KLASA OPTIMIST

TOMIĆ Kako samo pati veleposlanik Japana među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim hijenama

Screenshot:Youtube

Mnogi koje poznajem očarani su japanskom kulturom, no ja, moram priznati, ne razumijem što bi mi se trebalo svidjeti u iscrpljujućem radu, okrutnoj disciplini ili stresu i krivnji ako nisi dovoljno dao za svoje poduzeće ili svoju zemlju. Radosno pristajanje na represiju, dobrovoljno potiskivanje osobnih žudnji uime mravljeg kolektiviteta duboko mi je uznemirujuće i strano, a da se netko ubio zbog svog šefa, držim upravo idiotskim.

Moj stav o japanskoj odanosti sistemu perfektno je sažet u jednom blesavom starom vicu, možda ga znate, kad Mujo i Japanac nabrajaju tri najvažnije stvari u svojim životima. “Meni je na prvom mjestu moja domovina Japan”, počne Japanac odrješito. “Na drugom mjestu je moje poduzeće i naposljetku, na trećem, mi je obitelj.” Zatim krene Mujo, ni približno ovako samouvjereno. “Meni je... meni je... Meni sam na prvom mjestu ja”, sjeti se Mujo napokon. “Onda je, ajde, moja obitelj, a Japan mi je, pravo da ti kažem, prijatelju, tek na trećem mjestu.”

Nepatriotski rezon

Hedonistički subverzivan i nepatriotski rezon glupog Muje ja nalazim mnogo bližim od nesebičnog žrtvovanja za cara ili poslodavca, ali opet, kad sam prije nekoliko dana u novinama pročitao kako se Hideo Yamazaki, japanski ambasador u Sarajevu, nesvakidašnje oštro za diplomatske običaje i ni nalik uglađenoj rezerviranosti kakvu njeguju u njegovoj dalekoistočnoj domovini, okomio na bosanskohercegovačke političke elite, otvoreno ih nazvao “korumpiranom i bezobzirnom kastama koje vode računa samo o vlastitim interesima, oglušujući se o potrebe siromašnih”, moje srce je bez ostatka bilo na strani ovoga raspižđenog gospodina. Dapače, nešto me i dirnuo njegov gnjev.

Stavio sam se načas u njegovu kožu i pokušao zamisliti kakav je pakao biti japanski ambasador u jednom kršu od države kakva je Bosna i Hercegovina. Kako strašno mora patiti taj ubogi čovjek, kojemu je tradicijom i odgojem usađen nemilosrdan osjećaj moralne dužnosti, među svim onim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim hijenama u šanerskim Bossovim odijelima. Kako je njemu, koji bi zbog izgubljenog obraza sebi zario blistavu čeličnu oštricu u trbuh, frustrirajuće živjeti s ološem koji ne zna što je čast, svakodnevno se susretati s nacionalističkim gangsterima koji su u Daytonu podijeli Bosnu upravo kao što su Bonannovi, Gambinovi i Genoveseovi između sebe podijelili New York.

Godinama je japanski ambasador promatrao te propalice kako u luksuznim limuzinama pod policijskom pratnjom neodgovorno jure razlokanim bosanskim drumovima, blatom prskajući sirotinju.

Guljenje odrpanaca

Slušao je bijedne, lažljive jadikovke bosanskohercegovačkih političara kako im je narod nevin stradao i još uvijek teško stradava od nekog drugog naroda, i nije mu bilo jasno, ako je stradavanje bilo tako temeljito, posvemašnje, kada su i kako onda ti nitkovi uspjeli steći sve što što su stekli? A stekli su zastrašujući, besraman imetak, svi do jednoga. I srpske i hrvatske i bošnjačke vođe uglas cmizdre i cmolje kako su njih i njihove najgore upropastili, premda svaki u kućama, stanovima, vikendicama, automobilima i gotovom novcu posjeduje najmanje deseterostruko više nego što je prije rata imao.

Mrštio se pravedni Japanac čitajući kako gadovi, kojima je, navodno, samo dobrobit njihovih Bošnjaka, Srba ili Hrvata na pameti, deru i gule te budalaste odrpance i bezdušno otimaju prirodna bogatstva svoje zemlje, građevinske parcele, pašnjake i šljivike, vode, smrekova debla i struju. Čuo je kako namještaju poslove ti najbolji sinovi tri bosanska naroda, znao je njihov postotak od svake litre nafte koja je ušla u državu.

Negdje na diplomatskom primanju netko je možda ambasadoru ispričao šalu kako je Chuck Norris samo dvaput u životu poražen: jednom je na filmu izgubio od Brucea Leeja, a drugi put od Milorada Dodika na tenderu u Laktašima. Međutim, Yamazaki-sanu to nije bilo smiješno. Ledenim se glasom ispričao i odšetao sa šampanjskom čašom u ruci, drhteći od bijesa i proklinjući sudbinu koja ga je bacila među prevrtljivce i lupeže, po svemu nalik onim Andrićevim junacima, koji su, službujući kao francuski ili austrijski ambasadori u Travniku, još prije dvije stotine godina upoznali tu bespomoćnost, usamljenost i jad.

Mučnina i gađenje

Zamišljam ga kako se zaustavio ispred prozora, kroz staklo gledajući tornjeve crkava i vitke minarete i čeznući za domom. Ljudi ipak ne bi trebali biti tako različiti, pomislio je. Pa i ovdje bi, kao i u Japanu, trebali znati za plemenitost i vitešku žrtvu. Svete knjige i jednih i drugih i trećih govore, napokon, o tome, muslimani, kao i kršćani tome se mole i klanjaju. No, ovi bosanskohercegovački grabežljivci očito nemaju Boga zajedništa i solidarnosti, Boga siromašnih, poniženih i slabih. Ove crkve i džamije pripadaju zapravo nečemu mračnom i iskonskom, nečemu prije knjiga, prije kralja Davida, Isusa Spasitelja i proroka Muhameda i uzvišenih učenja o odricanju za dobro kolektiva. Gradnju ovih čvrstih bogomolja potakla je možda samo životinjska strava pred nepoznatom prirodom.

Filozofirao je tako časni Yamazaki zureći u tešku i neprovidnu bosansku maglu koja se valjala kišnim krajolikom, a mučnina i gađenje su rasli u njemu, obuzdani i potisnuti kako već Japancima priliči, sve do trenutka kad je čuo kako bitange pljačkaju i pomoć za poplavljene krajeve. “O, marvo lopovska!” poželio je možda zavikati, ali se naposljetku ipak sabrao i prosiktao tek ono o korumpiranim kastama gluhim za potrebe sirotinje. Netko će vjerojatno primijetiti kako je i to bilo diplomatski neodmjereno, emotivni će službenik biti možda i ukoren od svojeg ministarstva, ali ako mene pitate, ja bih gospodaru Yamazakiju drugi put dao mač u ruke.

Tagovi

Izdvajamo