kupili... Pogledajte, ovi silosi dolje, to je isto naše. To ćemo sve srušiti pa ispočetka... Vidite ono bijelo. To je naša farma - upadao je Todorić iz minute u minutu, toliko da smo se bili zabrinuli kad je u jednoj fazi leta prošlo više od deset kilometara teritorija bez Agrokorova posjeda. Doduše, možda je samo zaboravio pokazati.
Na putu s Todorićem vidjeli smo svega: od luka, dinja i paprika, preko strojeva kakvih još nije bilo na hrvatskim oranicama, crvenih i manje crvenih jabuka, različitih životinja i čokota vinove loze, no ono što je Todorić zapravo htio najviše pokazati jest probuđeni baranjski poljoprivredni gigant Belje u koji je Agrokor, otkad ga je preuzeo prije tri godine, uložio milijardu i četiri stotine milijuna kuna.
Da budem iskren, do sada nisam vodio računa o tome da postoje pametne i glupe krave. Ne naravno po tome kako razmišljaju, nego koliko se napredno s njima postupa. Ako imaš kravu i želiš dobiti najviše od nje i biti - mantram već zajedno sa svojim domaćinom - kon-ku-ren-tan, i te kako ćeš voditi računa o tome. Jer “pametna” te krava košta i dvostruko manje od “glupe”. O čemu se radi?
Krave na madracima
Na farmu muznih krava Topolik koja je dio Belja Todorić je naročito ponosan. Tu su krave ranije lijeno davale jedva četiri tisuće litara na godinu, sad su već na osam i nema šanse da se uz ovakvog vlasnika na tome zaustave.
Ovdje s kravama ne rade ljudi, nego roboti. Na obližnjoj, “glupljoj” farmi, 48 ljudi zaposleno je na eksploataciji 850 krava. Tu će ih biti dovoljno osmero na 500 životinja. I svejedno će davati dvostruko više mlijeka. Koja je to ušteda!
Gospođe krave stigle su iz inozemstva. Sve do jedne su Šveđanke. Kupuju se poput slika, na posebnim aukcijama, jedna po jedna. U Topoliku se o njima govori kao o ljudskim bićima. Spavaju na madracima i prate ih senzori. Ne muzu se u unaprijed određenim terminima, nego kad kompjutor ocijeni da je vrijeme. Šetaju do prepreke, a kad do nje dođu, senzor snima situaciju i procjenjuje: hoće li joj otvoriti vrata prema jedinici za mužnju ili će je vratiti odakle je došla. Ili će možda, uoči li da je boležljiva, uputiti u ordinaciju, gdje će se za koji trenutak stvoriti dežurni veterinar.
Mlijeko i voda nisu, međutim, jedine tekućine koje u Todorićevu koncernu teku u potocima.
Nedaleko od Topolika, na južnim padinama Banovog brda, slijeće se u njegove vinograde. Agrokorovih vina još nema u kartama najfinijih restorana, ili ih barem nismo primijetili, no Todorić s time nema problem. Uvjeren je da je to samo pitanje vremena.
- Za dvije-tri godine u redu će se čekati da se dođe u naše vinograde - uvjerava me vlasnik koji o kravama, svinjama, luku, vinima i traktorima govori s podjednakom strašću, upućenošću i uzbuđenjem.
Posao s lukom
Dok to najavljuje, zvuči kao čovjek koji je upravo krenuo u vinarski biznis i tek se mora dočepati prvoga tržišnog udjela. No, tko bi rekao, Todorić već sada ima 1111 hektara vinograda - u Baranji, Istri i Jaski - što ne govori puno dok se ne usporedi sa 16.000 hektara koliko ih je ukupno obrađeno u cijeloj Hrvatskoj. Još jednostavnije je ovako: od 100 milijuna litara vina što ih se godišnje legalno proizvede u zemlji, Todorićevih je 15 milijuna. Ne pada mu, naravno, na pamet zaustaviti se na tih “mizernih” 15 posto.
Nastavljamo istočno, uz granicu sa Srbijom i slijećemo usred nasada pokraj Lipovca. Ovdje je Todorić posadio luk. Dvije su mu cifre sugerirale da će to biti dobar biznis. Prvo, Hrvatska je donedavno uvozila 80 posto luka, pretežno iz Nizozemske. A drugo, svaki stanovnik godišnje pojede 11 kilograma luka. Zasad je zasađeno 120 hektara i na svakom se izvadi po 60 tona luka. Ali, to neće biti dovoljno jer je Todorić ekipi iz Lipovca ljestve postavio nešto više. Ako sada uvozimo 65 posto luka, rekao im je, za najviše četiri godine izvozit ćemo viškove.
Filozofija je, dakle, svugdje jednaka. Širenje, širenje i širenje. Ni iz helikoptera nismo mogli vidjeti odakle Todoriću toliko snage za investicije. Tko ga prati? Kako to da su mu banke spremne davati tolike kredite? Plaća li redovito dobavljače i kooperante? Ono što smo, međutim, uspjeli zapaziti jest da je to fanatičan poduzetnik, da ne dolazi samo pregledati izvješća o poslovanju i posmjenjivati uprave, da bi najradije znao ime svakog svog radnika, ali to više ne može jer ih ima 34.000 u svim državama u kojima posluje. Nijedan od sedamdesetak ljudi koji su nas putem dočekali nije se zabunio: svi su ga oslovljavali s “Predsjedniče”. Todorić je predsjednik svog koncerna. No, za više od 2000 Baranjaca koji rade u Belju on je i više od predsjednika kompanije.
Ivica Todorić uvjeren je da baš on pokreće Hrvatsku. I to je htio pokazati u svakom pogonu u koji nas je uveo. Odabrao je baš one u kojima se upravo gradi ili su investicije netom bile dovršene. A zašto treba baš toliko ulagati? Zato što u svakoj industriji kojom se bavi Todorić želi nešto poput ovoga: svinja se prije tovila 120 dana da bi došla do težine za klanje, sad joj je dovoljno 90 dana. Bez ulaganja u tehnologiju, ne bi bilo te uštede.
Kad smo kod svinja, trebalo je obići i najvećeg proizvođača suhomesnatih proizvoda, kombinat Vrbovec, u blizini Zagreba. To je Todorić ostavio za povratak, u predvečerje. Ionako ta tvornica radi 24 sata.
Beauty salon Vrbovec
Ovdje se ponašaju kao da se ulazi u beauty salon. Lako za kapice, papučice i dezinficiranje ruku na ulasku u tvornički pogon. No, tu se i strojevima tepa kao da su iz kozmetičke industrije. Stojim pred nekom ogromnom mašinom koja izgleda kao predimenzionirani aparat za mljevenje mesa. E, nije. To je nešto finije: stroj za masažu mesa! Tu ubace meso pa se ono prevrće i stišće dok sasvim ne omekša da se od njega mogu mutiti fine šunkice, mortadele i salame. Onda, tu odmah iza ugla je kupaonica. Nije za ljude, nego za salame. Tu se, molim lijepo, tuširaju mortadele.
U PIK Vrbovec Todorić je do sada uložio 600 milijuna kuna. Svakog dana u tvornicu uđe četiri tisuće svinjskih polovica, a izađe između 200 i 250 tona mesa i raznih kobasica i salama.
Mortadela je jedna od najpopularnijih. Pred nama se bez nelagode tuširalo oko 3600 kilograma mortadele, no to je manji dio od 12 tona što ih svakodnevno izađe iz pogona u prodaju. To je za 120.000 ljudi, da dobiju svojih “deset deka” mortadele svako jutro. Ali to se Todoriću nikako ne čini dovoljnom količinom. Za konkuretnost, kaže, treba više.
Posjed poput aerodroma
Zato je on odlučio u nastavku ovog “starog” pogona sagraditi još dva i pol puta toliki. I već je pri kraju gradnje. Tako PIK Vrbovec sada izgleda kao omanji grad, hodnici širine i duljine Straduna, po stropovima trake koje prevoze sirovine s točke na točku, opet prema onome što im kaže kompjutor, sale za rezanje mesa velike kao koncertne dvorane, a Todorić sretan kao malo dijete.
Za kraj puta odabrao je Obrešku, brijeg u blizini Zagreba, na kojemu rastu jabuke. Iz zraka taj posjed izgleda veći od zagrebačkog aerodroma. Ali to nije sve.
- I ovo ovdje je naše. Tu ćemo saditi još jabuka - ne prestaje Todorić, nudeći i za to logičnu matematiku. Hrvati troše 60.000 tona jabuka, a proizvode četrdeset.
- Mi već sada proizvodimo pola hrvatskih jabuka, a za tri godine nećemo više uvoziti nijednu - svečano je objavio.
Prije nekoliko tjedana, dok se vozio prema Zagrebu, vidio je da se najgori oblaci vuku baš na stranu voćnjaka Obreška. Bila je već gotovo noć. Što je napravio? Nazvao je portira voćnjaka da ga pita je li tuča i hoće li nastradati jabuke.
Ne znam je li ta njegova posvećenost jedini razlog što Todorić već danas ima dva posto hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, devet posto proizvodnje, najbolju vodu, najbolje brašno, najbolji sir za mazanje i tko zna što još. Ono što znam je da se ne namjerava zaustaviti.
Todorić nam je otkrio sljedeće fakte:
Grašak: sav smrznuti grašak se uvozi
Trešnje: u Hrvatskoj raste samo deset posto od onoga što pojedemo
Krumpir: donedavno smo jeli 50 posto krumpira za prehranu stoke
Svinjetina:kilogram na novoj tehnologiji 9, na staroj 12 kuna
Jana: potražnja tolika da se pokreću još dvije proizvodne linije
ABC sir: ima 49 posto udjela na tržištu mliječnih namaza
Telad: uvozili 100 posto, sada se nabavlja u Hrvatskoj
Cijena nove farme: najmanje 10 milijuna eura
Šunka: kuha se jedan sat po kilogramu, na 69 stupnjeva
Dinje i lubenice: od prije dvije godine rastu i u Slavoniji
Nino Đula
Kad se pak podigne helikopterom nad to svoje imanje, ne želi vidjeti dvije stvari. Neviđeno ga živiciraju male oranice. I, drugo, ne može podnijeti rupe po svojim usjevima.
Male privatne parcele za Ivicu Todorića drugo su ime za nekonkurentnost hrvatske poljoprivredne proizvodnje. Rupe koje vidi samo iz zraka, znak su da tuda još nije prošla najmodernija mehanizacija: opet, dakle, nekonkurentnost. I jednom i drugom on je odlučio stati na kraj.
Infrastruktura luksuza
| Jedna trećina Baranje je Kopački rit, druga je Todorićeva, a ostalo su male oranice koje ga strašno nerviraju jer znače nekonkurentnost hrvatske poljoprivrede |
Poletjeli smo u 8.30 sati s Agrokorova helidroma koji se nalazi u krugu tvornice Zvijezda, u zagrebačkoj industrijskoj zoni Žitnjak. Udobna letjelica sa šest mjesta, crveni objekt zavisti, Todoriću, odmah je rekao, ne predstavlja luksuz nego nužno pomagalo.
- Stalno sam u njemu. Drukčije ne bih stigao. Naše su potrebe za brzim poslovnim letovima puno veće od onoga što uspijemo obaviti ovim helikopterom - govori Todorić nerazmetljivo.
Jasno mu je da bi mnogi htjeli i tu njegovu letjelicu, i privatnu plažu, i dvorac pod Sljemenom, ali vjeruje da bi rijetki za to podnijeli rizike i prihvatili toliku posvećenost poslu.
- Ja ne patim od luksuza. Niti stignem uživati u njemu. Ali, imam bogate i utjecajne prijatelje koji me primaju u svojim domovima. Ako me netko ugosti u dvorcu u Francuskoj, pa gdje bih ja njemu u Hrvatskoj uzvratio? Moram imati infrastrukturu - objašnjavao je, gotovo kao da se ispričava.
Todoriću je, recimo, uobičajeno otputovati na večeru u Salzburg i tamo se naći s nekoliko najbogatijih ljudi iz Europe. Kontakte koji ne uspijevaju premijerima, njemu je jednostavno ostvariti. Dolaze mu, ovdje u Hrvatsku, direktori svjetskih banaka, predsjednici financijskih institucija, čak i utjecajni političari, iz Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije... Ostao je diskretan o imenima svojih uzvanika, a za najpoznatijeg među njima, o kojem nam je ipak slikovito pripovijedao, naknadno je molio da ga ne spominjemo. U biznisu je to valjda tako. Političari se javno hvale poznanstvima, poduzetnici nerado.
 |
 |
| Todorić bi najradije znao ime svakog svog radnika, no to je malo teže jer ih ima 34.000
|
Svi zaposlenici Todorića zovu Predsjedniče |
Sat zemljopisa
Dok priča o stranim prijateljima, ne gubi koncentraciju na rutu. Kao da mu je u glavu ugrađen kakav navigacijski sustav, on pilotu u kabinu neprestano dirigira smjer.
- Ne tu, skrenut ćeš ovdje, iza ovih silosa. Daj se udesno...- vodi nas Todorić pravcem koji je očito upoznao kao netko put od posla do stana. Uostalom, njemu je to samo dio puta do posla i natrag. Kaže da bi nad svakim krajem mogao održati sat zemljopisa. Pouzdano, on poznaje i zadnju stopu Baranje. Kako i ne bi, kad su mrlje koje na karti Baranje označuju njegova imanja velika otprilike kao Kopački rit, koji zauzima trećinu površine te regije. Dakle, druga trećina je Todorićeva, ostalo su one male njive koje ga nerviraju. Domoći će se i njih, sva je prilika.
- Vidite ovo dolje, to je naše. To smo sada kupili... Pogledajte, ovi silosi dolje, to je isto naše. To ćemo sve srušiti pa ispočetka... Vidite ono bijelo. To je naša farma - upadao je Todorić iz minute u minutu, toliko da smo se bili zabrinuli kad je u jednoj fazi leta prošlo više od deset kilometara teritorija bez Agrokorova posjeda. Doduše, možda je samo zaboravio pokazati.
Na putu s Todorićem vidjeli smo svega: od luka, dinja i paprika, preko strojeva kakvih još nije bilo na hrvatskim oranicama, crvenih i manje crvenih jabuka, različitih životinja i čokota vinove loze, no ono što je Todorić zapravo htio najviše pokazati jest probuđeni baranjski poljoprivredni gigant Belje u koji je Agrokor, otkad ga je preuzeo prije tri godine, uložio milijardu i četiri stotine milijuna kuna.
Da budem iskren, do sada nisam vodio računa o tome da postoje pametne i glupe krave. Ne naravno po tome kako razmišljaju, nego koliko se napredno s njima postupa. Ako imaš kravu i želiš dobiti najviše od nje i biti - mantram već zajedno sa svojim domaćinom - kon-ku-ren-tan, i te kako ćeš voditi računa o tome. Jer “pametna” te krava košta i dvostruko manje od “glupe”. O čemu se radi?
 |
 |
| Todorić provjerava hranu za stoku koju bi ‘i ljudi mogli jesti’ | Ulagati treba u nove tehnologije jer one donose uštedu |
Krave na madracima
Na farmu muznih krava Topolik koja je dio Belja Todorić je naročito ponosan. Tu su krave ranije lijeno davale jedva četiri tisuće litara na godinu, sad su već na osam i nema šanse da se uz ovakvog vlasnika na tome zaustave.
Ovdje s kravama ne rade ljudi, nego roboti. Na obližnjoj, “glupljoj” farmi, 48 ljudi zaposleno je na eksploataciji 850 krava. Tu će ih biti dovoljno osmero na 500 životinja. I svejedno će davati dvostruko više mlijeka. Koja je to ušteda!
Gospođe krave stigle su iz inozemstva. Sve do jedne su Šveđanke. Kupuju se poput slika, na posebnim aukcijama, jedna po jedna. U Topoliku se o njima govori kao o ljudskim bićima. Spavaju na madracima i prate ih senzori. Ne muzu se u unaprijed određenim terminima, nego kad kompjutor ocijeni da je vrijeme. Šetaju do prepreke, a kad do nje dođu, senzor snima situaciju i procjenjuje: hoće li joj otvoriti vrata prema jedinici za mužnju ili će je vratiti odakle je došla. Ili će možda, uoči li da je boležljiva, uputiti u ordinaciju, gdje će se za koji trenutak stvoriti dežurni veterinar.
Mlijeko i voda nisu, međutim, jedine tekućine koje u Todorićevu koncernu teku u potocima.
Nedaleko od Topolika, na južnim padinama Banovog brda, slijeće se u njegove vinograde. Agrokorovih vina još nema u kartama najfinijih restorana, ili ih barem nismo primijetili, no Todorić s time nema problem. Uvjeren je da je to samo pitanje vremena.
- Za dvije-tri godine u redu će se čekati da se dođe u naše vinograde - uvjerava me vlasnik koji o kravama, svinjama, luku, vinima i traktorima govori s podjednakom strašću, upućenošću i uzbuđenjem.
Posao s lukom
Dok to najavljuje, zvuči kao čovjek koji je upravo krenuo u vinarski biznis i tek se mora dočepati prvoga tržišnog udjela. No, tko bi rekao, Todorić već sada ima 1111 hektara vinograda - u Baranji, Istri i Jaski - što ne govori puno dok se ne usporedi sa 16.000 hektara koliko ih je ukupno obrađeno u cijeloj Hrvatskoj. Još jednostavnije je ovako: od 100 milijuna litara vina što ih se godišnje legalno proizvede u zemlji, Todorićevih je 15 milijuna. Ne pada mu, naravno, na pamet zaustaviti se na tih “mizernih” 15 posto.
Nastavljamo istočno, uz granicu sa Srbijom i slijećemo usred nasada pokraj Lipovca. Ovdje je Todorić posadio luk. Dvije su mu cifre sugerirale da će to biti dobar biznis. Prvo, Hrvatska je donedavno uvozila 80 posto luka, pretežno iz Nizozemske. A drugo, svaki stanovnik godišnje pojede 11 kilograma luka. Zasad je zasađeno 120 hektara i na svakom se izvadi po 60 tona luka. Ali, to neće biti dovoljno jer je Todorić ekipi iz Lipovca ljestve postavio nešto više. Ako sada uvozimo 65 posto luka, rekao im je, za najviše četiri godine izvozit ćemo viškove.
Filozofija je, dakle, svugdje jednaka. Širenje, širenje i širenje. Ni iz helikoptera nismo mogli vidjeti odakle Todoriću toliko snage za investicije. Tko ga prati? Kako to da su mu banke spremne davati tolike kredite? Plaća li redovito dobavljače i kooperante? Ono što smo, međutim, uspjeli zapaziti jest da je to fanatičan poduzetnik, da ne dolazi samo pregledati izvješća o poslovanju i posmjenjivati uprave, da bi najradije znao ime svakog svog radnika, ali to više ne može jer ih ima 34.000 u svim državama u kojima posluje. Nijedan od sedamdesetak ljudi koji su nas putem dočekali nije se zabunio: svi su ga oslovljavali s “Predsjedniče”. Todorić je predsjednik svog koncerna. No, za više od 2000 Baranjaca koji rade u Belju on je i više od predsjednika kompanije.
Ivica Todorić uvjeren je da baš on pokreće Hrvatsku. I to je htio pokazati u svakom pogonu u koji nas je uveo. Odabrao je baš one u kojima se upravo gradi ili su investicije netom bile dovršene. A zašto treba baš toliko ulagati? Zato što u svakoj industriji kojom se bavi Todorić želi nešto poput ovoga: svinja se prije tovila 120 dana da bi došla do težine za klanje, sad joj je dovoljno 90 dana. Bez ulaganja u tehnologiju, ne bi bilo te uštede.
Kad smo kod svinja, trebalo je obići i najvećeg proizvođača suhomesnatih proizvoda, kombinat Vrbovec, u blizini Zagreba. To je Todorić ostavio za povratak, u predvečerje. Ionako ta tvornica radi 24 sata.
Beauty salon Vrbovec
Ovdje se ponašaju kao da se ulazi u beauty salon. Lako za kapice, papučice i dezinficiranje ruku na ulasku u tvornički pogon. No, tu se i strojevima tepa kao da su iz kozmetičke industrije. Stojim pred nekom ogromnom mašinom koja izgleda kao predimenzionirani aparat za mljevenje mesa. E, nije. To je nešto finije: stroj za masažu mesa! Tu ubace meso pa se ono prevrće i stišće dok sasvim ne omekša da se od njega mogu mutiti fine šunkice, mortadele i salame. Onda, tu odmah iza ugla je kupaonica. Nije za ljude, nego za salame. Tu se, molim lijepo, tuširaju mortadele.
U PIK Vrbovec Todorić je do sada uložio 600 milijuna kuna. Svakog dana u tvornicu uđe četiri tisuće svinjskih polovica, a izađe između 200 i 250 tona mesa i raznih kobasica i salama.
Mortadela je jedna od najpopularnijih. Pred nama se bez nelagode tuširalo oko 3600 kilograma mortadele, no to je manji dio od 12 tona što ih svakodnevno izađe iz pogona u prodaju. To je za 120.000 ljudi, da dobiju svojih “deset deka” mortadele svako jutro. Ali to se Todoriću nikako ne čini dovoljnom količinom. Za konkuretnost, kaže, treba više.
Posjed poput aerodroma
Zato je on odlučio u nastavku ovog “starog” pogona sagraditi još dva i pol puta toliki. I već je pri kraju gradnje. Tako PIK Vrbovec sada izgleda kao omanji grad, hodnici širine i duljine Straduna, po stropovima trake koje prevoze sirovine s točke na točku, opet prema onome što im kaže kompjutor, sale za rezanje mesa velike kao koncertne dvorane, a Todorić sretan kao malo dijete.
Za kraj puta odabrao je Obrešku, brijeg u blizini Zagreba, na kojemu rastu jabuke. Iz zraka taj posjed izgleda veći od zagrebačkog aerodroma. Ali to nije sve.
- I ovo ovdje je naše. Tu ćemo saditi još jabuka - ne prestaje Todorić, nudeći i za to logičnu matematiku. Hrvati troše 60.000 tona jabuka, a proizvode četrdeset.
- Mi već sada proizvodimo pola hrvatskih jabuka, a za tri godine nećemo više uvoziti nijednu - svečano je objavio.
Prije nekoliko tjedana, dok se vozio prema Zagrebu, vidio je da se najgori oblaci vuku baš na stranu voćnjaka Obreška. Bila je već gotovo noć. Što je napravio? Nazvao je portira voćnjaka da ga pita je li tuča i hoće li nastradati jabuke.
Ne znam je li ta njegova posvećenost jedini razlog što Todorić već danas ima dva posto hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, devet posto proizvodnje, najbolju vodu, najbolje brašno, najbolji sir za mazanje i tko zna što još. Ono što znam je da se ne namjerava zaustaviti.
Todorić nam je otkrio sljedeće fakte:
Grašak: sav smrznuti grašak se uvozi
Trešnje: u Hrvatskoj raste samo deset posto od onoga što pojedemo
Krumpir: donedavno smo jeli 50 posto krumpira za prehranu stoke
Svinjetina:kilogram na novoj tehnologiji 9, na staroj 12 kuna
Jana: potražnja tolika da se pokreću još dvije proizvodne linije
ABC sir: ima 49 posto udjela na tržištu mliječnih namaza
Telad: uvozili 100 posto, sada se nabavlja u Hrvatskoj
Cijena nove farme: najmanje 10 milijuna eura
Šunka: kuha se jedan sat po kilogramu, na 69 stupnjeva
Dinje i lubenice: od prije dvije godine rastu i u Slavoniji
|
O hrani i proizvodnji
|
| Agrokorov helidrom nalazi se u krugu tvornice Zvijezda na zagrebačkom Žitnjaku. Todorić stalno leti helikopterom |
|
| U Topoliku se o kravama govori kao o ljudskim bićima. Spavaju na madracima i prate ih senzori
|
 |
| Najviše što Todorića može iživcirati je kada vidi komad nedirnute zemlje, neobrađene rupe u svojim posjedima |
 |
| O kravama se brinu roboti, odnosno senzori koji procjenjuju treba li krava na mužnju ili kojim slučajem veterinaru |
 |
| U PIK Vrbovec uloženo je 600 milijuna kuna. Tu su strojevi za masažu mesa, a bome i kupaonice gdje se tuširaju mortadele |
 |
Nino Đula